[VELIKO-SLOVO-POV]N[KRAJ-VELIKO-SLOVO]iz prijašnjih izleta, planinarenja i iskustava “izbrusio” je ideju i koncept ovogodišnjeg putovanja u Italiju. “Pikirao” sam rujan, po meni jedan od najljepših mjeseci u godini za “turneju” Italijom koja bi dijelom bila planinarenje, a dijelom opuštanje uz druženje s domaćinima s one strane Jadrana, sve uz dozu avanturizma, edukacije i novinarstva.
Lanjske višemjesečne pripreme za Alpe i pokušaj osvajanja Mt. Blanca bile su mi najljepše dosadašnje iskustvo u planinama, no ipak sam se ove godine odlučio na “manji zalogaj” pa sam odabrao Apenine uz pokušaj uspona na 2912 metra visok Corno Grande u planinskom masivu Gran Sasso. Ovaj vrh sam prvi put vidio još kao dijete s Mosora, a od onda me ne prestaje oduševljavati i “dozivati” svojom prekomorskom mističnošću. Tom planu dodao sam posjet poluotoku Garganu na kojem sam prvi put boravio lani u siječnju 2023., te upoznao velikog čovjeka, Pasqualea D’Apolita te posjet pokrajini Molise i tamošnjoj jezičnoj manjinskoj zajednici Hrvata koji su raspršeni u nekoliko sela u idiličnom brežuljkastom krajoliku, 20-ak kilometara od mora.
Za ovakav pothvat valjalo je odabrati ekipu dovoljno spremnu za planinske avanture, ali i po mojoj procjeni da znaju cijeniti sav sadržaj koji ih neosporno čeka na Garganu i u Moliseu. Iako je iz različitih okolnosti došlo do manjih promjena u sastavu ekipe koja će ići, a moram reći da mi je vrlo žao zbog pojedinaca, na kraju se preko Jadrana uputilo devet “veličanstvenih”, mahom iz Splita i okolice, te iz doline Neretve. Prije polaska, odradili smo nekoliko koordinirajućih sastanaka i druženja i da bi se ekipa bolje upoznala i da bi dogovorili sve detalje nadolazeće avanture. Odlučili smo se na tri auta umjesto za kombi, jer s nemalom prtljagom i brojem ljudi to je bilo najbolje rješenje. Moje završne fizičke pripreme za Apenine bile su planinarenje u Prokletije i uspon na Maju Jezerce s odličnim Perunovcima.
Jadrolinijin Marko Polo do Ancone
I tako, dan po dan, stigao je dugo očekivani četvrtak, 12. rujna kada smo se autima zaputili u splitsku trajektnu luku odakle smo Jadrolinijinim “Markom Polom”, uz munje i gromove, zaplovili prema Anconi.
Prvo smo stvari ostavili u kabinama u kojima ćemo prespavati, a potom je uslijedilo druženje. Sjećam se da su svi govorili da još nisu zapravo svjesni da je dugo očekivani izlet konačno krenuo jer su još do maloprije bili u žrvnju svakodnevice. Pravo iznenađenje bila je večera na Jadrolinijinom trajektu, odgovorno tvrdim da biftek koji sam kušao spada među najbolje koje sam probao, a ni ostatak usluge nije bilo lošiji. Iskusni konobar, koji tu radi preko 40 godine, nije bio samo razgovorljiv i zabavan, nego nam je i ženski dio ekipe oduševio izradom cvijeta i ždrala od salvete, odnosno kuhinjske krpe. Uzbuđeni zbog svega što slijedi, večer smo priveli kraju na palubi, dok su nestajala posljednje svjetla našeg dijela Jadrana.
