Prije točno šest godina, u četvrtak 25.8.2016. godine, također je bilo suza na Poljudu. Igrači u bijelim dresovima ležali su na terenu kao pokošeni, shrvani, neopisivo tužni. U predivnoj atmosferi svoga stadiona u regularnom su dijelu druge utakmica play offa Europske lige svladali Maccabi iz Tel Aviva s 2:1, jednako kao Izraelci njih u prethodnoj utakmici. Junak utakmice, dvostruki strijelac Marko Ćosić premetnuo se u tragičara kad je šesti penal otpucao preko gola. Dan poslije za jedan sam nogometni portal napisala tekst naslova „A kad padaš ti i kad ne ide, osvrni se…“. Zadnji je paragraf glasio ovako: „Jučer nije išlo. Već dugo ne ide. Ali znakovito je da se navijači ne razilaze, nego ostaju i pozdravljaju jedanaestoricu koja ima čast igrati za Hajduk, i one čije su noge zadrhtale pri tim nesretnim jedanaestercima. I sve je to normalno. Hajduk je mnogo više i od njih i od nas. Tužna se povorka razišla u tišini, slijevajući se prema centru grada kao da ide na križni put, dugom cestom koja nas sve vodi mjestima gdje živimo u različitim smjerovima, ali svi se vraćamo jednom domu – Poljudu. I da, patetično zvuči, i da, sad neki likuju i rugaju se jer su prošli bolje, srećom ili zaslugom, nebitno je. Bitno je da će ova tišina, ova muka i pokora jednom uroditi plodom, a i u toj tišini i jadu naš ponos zna da, i kad se poražen okrene, iza njega sve odjekuje – hajde, Hajduče!“
25.8.2022. nismo se baš razišli u tišini. Naprotiv. Pun je Poljud vrlo teško puštao svojih poljudskih 11. I sve one iza i oko njih. Morali su im otpjevati „Kad si prvi na kraju sezone“, i „I kad gube, i kad tuku“ i „Ja te volim, Hajduče“. Kapetan Lovre Kalinić suznih je očiju pljeskao pod sjeverom. Kapetan koji je toliko puta bio junak Hajduka, koji je donosio prevagu kad je bilo najteže, koji se danas, jer je takav, sigurno preispituje oko one nesretne lopte pri drugom golu koja je odskočila tako da će se kiks pisati njemu, iako je udarac s te pozicije pola gola, iako ni obrana ne bi promijenila ništa. Kad tolika ljudina u svakom smislu riječi dođe pod sjever i briše oči, može se već predvidjeti da će se dobar dio tribina raspasti i skrivećki napraviti isto.
Dolje na tartan stazi u narančastoj markirnoj majici bila je jedna mlada fotografkinja Mia koja se poraza protiv Maccabija sjeća u bljeskova. Naime, tada joj je bilo 12 godina. Njoj je, kao i velikom dijelu nove generacije Hajdukovih navijača, mnogo svježija malteška Gzira, ili kazahstanski Tobol. Snimka fotografkinje koja plače na tartan stazi minutu nakon što kapetan Hajduka poveo tužne, ali ponosne suigrače prema ostalim tribinama u sekundi je završila na mrežama uz egidu legendarna Hajdukovog igrača Ivice Hlevnjaka Bukle „Emocije su zajebana stvar“, što je u izravnom prijenosu lijepo parafrazirao Marko Šapit. Petnaest minuta nakon toga na press konferenciji suze će jedva zadržati strateg Bijelih, litavski trener Valdas Dambrauskas. A sad malo o podrijetlu suza.
Nitko jučer nije plakao zbog poraza. Ako bi bilo neukusno reći da je bio neminovan, možemo reći barem da je bio očekivan. Villarreal je polufinalist Lige prvaka. Njihov trener Unai Emery sa Sevillom je tri puta uzastopno osvojio Europsku ligu, a prošle je sezone s Villarrealom svladao Manchester United i donio prvi europski trofej na El Madrigal. Ekipa je to koja igra izvrstan nogomet, ne zna se je li im opasnija prva momčad ili klupa, u duelima su nevjerojatno brzi i snažni, svaka je kontra bila infarktna, (skoro) svaka teška greška naše obrane kažnjena. Svejedno, Hajduk ne da se nije osramotio – Hajduk je odigrao tako da mora biti ponosan. U gostima je izgubio 4:2, uspjevši u onome što nije pošlo za rukom Atletico Madridu prije pet dana – zabio je dva gola. Prvi je poveo. Daleko od impresioniranosti, nedajbože straha. Villarreal je naprosto pobijedio jer je bolji. A bolji je jer igra u boljoj ligi, s boljim klubovima, gdje svaki tjedan trenira s „nekakvim Atleticom“. I takvom je Villarrealu Hajduk parirao, ozbiljno ga maltretirao na Poljudu, prvih pola sata pritiskao, uporno i nepopustljivo. U 17. minuti Livaja je s centra pokušao prebaciti Pepea Reinu. Ne postoji pridjev za to, to je naprosto – Livaja. Skoro mu je pošlo za rukom. A onda je Hajduk počeo sijevati sa svih strana. Sahiti, Krovinović i Biuk napadali su odasvud. I svi ostali – dok su mogli anticipirati vlastite greške i trčati uz momčad koja je po svim parametrima za njih paralelni svemir.
