Okončanjem planinske avanture i ulaskom na autocestu za Gargano počeo je drugi čin putovanja kroz Italiju. Ovaj poluotok u meni budi najljepše osjećaje zbog svega što sam vidio i doživio u zimu 2023., kada sam ga prvi put posjetio. Tada sam znao da ću ga redovit posjećivati, a s tom namjerom sam ga uvrstio u ovaj izlet. Znao sam da će moja ekipa, kojoj je ovo bio prvi put tamo, biti zadovoljna, ali nikad nisi siguran dok nešto ne prođe. A sve je počelo pomalo paničnom potragom za ručkom jer smo s Campa Imperature krenuli oko podne. Jedna od sugestija za ručak bila je ugostiteljski objekt i obiteljsko imanje Agriturismo Biorussi. Zvali smo i rezervirali stol za 9 ljudi, ali upozorili su nas da ručka možda ne bude ako ne stignemo do 14 sati. Zato je bilo po gasu, sve planirane znamenitosti od Gran Sassa do Gargana su nažalost prekrižene, ipak je želudac u ovom slučaju bio ispred kulture.
- Tekst se nastavlja nakon oglasa -.png)
Ulazak na poluotok i ručak
Kada ulazite na poluotok Gargano iz pravca Pescare, prvo što ćete vidjeti su dva jezera - Lago Lesina i Lago Varano. Ovo prvo nam je posebno zanimljivo jer Lesina je ime istog naselja na otoku Hvaru, Talijani tako čak nazivaju cijeli naš otok, a sama riječ je slavenskog podrijetla. O cijeloj toj temi ću kasnije. Do našeg odredišta i ručka prvi su došli Ivan i Jure. Javili su nam da je mjesto odlično, što je bio dobar znak. Kada smo stigli odmah smo rekli da imamo osjećaj da smo u Dalmaciji. Masline, smokve, koromač i ostalo mediteransko začinsko i mirisno bolje učinili su nam boravak ugodnim, kao do smo doma. Već na recenzijama smo vidjeli da se u ovom objektu može pojesti prava, tradicionalna talijanska spiza. Cijene su pristupačne, u rangu naših izvan turističkih centara ili nešto niže. Ovo obiteljsko imanje ima jedan od najvećih maslinika u regiji, a ne nedostaje ni vina, kao ni raznih poljoprivrednih proizvoda.
Živ promet u objektu bio je dokaz popularnosti mjesta, a od cijelog osoblja jedna je konobarica govorila engleski te se iskreno trudila pojasnit nam sve što nas je zanimalo. Na stolu je bio serviran set od šest bočica maslinovog ulja, svaka s drugačijom aromom poput mente ili limuna. Prvo je na stol poslužena zelena salata, a konobarica se nemalo iznenadila kada smo zatražili aceto balsamico, odnosno bilo kakvu kvasinu. Porcije su bile ukusne, ali ne baš velika po našim standardima, pa se smo se osigurali dodatnim narudžbama priloga. Na vinskoj karti bila je bogata ponuda flaširanih domaćih vina, prosječna cijena je 18 eura.
Viktor, jezero Lesina i „ukazivanje“ Hrvatske iz Vica del Gargano
Nakon ručka do nas je stigao Vittorio Fusillo. 30-godišnji agronom koji je rodom s Gargana, a adresa mu je u Milanu gdje radi. Znam ga virtualno tek nekoliko mjeseci preko fotografija Italije koje sam snimio s Mosora, no već nakon prvog dana druženja osjećaj je bio kao da se poznajemo pola života. Već na početku nas je odveo u šetnju obalama jezera Varano. Pokazao nam je tamošnji križ koji je postavljen u samom jezeru i crkvicu izgrađenu i posvećenu Gospi koja je prema vjerovanju uslišila molbe ljudi da se okonča višegodišnja katastrofalna suša. Zanimljivo iskustvo bilo je čupanje biljke likoricije (sladića) iz zemlje i žvakanja njenog izrazito slatkog korijena.