Te noći puhalo je jako jugo koje je najavljivalo onu opjevanu promjenu vremena koja je otpuhala ljeto i donijela kasnu jesen. Brod je dobro valjalo, što se osobito osjetilo u drugom dijelu noći, kada smo bili u kabinama i kada je mnoge to budilo. Buđenje je uslijedilo oko 6 ujutro, zatim doručak, onda i dolazak u Anconu. Opraštamo se na tjedan dana od ljubaznog osoblja Jadrolinije i ulazimo u ovaj lučki i tranzitni talijanski grad na obalama srednjeg Jadrana. Ancona taman predstavlja neku zamišljenu liniju razdvajanja južne i sjeverne Italije. Kako nam se nije žurilo, prvo smo posjetili Nacionalni arheološki muzej koji ima izrazito impresivnu prapovijesnu i ostali građu, no prezentacija je mogla biti modernija. Kao zamjerku ističem da većina natpisa nema engleski prijevod što je prava šteta. Posjetili smo još i gradsku katedralu San Ciriaco i lokalnu slastičarnicu u kojoj je tek počelo naše osvještavanje na temu “je li moguće da su cijene u Italiji ovako povoljne?”.
Mislim da nema smisla to dalje ponavljati, pa ću samo reći da nema kraja Italije koji smo posjetili, a da cijene kave (bilo koje vrste) nisu nisu između 1 i 1.20 eura, bilo da se radi o selu, gradu ili neposrednoj blizini neke turističke znamenitosti. Ista stvar s cijenama je sve vezeno uz hranu koja je, koliko god mi trubili drugačije, prosječno vidno kvalitetnija od našeg prosjeka, bilo da se radi o dućanu ili ugostiteljskom objektu. O maslinovom ulju ću u nastavku kada na red dođe Gargano, jedino što je skuplje su gorivo, te ponekad cigarete. Ponekad, jer za razliku od nas, cijenu cigareta ne određuje država tako da kutiju istih cigarete možete naći od 3 do 6 eura. Odmah ću reći, bio sam lani u Rimu i napisano se dobrim dijelom odnosi i na Rim, a nisam bio na sjeveru Italije gdje je vjerojatno drugačije.
Porušena, ali lijepa L'Aquila
Opskrbu za nadolazeće dane u visokom gorju obavili smo u trgovačkom centru, a onda krenuli prema regiji Abruzzo prema jugoistoku gdje se nalazi naše prvo odredište, planinski masiv i Nacionalni park Gran Sasso. Prvo smo se uključili na lokalnu autocestu koja prati jadransku obalu (AC inače ide do Barija), onda smo zalomili 90 stupnjeva i počeli se udaljavati od mora te krenuli prema gradu L’Aquila koji je 2009. pogodio katastrofalan potres.
Upravo smo u ovom gradu prvi put na koži osjetili najavljeno zahlađenje, dok se nismo mogli načuditi snježnim vrhuncima Apenina koji su se počeli pojavljivati ispred nas. Temperaturni šok i prijelaz iz klasičnog ljeta u kasnu jesen ipak je bio dobra temperaturna aklimatizacija za ono što će uslijediti. Mi smo u L’Aquilu došli s namjerom ručka, no onda smo se uvjerili u svetost talijanske “sieste”, odnosno razdoblja od oko 14 ili 15 sati do 19, kada ne radi niti jedan restoran te rijetko koji ugostiteljski objekt. Hladno kasno poslijepodne uz rosulju, a potom i niske oblake, samo su pojačavale dojam sablaznosti koju su ostavljale gotovo puste ulice ovog grada koji je velikim dijelom i dalje porušen, baš kao da ste došli u ratnu zonu. Na kraju smo se pomirili s činjenicom da od klasičnog ručka neće biti ništa pa smo spas od gladi potražili u pizzeriji u centru grada. Iako picete nisu obećavale na prvu, na kraju se ispostavilo da ćemo tu razinu hrskavosti, ukusnosti i bogatstva različitih okusa dugo pamtiti. Trebali ste vidjet facu prodavača, moguće i vlasnika pizzerije, kada sam ga zamolio za malo kečapa. Popili smo po pivu u obližnjem Irish pubu, a onda se vijugavim cestama uputili za nešto manje od sat vremena udaljeni Campo Imperatore.