Zašto je onda Valdas Dambrauskas bio na rubu suza na press konferenciji? Idemo još malo dalje, u svibanj – zašto je plakao kad je Hajduk osvojio Kup? Je li moguće da taj Litavac, odmjereni šahist i strateg, osjeća isto što i Lovre Kalinić, ili mlada fotografkinja Mia, ili onih 30 000 ljudi na Poljudu i još stotine tisuća koje ne stanu na stadion? Izgleda da jest. Budući da je veći dio konferencije posvetio zahvali navijačima, uz neuvijeno i savršeno iskreno „Mi čak nismo prvi ni u Hrvatskoj, ne možemo se probiti u Europu – a imamo najbolje navijače u Europi! I moramo se stalno pitati zaslužujemo li to.“ Eto zašto Valdas Dambrauskas, „njiov čovik“, a ne „naš čovik koji zna mentalitet“, Litavac koji odgovara na engleskom, a sluša na hrvatskom, šahist koji živi nogomet, „laptop trener“, preskače i nadilazi sve Hajdukove „legende“ i „velike tovare“. To je čovjek koji je napravio da momčad koja gubi od Tobola parira Villarrealu. I svejedno je tužan jer misli „da smo možda mogli dati malo više“. Izjavljuje da se iz poraza naučilo više nego iz pobjeda. I da je najvažnija utakmica u karijeri uvijek ona sljedeća, a sljedeći je Osijek.
Navijači nisu budale. Jasno je da je nogomet posao kao i svaki drugi, da se bez rezultata ne dolazi do profita, da rana ispadanja iz europskih natjecanja znače nužnost prodaje igrača. Došlo je, srećom, vrijeme kad klub ne vode ljudi koji će ga šutnuti u grcanje u dugovima i izložiti igri toliko sramotnoj da kalja bijeli dres. Kao što ni mi nećemo kaljati ovaj tekst ispadima o nepravdi, nebesima, sucima i svetištima. Imamo mi svoje svetište. S 85564 religiozna fanatika u trenutku dok pišem ovaj tekst. Jednom je jedan svećenik rekao „Ako nema Boga, katolici su najveće budale na svijetu.“ Povucimo rubni paralelizam – zamislite da netko kaže „Ako nema trofeja, hajdukovci su najveće budale na svijetu.“ Evo, toliko čekani Kup stigao je ove godine. Od Europe smo se već pozdravili. Prvenstvo će biti krvava borba. Već smo imali gadnih proklizavanja. A da je bilo i stoput gore – hajdukovci bi se držali skupa. Torcida bi navijala. Uvijek. „I nakon pobjede, i kad ti ne ide.“ Svi oni nesretni ljudi, male duše koje nikad nisu voljele pa se otužno naslađuju suzama s nekoliko lokacija na Poljudu, oni koji pomalo zlurado govore „Vratite se u realnost“ neka znaju – može! Nema problema. Vratit ćemo se navijanju za klub s 85564 člana i 12000 pretplatnika. I pobjeđivat ćemo i gubiti, i smijati se i plakati. I još će nas nekad „pomaziti“ ždrijeb, i nalijetat ćemo na polufinaliste Lige prvaka. I neka drugima trofejā i ligā, a sve bi prodali za minutu buke hajdučkog sjevera. Hajduk će se boriti, junački, bez straha. Straha može biti jedino ondje gdje Hajduk dolazi. Villarrealu čestitke i svaka čast na zasluženoj pobjedi. I drago nam je što su imali priliku odigrati sjajnu utakmicu na, kako je Vedran Očašić lijepo, ali pogrešno najavio – stadionu najvećeg hrvatskog kluba. Bacite oko na korteo do Poljuda, na Livajin pokušaj loba, na suze Lovre Kalinića, na suze mlade fotografkinje na tartanu, na tugu i ponos u glasu Valdasa Dambrauskasa. A nije najveći hrvatski nogometni klub. Hajduk je najveći na svijetu. I šire.