Na povratku smo odslušali dio mise ispred crkvice Santissimo Crocefisso di Varano, a potom krenuli na naše novo odredište - Vico del Gargano. Vittorio nas je obećao odvesti do našeg hotela, Maremonti, u centru grada. Bilo je kasno poslijepodne i već na ulazu u grad primijetili smo da se na horizontu Jadrana pojavila - Hrvatska. Nastala je opća pomutnja jer sam pošto-poto želio fotografski iskoristiti ovaj ne pretjerano čest trenutak. Prvo smo stali ispred jedne kuće odakle se vidi tek manji dio horizonta, lokalni čovjek nas je pitao što se događa. Kada smo mu pojasnili rekao nam je da on često vidi Albaniju i Jugoslaviju sa svoje zemlje, a mi smo odgovorili da potonje nema već nekoliko desetljeća. Požurili smo do lokacije malo iznad grada, odakle sam lani promatrao naše otoke i obalne planine. S nama je cijelo vrijeme bio Vittorio koji je bio vidno oduševljen našim oduševljenjem. Izvadio sam teleobjektiv (500 mm) i počeo snimati redom - Palagružu, Vis, Biševo, Svetac, Sušac, Hvar, Korčulu..., no uvjerljivo najimpresivniji prizor bilo je Biokovo kojeg su baš u tim trenucima obasjavale zrake zalazećeg sunca stoga je planina bila dodatno vidljiva. I ovdje su se ljudi zaustavljali i pitali što se događa, a kada smo im objasnili bilo im je drago, neki su nam ispričali i svoja iskustva s gledanjem Hrvatske. Kada sam bio siguran da imam dovoljno fotografija, snimio sam i video te ga objavio na Facebooku Dalmacije Danas, a do danas taj je video prešao milijun pregleda na 3 kanala. Dio gotovo neobjašnjive popularnosti videa može se pripisati dijeljenju među stanovnicima Gargana koji su nas sutra čak počeli prepoznavati zbog spomenutog videa.
Papoša
Upravo nam se u tim lijepim i adrenalinskim trenucima pridružio naš glavni domaćin, Pasquale D’Apolito. Srdačno smo se pozdravili, upoznao sam ga s ostatkom ekipe, zajedno smo još malo uživali u ovom nenadanom poklonu dobrodošlice u vidu savršenog pogleda na Dalmaciju, a potom smo konačno krenuli u hotel na prvo tuširanje u tri dana. Podijelili smo se po sobama, osvježili, a oko 21 sat naš Pasko nas je odveo na večeru. Bila je to pizzeria u centru grada (Paposcia Club) u kojoj smo jeli najrazličitije pizze, ali i njihov lokalni specijalitet - paposcia (papoša). Ne može biti jednostavniji, a tako je ukusan.
Radi se od istog tijesta kao i pizza, a jednostavnija varijanta ovog jela uključuje tek maslinovo ulje i sir pekorino. Možda u ovu kasnu uru nije trebala tolika količina hrane, ali tko bi odolio ovako sočnim pizzama, pivi iz bokala i toplim domaćinima koji su iskreno uživali u našoj glasnoj ćakuli, ali i dalmatinskoj pismi. Vjerojatno su osjetili bliskost ljudi u Dalmaciji i Garganu pa je večera doslovno bila za 5.
Cijene nekretnina – neusporedive s našima
Zbog svega rado smo prihvatili Paskovu ponudu da nas prošeta povijesnom jezgrom grada, ali da u posljednji tren posjetimo muzej u kojem radi Francesco Pupillo koji nas je rado proveo kroz povijest ovog čudesnog kraja. Zadnji dio šetnje bio je strogi, stari centar grada. Teško je opisati njegovu ljepotu jer je sačuvao starinsku dušu, ali je opet sve uređeno i funkcionalno. I tu ima apartmana kao kod nas u Palači, ali manje. Ovaj gradić s nešto manje od 8000 stanovnika nema problema s depopulacijom, za razliku od juga Italije, stopa kriminaliteta je izrazito niska pa ljudi kuće ostavljaju otključane, društveni život je na zavidnom nivou, a arhitektura i priroda zapanjujući.
