Predzadnjeg dana boravka u Italiji, u utorak, uputili smo se s poluotoka Gargana prema regiji Molise. Najmlađa i druga najnerazvijenija regija susjedne nam države očito nije dovoljno iskoristila svoje potencijale, osobito zato jer ovaj predivni kraj spaja Jadran i Apenine. Upravo su se u tom brežuljkastom i brdovitom prostoru smjestila naselja koja je otprilike u vrijeme Columbovog otkrivanja Amerike zapljusnuo val naseljavanja “s one bane mora”, odnosno istočne strane Jadrana. U strahu od Osmanlija, ali i uskoka koji su haračili sela i gradove u cilju opskrbe svoje vojske, tisuće ljudi je iz Dalmacije i Hercegovine, preko otoka, bježalo prema Italiji. Bio je to sirotinjski narod koji je došao u tuđinu, mada je, sudeći prema spoznajama i iznesenim činjenicama iz prethodnog članka, u nekoliko talijanskih regija već živio narod našeg podrijetla koji je tu stigao pola tisućljeća ranije. Nije mi poznato je li bilo kontakata između tih zajednica, a novopridošlo stanovništvo naselilo se na području 15-ak naselja. Danas su Moliški Hrvati očuvali svoj identitet na području naselja Mundimitar (Montemitro), Kruč (Aquaviva Collecroce), Filič (San Felice Del Molise), a u općini Tavela (Tavenna) još postoje kulturne i jezične karakteristike hrvatskog naroda. Mjesto Palata je tijekom stoljeća izgubilo hrvatski jezik i identitet, baš kao i sva druga, osim spomenuta tri do četiri.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Mundimitar broji 336 stanovnika, Filič 603 i Kruč 625 stanovnika, mada je zimi taj broj kudikamo manji.
Nema djece, nema škole na hrvatskom
Iako smo dolazak u Mundimitar najavili oko 16 sati, toliko nam je bilo dobro u Lesini u Garganu, da je smo došli taman u vrijeme dogovorene večer u društvenom domu u Mundimitru. Dočekali su nas naši domaćini; Vesna Sammartino, udovica Antonija Sammartina, istaknutog pripadnica zajednice Moliških Hrvata koji je svojom publicistikom, istraživanjima i društvenim radom izrazito doprinio očuvanju kulture svoje zajednice i činjenici da se glas o njima daleko čuje, a s nama je bio i Lorenzo Blascetta koji me je ugostio lani i koji je zaslužan da sam tako zavolio ovaj kraj i “priču” koju nose.
Osobita nam je čast bila kada nas je pozdravio načelnik Mundimitra, gospodin Sergio Samaertino.
- Načelnik sam već 24 godine. Naše mjesto broji oko 300 ljudi. Govorimo “na našo” (u susjednom Kruču kaže se „na našu“), odnosno stari hrvatski jezik. Očuvanje naše tradicije nam je iznimno bitno. Cijela naša zajednica broji oko 1600 ljudi. Vrlo je izražen problem depopulacije koji je pogodio i cijelu regiju Molise. Mislimo da su kontakti s Hrvatskom vrlo bitni da postoji protok ljudi, studentska suradnja kroz različite projekte. Nažalost, nema škole jer nema djece, stoga nema niti mogućnosti učenja hrvatskog jezika.
Kazao nam je da zajednica ima pomoć države Hrvatske, ali da su ona nedostatna za značajnije iskorake.
- Puno toga se može napraviti. Najvažnije je pojačati veze Hrvatske s ovom zajednicom, osobito po pitanju mladih u obje države. Financijska podrška za kulturne sadržaje postoji, ali definitivno nije dovoljna.
Načelnik kaže da u regiji Molise djeluju brojne hrvatske udruge: Udruga „Jedna musika“, Udruga „Naš život“ i Sportska udruga „Isola Croata – Hrvatski otok u Moliseu“ iz Kruča, Zaklada „Agostina Piccoli“ i Udruga „Na našo“ iz Mundimitra; Kulturna udruga "Luigi Zara" i Udruga „Naš grad“ iz Filića te glazbeni sastav mladih iz Mundimitra „KroaTarantata“.
Na kraju je svima koji žele posjetiti njihov kraj poručio da su svi dobrodošli. “Doživjet ćete Hrvatsku 500 godina unatrag u povijest.
Nazanji petak
Vesna Samartino je prevoditeljica i tajnica Zaklade Agostina. Rado je pristala organizirati nam večeru i smještaj, a održala nam je kratko predavanje o povijesti i sadašnjosti Moliških Hrvata.
„Već 25 godina živim u Mundimitru. Jako mi je lijepo ovdje... Svi me pitaju kako sam iz Zagreba došla ovdje, a ja im jasno kažem – vlakom. Snašla sam se, volim biti ovdje. Malo sam zabrinuta za budućnost ovog kraja i ovih ljudi. Naime, moja zaklada i ja jako puno radimo, trudimo se održavati veze, raditi kulturne programe, ugošćavati ljude iz Hrvatske“, rekla je te je nadodala:
„U kolovozu smo imali susret književnika, tu je kod nas bila i jedna glazbena grupa iz Splita“, otkrila je Upitali smo je koji je glavni blagdan u Mundimitru.
