Već danima se spremamo uplovit u tvoju Vela Luku.
Danima traje nelagoda, neka tiha bol u prsima. Za sve one koji su te malo bolje poznavali tvoj odlazak ostavlja ožiljke. Oliver. Vela Luka je i vela i duga. Traje taj dolazak na otok Korčulu, u mjesto odakle je naš Oliver Dragojević – običan čovjek. Za sebe bi rekao: „Takvih kao ja u Italiji ima koliko oćeš“. Jest kad govorimo o boji glasa možda, ali sve drugo je toliko drugačije. Otiša je krajem srpnja 2018.
Bliži se dan kada si prije tri godine ispraćen na poseban, jedinstven način, onako kao što svoju emociju samo Split može pokazati. Muk na Rivi, oči pune suza, brodovi u portu čekaju da ti zasviraju posljednji put. Kao da je bilo jučer. Kao da je „Picaferaj“ bio jučer, pa dalje svaka nova pjesma, novi zvuk, jauk, simfonija. Sve je kao da je bilo jučer. Godine pune pjesme koje su nosile svih nas, generacije su se rađale sa tvojim stihom u krilu. Poseban, jedinstven, a najviše naš. Oliver. I kapetan i sluga bio je Oliver. Otišao je, a nije smio, nismo bili spremni. Ako ikada možeš biti spreman. Ali, barem su ostale pjesme. One divne pjesme jednog vječnog pivača, našeg, velikog i malog, sretnog i sjetnog. Za nas.
Isprid tvoje kuće na Rivi u Luci sjedit će na zidiću Dino, Davor i Damir. Vese sidi i puši cigaretu. Standardno. Tu su i neviste, unuci. Je, dobro su, dica skričidu, vozidu bičiklete, zajebancija. Ali fališ. U zraku nam fališ. Fali nam svima Oliver. Svima u toj kući i oko kuće tisućama milja daleko. I tvoju dušu čuva Gibo, još je u njemu drhtav glas na pozornici HNK Split. Oliverova kuća. Konoba „Stari ribar“ na jednoj, peškarija na drugoj strani. Oliver se po škuroj buri s dicon vraća s mora. Bili su u ribe. Zima je.
„Rodno misto, kuća, familija, more... Nije to muzika. Slika je puna muzike“, rekao je u HNK Gibonni prisjećajući se Olivera kako korača prema kući. I za kraj na komemoraciji u kazalištu jedva su na kraju Gibi riječi iscurile:
„Ja bi želija reć svome kapetanu da je sve kako triba. I da je svo ovo more samo za te!“