Radi se o prostranoj planinskoj visoravni čiji dijelovi dosežu 2100 metara i koji je poznato planinsko izletište Talijana i stranaca. Cesta do njega je vijugava, ali potpuno uredna, nas su pratili kiša i magla. Znamenke termometra na displayu auta strmoglavo su se smanjivale sa svakim osvojenim metrom, a kišne kapi povećavale. Nervoza je rasla pogotovo kada su se na vjetrobranskom staklu pojavile prve snježne pahulje. Svatko tko me poznaje, zna koliko se radujem snijegu, no tada mu se nisam radovao. Znao sam da nam može pokvariti sve planinske planove, možda i zakomplicirati dolazak do samog parkirališta na Campu Imperatore. Ipak, bez poledice na cesti stižemo na odredište, u sami sumrak. Bilo je nešto prije 19 sati, a snijeg je toliko pojačao da se odmah primao i po autima i po našim kabanicama. Nevrijeme, ali i obavezno vrijeme prijave na planinarskom skloništu, nisu dozvoljavali komotne pripreme za uspon, pa smo brzo koliko su okolnosti dozvoljavale, sve potrebno stavili na leđa i krenuli uzbrdo.
Uspon do skloništa po mećavi
Po jakom snijegu, umjereno jakom vjetru i hladnoći krenuli smo natovareni prema planinarskom skloništu Rifugio Duca degli Abruzzi na 2388 metara. Radi se o serpentinastom umjereno strmom, ali urednom putu koji bi se inače prošao za 20-30 minuta, no sada je tribalo desetak minuta više zbog nevremena.
Oko 19:30 stižemo na sklonište ispred kojeg su nas dočekala -4 stupnja i snježni pokrivač, a unutra četvero djelatnika, te tek 5-6 gostiju.
Trebalo je prvo otresti sav taj snijeg sa sebe, a u predvorju skloništa ostavit gojze i sve što se namočilo. Sobe su klasične planinarske, postoje 2, mi bili zajedno smješteni u jednoj sa starijim parom iz Nizozemske i Francescom, pokazat će se, našim skorim novim prijateljem. Nakon što smo se presvukli, spustili smo se u dnevni boravak na večeru. Večera je u tri slijeda, no nije oduševila ni kvalitetom ni kvantitetom. Prvo su, vidno živčani zbog našeg manjeg kašnjenja servirali nešto što bi trebala biti juha od leće, a glavno jelo bila je pura obogaćena komadićima valjda janjetine ala gulaš. Neki su dobili više ispoliranih kostiju nego komadića mesa, ali na toj visini se uglavnom sve pojede. Jedino što je bilo na nekakvom nivou je komad kolača kao treći slijed. Kada smo nakon večere “došli sebi”, malo se i zapivalo, popila koja čaša vina ili čaja. Jedini koji nam je zapravo “sjeo” te večeri bio je planinar Francesco koji nas je osvojio svojom toplinom, druželjubivosti, ali i savjetima za skorašnji uspon. Mi smo na prvu donijeli odluku da ne bi išli na Corno Grande u subotu, nego u nedilju. U subotu se prognoziralo -7 na vrhu, a u nedjelju bar 5 stupnjeva toplije. No naš novi prijatelj kazao je da kreće sam ujutro, a pošto je već bio na vrhu, shvatio sam da je to šansa da planinarimo u društvu planinara koji je to već prošao. Također, palo mi je na pamet da bi subotnje planinarenje do vrha moglo biti po tek napadanom snijeg, a da bi se on u nedjelju zbog topljenja na suncu i naknadne hladne noći mogao zalediti. Tako je pala odluka da se ipak ide ujutro, a ne u nedjelju. Na to se odlučilo nas 4; Željka, Vida, Jure i ja, ostali su zbog zimskih uvjeta odustali od pohoda na vrh. Strogo osoblje skloništa, striktno se držeći pravila nadležnog Saveza, uputilo nas je na spavanje u 22:00. Poseban izazov bio je WC na skloništu. Prvo, iako postoji školjka, u nju se nakon nužde ne smiju bacati papir i slični rekviziti već ih morate odložiti uz kanticu uz školjku. Ne treba naglašavat da mogućnosti tuširanja nema, a “domar” mi je čak rekao da iza 22 sata nije dozvoljeno korištenje WC-a, što ni do sada nisam shvatio je li bio ozbiljan kada je to rekao.