„To je zadnji petak u svibnju koji se zove 'nazanji petak'. Po legendi, stanovnici su stigli s druge strane mora u ovo mjesto i to se dogodilo jednoga petka, još nije poznati koji je to petak. Međutim, svečanost je uvijek zadnjeg petka u svibnju. Kroz mjesto se organizira procesija, sveta Luca se nosi dok traje veliki svečani događaj. To se jako slavi i ovdje to najveći događaj“.
„Postojale su trgovačke veze iz Dalmacije prema talijanskom mjestu Peschici, no tamo se izgubio identitet dok u Mundimitru to nije slučaj. Ipak, i dan danas tamo imate stanovnike koji nose hrvatska imena i koriste se neke hrvatske riječi. Ostali su određeni tragovi hrvatstva. Bogata je naša tradicija i neke uspomene još se čuvaju i to nam je jako važno“, zaključila je.
Lorenzo nas odveo na putovanje kroz povijest
Nakon večere uslijedilo je ugodno druženje s lokalnim stanovništvom, osobito je mlađima bilo zanimljivo slušati naša iskustva. Pomalo me rastužila činjenica da i ovo malo mladosti koje tamo postoji razmišlja o odlasku, bilo u Hrvatsku, bilo u Europu. No uz domaći limončelo (hvala Fabiana i Laura), dobru glazbu i ples nekima je noć trajala do ranog jutra. Ne sjećam se kraćeg boravka u nekom hotelu. Naime, spavali smo u hotelu Lo Smeraldo u jedva 15-ak minuta udaljenoj Roccavivari.
Hotel je nov, izvana izgleda kao uređeni zamak, vlasnici su bračni par koji je tolerirao i naše 7-satno kašnjenje prijave, sobe su dovoljno velike i čiste, a doručak je bio dobar kvalitetom i kvantitetom.
U srijedu, zadnjeg dana boravka u Italiji, napuštamo hotel i vraćamo se u društveni dom u Mundimitru. Inače, to je društveni centar u kojem se nalazi jedini dućan u selu, apoteka, jedan od dva kafića. Tako da tu od jutra do večeri više-manje kolaju isti ljudi. Moju su pokupovali pola seoskog dućana (opskrbili se za doma) jer su cijene više nego prihvatljive, a još su nam naglasili da su kod njih cijene više nego kad se spustiš u veći grad. Uslijedio je najljepši dio srijede kada nas je Lorenzo odveo koji kilometar istočnije, na brežuljak na kojem se nalazi kapelica Sv. Lucije. Iako je izgrađena početkom 20. stoljeća i to radom i doprinosima ljudi, ona je nastala na mjestu ranije kapelice uz koju se veže početak naseljavanja Moliških Hrvata na ovo područje.
Bježeći od raznih opasnosti u Dalmaciji, a najviše je dokaza da se radi o ljudima iz doline Neretve, osobito Bačine, doseljenici su se prvo utaborili upravo na lokaciji sadašnje crkvice. Naravno, za naseljavanje su trebali dobiti dozvole biskupa, feudalca i kralja. Ako je u tim teškim vremenima postojala okolnost koja im je išla u prilog, to je činjenica da je ovaj val doseljavanja uslijedio nedugo nakon katastrofalnog potresa koji je razorio naselja, a potom i kuge koja je mnoga sela i gradove ispraznila. Kroz godine i desetljeća njihova jedina želja je bila domoći se Mundimitra kojeg su nazivali grad, a taj izraz se zadržao do danas. Lokaciju kapelice Sv. Lucije i danas nazivaju “Selo” iako nikakvog naselja tamo odavno nema. Crkva i njen okoliš su jako lijepo uređeni. Ovdje se misa i procesija do crkve održavaju prvu nedjelju nakon Uskrsa. Po predaji, Moliški Hrvati su na ovo područje stigli jednog petka u svibnju, a kako se ne zna kojeg točno, dolazak se u Mundimitru obilježava svakog petka u svibnju. Ipak, najveća fešta je posljednjeg petka u mjesecu kada se i slavi sveta Lucija. Tada župljani donose razne slastice, pića, te počinje licitacija na koji način se prikupljaju sredstva.
Hrvatska mora pomoći Moliškim Hrvatim, pred nestankom su
Posjet ovoj lokaciji budio je u nama duboke emocije jer je Lorenzo s tavom strašću govorio o povijesti svojih pradjedova.