Tim više nas je vrlo iznenadila Paskova informacija o cijenama nekretnina. Primjerice, uređeni i useljivi stan u centru grada, u povijesnoj jezgri, površine oko 80 kvadrata košta oko 50.000 eura. Da ne govorim druge lokacije i manje površine. U nevjerici smo slušali sve ovo i upitali se kojeg vraga mi radimo s naše strane Jadrana. Uopće se nismo šalili kada smo mu rekli da ćemo stvari na ovu temu ozbiljno razmotriti. Kako se dogodilo da smo u svemu tako nenormalno skupi, od kave, do ručka do kvadratnog metra. Je li baš sve mora biti podređeno turizmu koji jest naša prednost, i nužna djelatnosti u koju treba ulagati, ali da nam SVE postane podređeno turizmu je zamka u koju smo upali i koja gura naše društvo svome neizbježnom slomu. Ovu ekonomsku digresiju sam morao ubaciti jer smo svi pod snažnim dojmom doživljenog.
Nakon ovako sadržajnog dana zaspali smo kao bebe u hotelskim krevetima.
Razgledavanje Gargana, šuma Umbra
Iako je prognoza bila pesimistična, vrijeme nam se smilovalo i podarilo vrlo povoljan dan za cjelodnevnu điradu. Utorak je u cijelosti bio namijenjen razgledavanju i upoznavanju magičnog poluotoka. Autima smo se iz Vica uputili preko srca Gargana u šumu Umbru. Foresta Umbra je pod zaštitom Unesco-a kao prirodni biser, do nje i kroz nju vodi vijugava cesta s koje smo, prije nego smo ušli dublje u šumu, snimili nove fotografije Palagruža i dalmatinskih otoka. Pri početku šume svraćamo u tamošnji Prirodoslovni muzej. Mene kao novinara puštaju besplatno, ali sam iskamčio i 3 dodatne gratis ulaznice iz obećanje spominjanja u članku.
Obećanje ispunjeno, a osim zanimljivog muzeja sa stotinama prepariranih životinja ovog podneblja, uključujući žabu Dalmatinku, možete vidjeti i hraniti predivne jelene u šumi. Posjetilo smo i obližnje jezerce, a uz njega su bila dva štanda, jedan s marmeladama, drugi s tradicionalnim talijanskim sirevima i kobasicama. Iako nismo mislili tada bilo što kupovati, čovjek nam je narezao kruha, sira i kobasa i to je bilo to. Pokupovali smo pola štanda, čaša vina je bila gratis. Osobito je "platio" caciocavallo, tradicionalni sir Gargana koji se radi od ovčjeg ili kravljeg mlijeka, a u obliku je suze. Krećemo dalje, a na putu nije čudno susresti krave koji bezbrižno prelaze put. Pasko mi je rekao da se radi o vrsti "podolica" i da je ona tradicionalna u južnoj Italiji, uvezena gotovo u prapovijesti s područja današnje Ukrajine. Tek sam pišući ovaj članak otkrio da je to zapravo ista vrsta kao istarski boškarin, samo ovdje ima drugi naziv. Nakon sat i ponešto minuta stižemo u povijesni gradić Monte Sant'Angelo.
Monte Sant'Angelo i bazilika Sv. Mihovila
Nalazi se na brežuljku i oblika je utvrde, slično kao naš Klis, no broji oko 13.000 ljudi, a najpoznatiji je po svetištu odnosno bazilici Sv. Mihovila arhanđela. Ovo impresivno zdanje uvršteno je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Špilja u kojoj se nalazi Svetište svetog Mihovila Arkanđela, gdje se sveti Mihovil po predaji ukazao godina 490., 492. i 493., nešto je što morate vidjeti. Monte Sant'Angelo izgradili su Langobardi, a prvi mu je spomen kao grada u 10. stoljeću. Grad je velikih dijelom gospodarski orijenitran hodočasničkom turizmu, a kažu da nigdje nema takvog kruha i peciva u ovom dijelu Italije kao u Monteu. Zato smo se i mi "naoružali" raznim tjesteninama, sendvičima, suvenirima. Čak i ovdje cijene u kafićima i restoranima su vidno niže nego kod nas.
Iako smo bili relativno blizu druge morske obale Gargana, kod Manfredonije, do obale nismo išli, a najbliže smo se približili na još jednoj atrakciji koju bi najlakše bilo usporediti s bračkom Pustinjom Blace. Radi se o opatiji Pulsano (Abbazia Santa Maria di Pulsano) koja je izgrađena krajem 6. stoljeća na nekadašnjem poganskom hramu. U njoj su dugo živjeli redovnici pustinjaci, a tijekom 20. stoljeća bila je potpuno napuštena, da bi se život u nju vratio zadnja tri desetljeća. Sati bježe pa smo se istim putem kroz šumu Umbru vratili u Vico, prvenstveno natočiti gorivo, a tu ima zanimljivost vrijedna spomena. Naime, ako želite lijevati gorivo pripazite da to sami napravite jer ako vam ga djelatnik pumpe lijeva, naplati skuplje, recimo 20 eura više na pun rezervoar. Ovdje smo vidjeli da treba biti drzak da sam natankaš, jer na silu ti žele to sami napraviti. Ali čovjek sve nauči brzo, od lijevanja goriva, do ponašanja u kružnom toku. Uskoro smo još jednom fotografirali Hrvatsku iz ovog grada, a onda se zaputili za gradić Carpino, nedaleko od restorana Agriturismo Biorussi u kojem smo jučer ručali.
Viktorov brat i večer(a) za pamćenje
E, ovaj dio zaslužuje poseban pasus. Mi smo danju glad "varali" pokojim sendvičem ili grickalicama, ali smo ručak-večeru dogovorili u mesnici - restoranu Terra Nostra. Trend je sada tamo imati mesnicu spojenu s ugostiteljskim objektom, lijepo odmah vidiš i odabereš što ćeš jesti. Vlasnik je brat našeg prijatelja Vittorija, Giuseppe ili po naški Josip. Već pred ulazom nas je pozdravio oduševljeni djed. Prolazimo kroz mesnicu, sjedamo u restoran, a sve dalje bila je teško prepričljiva gastronomska rapsodija. Zadovoljstvo je bilo da su navečer s nama bili i Vittorio i Pasquale. Sve je počelo predjelom koje se zove muschiska.
Nije nam dugo trebalo za shvatiti da se radi o tradicionalnom jelu starih pastira. Radi se o sušenoj janjetini (iako može biti ovčetina, kozletina) koja je začinjena lukom, paprom i ljutim papričicama. Okus je izvrstan i rado bi ga kušali ponovno. Onda su krenuli sljedovi; salate, pečena paprika, bombette (zapečene svinjske rolice obično punjene sirom, solju i paprom), mesne kuglice, a glavno jelo svatko je dobio po želji. Ja sam naručio odrezak koji je bio vrlo mekan, ukusan i obilan. Takvo kaloriziranje nismo odavno doživjeli, a sve uz kapljicu kvalitetnog domaćeg vina. Još kada vam kažem da smo sve nabrojeno platili oko 25 eura po glavi, vjerojatno vam neće ništa biti jasno. Ali tako je to kada te ugoste prijatelji. Revanš mora slijediti u Hrvatskoj...
Jadranski biser - Peschici
Puni dojmova i punog želuca, dio ekipe se oprostio od naših domaćina, a Jure, Ivan i ja smo imali veliku želju vidjeti jadranski grad čiji naziv ima prizvuk našeg dijela Jadrana. Sredinom noći došli smo u turistički gradić Peschici (čita se Peskići) na obalama lipog nam Jadrana.
Vidi se pozitivan utjecaj turizma pa je gradić i urbanistički i estetski predivan, osobito su lijepi mozaik-kameni oblutci koji krase prolaze starog dijela grada. Gradska crkva posvećena je proroku sv. Iliji (Sant'Elia), što je vrlo zanimljivo je Ilija svetac koji se dosta štuje po Hercegovini i Dalmaciji, a prilično rijetko u Italiji. I ta činjenica i sam naziv grada, ako i puno drugih detalja ukazuju na povezanost Peschica i ovog podneblja s istočnom stranom Jadrana. Šteta da ga nismo imali kada posjetiti po danu, ali i ova kratka tura bila je dovoljna da poželim kvalitetnije posjetiti gradić. Od njega smo se oprostili šetnjom uz samu obalu i svjetlima udaljenih pučinskih svjetionika.