Krećemo na spavanac uz huktanje ledenog sjeverca koji ipak nije dopirao do topline naših kreveta i vreća u koje smo se uvukli.
Subotnji uspon
Subota je svanula uz kristalno čisto i plavo nebo, a vanjski zidovi doma i njegov okoliš svjetlucali su od kristalića leda. Dan je krenuo s -4 i razbijanjem leda ispred vrata skloništa. Uslijedio je planinski doručak i posljednje pripreme za skori uspon. Bilo smo u nedoumici krenuti s derezama ili ne, ali smo odlučili staviti ih tek kada i ako nam zatrebaju. Cepin nije imao nitko, bili su dovoljni štapovi. Početak nije baš obećavao kada smo već na prvih par stotina metara naišli na skoro pola metre visoke zapuhe. Na čelu “kolone” je bio Francesco, vitalni 55-godišnjak. Odmah na početku se vidjelo da je čovjek u velikoj formi i da je velika prednost što je s nama. Ipak, kada smo svladali prvi, manji uspon, i preko grebena se prebacili na drugi dio planine, snijeg je bio znatno niži, jedva 5-10 centimetara, a ulaskom u zavjetrinu postajalo nam je sve toplije. Odabrali smo duži i položeniji put “vetta occidentale”, koji glavnom grebenu prilazi sa zapadne strane, a onda staza prelazi na sjeverni dio planine uz nagli završni uspon.
Prema njemu vodi sipar koji iz daljine izgleda kudikamo opasnije nego je u stvarnosti. Na tom dijelu smo oduševljeno govorili da se vratilo “ljeto”, a bilo je i skidanja u kratke rukave. Upravo tada smo i žalili da se ostatak ekipe nije uputio s nama jer nam se činilo da je stanje staze daleko bolje od očekivanog. I dalje nam nisu trebale dereze, leda je bilo u zanemarivim količinama. Prelaskom na sjevernu stranu grebena temperatura naglo pada pa se vraćamo u zimsko izdanje, ali i dalje bez posebno izražene hladnoće. Napredovali smo stabilno i nešto brže od planiranog, a onda je uslijedio famozni završni uspon koji traje oko sat vremena.
Strmina je bila pod snijegom, i iako kondicijski nisam osjećao bilo kakve probleme, stotinjak metara ispod grebena krenula mi je nelagoda gledajući u strma padine. Upravo tada Francisco je odlučio “odlijepiti” se od nas te je požurio prema vrhu, ali je pri tom upotrijebio nekakvu kraticu do grebena koja nije dio staze. Mi smo ga slijedili te izbili na greben, nakon čega je za mene pokušaj uspona skoro bio završio. Naime, gledajući u strme padine s obje strane grebena imao sam napad panike te sam bio čvrsto odlučio da odustajem i da će ću pričekati svoju družinu da osvoji vrh i vrati se po mene. No tada na “scenu” stupa Željka (s.k.), inače vodičica iz PK Gojzerice, koja me je kroz koju minutu uspjela smiriti, a njeno “sve je to u glavi” i “ne bi te ni za što ostavila ovdje” bilo je dovoljno da joj povjerujem i da oprezno krenem dalje. Nakon što smo se vratili na stazu pred samih vrhom, dalje nije bilo problema, za desetak minuta, nešto iza podne, našli smo se na njegovom veličanstvu, 2912 visokim Corno Grandeom.