Nije on turistički vodič koji odrađuje normu, od je direktni potomak ljudi koji su ovdje došli prije nešto približno pola tisućljeća. Ti ljudi su spontano do danas očuvali stari jezik koji su donijeli sa sobom, običaje, kulturu, i sve nedaće ovog svijeta, a bilo ih je osobito u 20. stoljeću, nisu izbrisale ni njih, ni njihov govor “na našo”, ni njihovu povezanost s “onom banom mora”. Nedostatak radnih mjesta, nedostatak gospodarskih i svih mogućih strategija, ali nedovoljna podrška iz njihove Hrvatske Moliške Hrvate gurnula je pred rub. Svega nekoliko stotina ljudi u selu i brzina depopulacije opipljiva su prijetnja da sela Moliških Hrvata postanu samo geografski pojam. Ako ne znaju, netko bi hrvatskim političarima trebao reći koliko je vrijedna ovakva zajednica kakvu imamo u Moliseu. Kažu u Mundimitru da je za oprost grija ili uslišenje molitvi potrebno napraviti tri kruga oko crkve, pa smo tako i postupili. Lorenzo nas je potom odveo u šetnju starom jezgrom Mundimitra gdje nam se u turi priključila još jedna grupa koja je slušala na talijanskom i francuskom. Taj dio naselja je na uzvisini koja gleda u veliku dolinu i kanjon rijeke koja dijeli Molise od Abruzza. Naš domaćin pokazao na je novi mjesni bazen, lokaciju za koju se smatra da je nekada bila samostan, gradsku crkvu Sv. Lucije ispred koje se na Veliki četvrtak pali vatra, te mali trg obogaćen stihovima lokalnih pjesnika. Kada su ljudi koji tu žive čuli da netko priča na hrvatski, vrlo rado su s nama porazgovarali i razmijenili koju informaciju koju nismo znali. Nakon pet dana prilagodbe talijanskom, malo zastaneš u nevjerici da te netko razumije usred Italije. Još kad vidiš nostalgiju za pradomovinom u očima ovih ljudi, znaš da ćeš se tu vratiti. I tako je sredinom dana stiglo vrijeme da se oprostimo od Mundimitra i Moliških Hrvata. Još jednom smo posjetili dućan i kupili potrebno za 3.5 satni put do Ancone. Fotografiramo se pred domom, opraštamo od domaćin i krećemo prema autocesti.
Zanimljivo je da nam je nevrijeme cijeli put bilo za petama. Mi smo putovali po suhom vremenu, ali kako bi prošli neko područje, zahvatili bi ga grmljavinski pljuskovi. Očito nas čuvala sv. Luce da nam put prođe što ugodnije. Ovog dana nismo imali ručak, ali je bio gušt napraviti i pojest sendviče na benzinskoj na autocesti, nikad slađi sendvič od mortadele! U Anconu stižemo oko 16:30, a trajekt nam kreće u 19:45. Imalo smo vremena za kavu, nas troje je tri velike kave, tri punjena kroasana (i tri vode) platilo nešto manje od 8 eura. Nađi to u Splitu kad si faca! Da ne bi bilo da samo kritiziram stanje u nas. Ceste u Anconi su katastrofa, kao najgore zapušteni dijelovi Splita - rupa na rupi.
Vozači su prilično “divlji” što posebno iritira u kružnim tokovima di se upada i ne pita za prednost. Također, na ulicama kojima smo mi prošli ima dosta smeća.
Sve u svemu, zaključili smo da nam Ancona ljepše izgleda noću nego danju.
A Ancona nas je dodano iživcirala pred kraj puta kada smo išli predići karte za Jadrolinijin trajekt. Nakon 15 minuta čekanja u redu dobili smo informaciju da moramo ići kilometar nazad u drugi terminal gdje se preuzimaju rezervirane povratne karte. No kako je pola grada u radovima, odustalo smo od pokušaja prilaska autom, te smo se uputili pješke. Sve informacije nismo dobili od djelatnika luke nego od vrlo susretljivog policajca koji nam je doslovno prostom na mobitelu, na Google Maps, pokazao kamo moramo doći. Dalje je sve išlo glatko, ukrcali smo se i uživali u pogledu na Anconu grmljavinsku oluju u zaleđu obale. Za razliku od dolaska, odlazak je obilježilo mirno more.
Vratit ćemo se
Tako je se skončalo ovo 7-dnevno putovanje Italijom. Stvari su se toliko brzo odvijale da smo ih jedva stigli “procesuirati”, stoga mi je ovo pisanja jako dobro došlo da se svega prisjetim. Interno smo razgovarali koji nam je dio izleta bio najdraži, a kako su glasovi bili 3-3-3 to znači da je svaki dio imao svoj pečat i svoju ljepotu. Ispenjao sam Corno Grande, poveo ekipu na snježni Gran Sasso, upoznao sam ih s dragim ljudima i prekrasnim krajobrazima Gargana i Molisea, a sve je prošlo bez ikakvog problema.
Energija koju su nam prenijeli ljudi u ove dvije regije još tinja u nama. Kada smo krenuli na izlet govorili smo da još nismo svjesni da smo konačno krenuli. Sada, dva dana nakon povratka dok ovo pišem, ekipa mi javlja da je “mentalno” još u Italiji. Sve je to znak da će se ova priča nastaviti.