Devia – mrtvi slavenski grad
Utorak je bio posljednji dan boravka na Garganu. No oproštaj nije išao tako brzo kako smo zamislili. Prvo je ženski dio oduševljeno dočekao prvih nekoliko slobodnih sati na ovom izletu. Pao je dobar shopping, kaže Hele da su popusti kod njih stvarno popusti. Kada piše 70 posto onda je to 70 posto, a ne naše prevare sa 70 posto na jedan artikl, a sve ostalo na 20, ako i to. Nakon doručka oprostili smo se s gazdom hotela Maremonti, te u društvu naših prijatelja Paska i Viktora napustili Vico del Gargano. Viktor se baš potrudio i osigurao nam posjet povijesnom lokalitetu Devia nedaleko od jezera Lesina, iako mu je radno vrijeme bilo prošlo. Smješteno je na brdu a Monte Devio (d'Elio).
Lokalitet je danas izletište na kojem se nalazi crkve Svete Marije, ali i tragovi nekadašnjeg života koji se u drugoj polovici Srednjeg vijeka povezivao s doseljenim Slavenima. Baš u vrijeme našeg posjeta vrijeme se pogoršalo pa je počela jaka kiša, no strpljivi Viktor nam je čitao ulomke znanstvenih knjiga koji spominju povijest ovog kraja, a ni jake oborine nisu ga omele da mi pokaže ruševine starih građevina. Vezano uz prvi val doseljavanja Hrvata i ostalih Slavena na Gargano i jug Italije, proučavao sam nekoliko dostupnih tekstova hrvatskih, slovenskih, talijanskih i njemačkih autora, a u nastavku možete pročitati sažetak:
Na poluotoku Gargano, Hrvati su se kao dio slavenskih migracija naselili tijekom ranog srednjeg vijeka, osobito u 10. i 11. stoljeću. Gargano je bio jedno od središta slavenske kolonizacije, a Hrvati su dolazili s istočne obale Jadrana, osobito s područja Neretve. Njihov dolazak povezan je s migracijama slavenskih plaćenika koji su služili Bizantu, a za svoje usluge dobivali su zemlju na tom području.
Glavna naselja u kojima su Hrvati i drugi Slaveni živjeli na Garganu bila su Devia i Peschici, dok se spominje i naselje Vico del Gargano. Devia je bila središte slavenskih zajednica na južnim dijelovima planine Elio, između jezera Lesina i Varano, čija su imena slavenskog podrijetla. Naziv Lesina dolazi od slavenske riječi koja znači "šuma", dok Devia ima ključnu ulogu u obrambenim strukturama Bizanta, a kasnije i Normana. Slavenski doseljenici uživali su zemlju kojom su upravljali njihovi vođe, poznati kao župani. Župani su u Deviji nosili titule sudaca (iudex) i kraljeva (rex), što ukazuje na složenu lokalnu vlast.
Osim Devie, Peschici je bilo važno slavensko naselje smješteno na sjevernoj strani Gargana. Prema povijesnim izvorima, Hrvati i drugi Slaveni naselili su ovo područje pod vodstvom svojih župana. U regiji su postojala i druga naselja, poput Vico del Gargano, što je ukazivalo na širi kontekst slavenskih doseljenika. Toponimi poput rta Crovatico i izvora Serbio također svjedoče o slavenskoj prisutnosti u regiji. Slavenska naselja, uključujući Deviju, Peschici i Vico del Gargano, postupno su se asimilirala u romanski svijet, no slavenske institucije i tradicije su u početku bile očuvane.
Povjesničar Mate Božić piše da su Hrvati na Garganu naselili u 10. stoljeću, pod vodstvom vođe Sueripola (vjerojatno Svetipolko). Taj vođa je, u ime cara Otona I., istjerao Saracene iz tog područja, a Hrvati su se naselili u Peschici i Vico del Gargano, koja su bila poznata kao Pontone degli Schiavoni i Coppa Schiava. Ti nazivi ukazuju na slavensko, odnosno hrvatsko podrijetlo stanovništva. Devia se spominje u dokumentima iz 1042. godine, gdje se navodi lokalni župan Andrija, potvrđujući hrvatsku prisutnost u toj regiji.
Njemački lingvist Gerhard Rohlfs u svom članku "Ignote colonie slave sulle coste del Gargano" spominje povijesne kolonije Slavena na obalama Gargana, napominjući da su slavenske skupine dolazile na jug Italije tijekom 10. stoljeća. Slaveni su pokušavali osvojiti obalu Jadrana, a 926. godine slavenska flota zauzela je grad Siponto. Rohlfs navodi da su se slavenske skupine nastavile naseljavati na tom području, posebno u lokalitetu Devia.
Povijesni zapisi svjedoče o tome da su Slaveni na Garganu djelovali ne samo kao osvajači, već i kao naseljenici koji su zauzimali strateški važna područja. Devia, smještena na stjenovitoj obali Gargana, bila je jedno od ključnih slavenskih naselja. Rohlfs ističe da su slavenske grupe održavale kontakte s istočnom obalom Jadrana, osobito s Dalmacijom.
Osim povijesnih konteksta, Rohlfs navodi slavenske toponime koji su se očuvali u regiji, uključujući Lesinu, koja se povezuje s otokom Hvarom, i grad Peschici. Slavenski doseljenici su se s vremenom asimilirali u lokalne zajednice, ali su zadržali kulturne i jezične osobitosti koje su se očuvale stoljećima. Da se od domaćina ne bi oprostili po kiši, odlučili smo popiti oproštajnu kavu negdje uz cestu uz jezero. Vjerojatno su više sile intervenirale da prvi kafić pred kojim smo stali nije radio pa smo produžili u sljedeći, u vlasništvu Paskovog prijatelja u Lesini. Primiano nas je srdačno pozdravio u svome Lake cafeu, a naša sreća još je bila veća kada smo vidjeli da se tu može i ručati. Kako i priliči jezerskom objektu, jelovnik je dominantno riblji, pa su se naručivali špageti sa školjkama, jegulja i ostala jela. U nekom trenutku konobar je, valjda shvativši da smo iz Hrvatske, pustio Bregovića na razglas u kafiću. Kako je ostao neshvaćen, Duje je uzeo stvar u svoje ruke i pustio Ivčićevu "Tamo gdje sam rođen". Nije dugo trebalo da se digne atmosfera.
Redale su se dalmatinske pisme, a na "Večeras je naša fešta" je nastalo oduševljenje. U međuvremenu smo doznali ne samo da je konobar radio na našoj obali nego i da gazda Primiano ima čvrste veze s Hrvatskom. Otkrio nam je da njegova nevjesta Elena naše gore list što je bila točka na "i" spontanog i emotivnog talijansko-hrvatskog druženja uz obale lijepog jezera. Konačno, nekoliko sati kasnije nego smo planirali, jedva smo se "odlijepili" iz ovog legendarnog kafića u koji se moramo vratiti. Uslijedio je dirljiv oproštaj od Primiana, potom još dirljiviji od Vitkora i Paska.
Pasquale mi je na oproštaju poklonio uokvirenu fotografiju koja nas je i spojila, ona na kojoj je fotografirao naše otoke i planine s Gargana. Prija dolaska na Gargano znao sam da će nas tamo dočekati prijatelji, no još više mi je drago da se u to sada uvjerila moja ekipa i da su i Vittorio i Pasquale u ova dva nevjerojatno lijepa dana učinili baš sve da s osjećamo kao kod kuće i da ovaj cijeli kraj doživimo u najljepšem mogućem izdanju. Pasko i Vitkore, jedva vas čekamo ugostiti u Dalmaciji. Veselim se i novogodišnjoj izložbi koja će premijerno biti postavljena u Fotoklubu Split, a sadržavat će fotografije hrvatskih i talijanskih fotografa koji su snimili Italiju iz Hrvatske i Hrvatsku iz Italije. Dragi prijatelji, vidimo se u Hrvatskoj!
Time je okončana druga od tri etape putovanja kroz Italiju. Ona posljednja vodi nas u regiju Molise gdje će nas u Mundimitru (Montemitro) dočekati Vesna, Lorenzo i ostali dragi ljudi iz redova Moliških Hrvata. To će se pokazati kao pravi šlag na tortu našeg putovanja.
Donosimo FOTOGALERIJU:
Najspontaniji trenutak putovanja – u kafiću u Lesini