Osjećaji su mi se miješali. Nisam dozvolio ekipi da mi vide suze u očima, uz njihovu pomoć uspio sam ostvariti jedan svoj san. Vrijeme nas je nagradilo, na vrhu nije bilo ni daška vjetra, baš ni daška, a ako je vjerovati mojoj ručnoj meteo stanici dočekala su nas čak +2 stupnja Celzijusa. Kako se na vrh spustio planinski oblak, nismo uspjelo vidjeti Jadransko more, kamoli neki komad našeg kopna. Odmorili smo se i okrijepili, ovjekovječili trenutke na vrhu, te za 20-ak minuta krenuli nizbrdo. Na moju sreću, silazak je bio jednostavniji nego sam očekivao, a highlight silaska bilo je sanjkanje “na stražnjicu” u dužini od stotinjak metara! Tek kada smo prošli strmi dio počeo mi je popuštati adrenalin te me je počela obuzimati sreća. Tada smo i javili našima iz skloništa da smo se popeli i da smo uskoro nazad.
Stroga pravila
Oko 15 sati našli smo se ispred skloništa, tada smo se zagrlili i čestitali jedni drugima da smo uspjeli. Naši su u to vrijeme bili “zakukuljeni” u vrećama za spavanje u sobama, te su nas dočekali s olakšanjem, ali kako su rekli, znali su da će sve biti ok. Kako su nam ispričali, oni su napravili đir od Campa Imperatore, a između skloništa i kampa prošlo je na stotine izletnika, uključujući brojne obitelji s malom djecom. Očito je prvi snježni vikend sezone uz sunčano vrijeme privukao ogroman broj posjetitelja, od kojih su mnogi boravili na skloništu. Duje je tog dana shvatio da mi je pederuša s takujinom ostala u autu na parkingu, a ne da je neko ukrao, ali i da cura koja radi u skloništu nimalo ne voli kada netko fotografira helikopter koji dostavlja potrepštine na objekt. Tako smo dočekali i drugu večeru koja je umjesto “juhe” od leće bila varivo od fažola, uz preostala dva standardna slijeda. Te večeri probali smo i talijanska craft piva (5 eura mala boca), a na sugestiju domaćina i neku tradicionalnu travaricu koju nikad nećemo zaboraviti po ružnoći okusa. Te večeri malo smo bolje upoznali djelatnika doma Mattea, a nemalo smo se iznenadili da se preziva Schiavone, što upućuje na njegovo možebitno slavensko podrijetlo.
Kaže da je inače profesor u Modeni, ali da preko sezone honorarno radi u skloništu. No, upoznavanje nije pomoglo da se u subotu navečer ostane malo duže u boravku. Nije prošao čak ni pokušaj igranja “tihe” trešete iza 22 sata, brzo smo se pomirili s činjenicom da je rani spavanac jedina realnost.
Nedjeljno jutro donijelo je vrlo vjetrovito, ali sunčano i hladno vrijeme. Nakon doručka smo se spakirali te krenuli nizbrdo, prema Campu. Jedan reful vjetra, vjerojatno tramontane, uspio je čak našu Helu oboriti s nogu. Ipak, prilično smo bili sritni kada smo se dočepali naših auta na parkingu. Ostavili smo stvari i pošli na piće u obližnji objekt koji se nalazi točno gdje je završavala stara žičara. Stara kabina je sačuvana i sada služi kao dio kafića u koji se može sjesti. To piće bio je oproštaj od planinarskog dijela izleta. Sve je prošlo brzo, sve je prošlo dobro, netko je u šali rekao da smo morali krenuti dalje točno kada smo udomaćili u planini. Uputili smo se opet na autocestu prema jugu. Čekaju nas Gargano, njegove ljepote i dragi ljudi koji su naš boravak na ovom jadranskom poluotoku učinili takvim da ga nismo mogli zamisliti niti u najoptimističnijim scenarijima...
SERIJAL SE NASTAVLJA
Donosimo FOTOGALERIJU:
