Splitski ogled Hajduka i Hamburgera tog 19. ožujka 1980. imao je sve što je potrebno da ostane mitska utakmica u kolektivnoj memoriji nogometne hajdukologije.
Bio je to, prije svega, sudar dvojice velikih znalaca i konkurenata, dvojice trenera kapitalaca – Ivića i Zebeca, koji su ranijih godina smjenjivali jedan drugog na Hajdukovoj klupi kraj Stare plinare. Obojica će ostaviti neizbrisiv trag u europskom nogometu, pa i kao tvorci velikih Ajaxa i Bayerna te osvajači europskih liga i kupova.
Bila je to najposjećenija nogometna priredba u Splitu do tada. Novi stadion, preko 55.000 gledatelja, Dalmacija na nogama. Hajduk igra uzvratnu utakmicu kod kuće, treba stići samo jedan gol prednosti protivnika. Napokon se može riješiti prokletstva i kompleksa Saint-Étiennea i PSV-a, kada su se velike pobjede na domaćem terenu u gostima rušile kao kule od karata.
Imali smo i našeg čovjeka u redovima suparnika – Iku Buljana, u to vrijeme jednog od najboljih europskih defanzivaca, koji je profesionalno odigrao odličnu utakmicu. Godinama mu je to zamjeravao dio navijača, pa i neki novinari, ali naš Iko igrao je i postupio pošteno, onako kako je jedino mogao i znao. Sjećam se fotografije objavljene godinama kasnije – Šure i Iko izlaze s terena, a Iko je skinuo majicu. Prijatelj mi je rekao: "Vidi ga kako je jak, i to bez teretane u to vrime..."
Ta srijeda imala je i svoj oproštaj, žal i tugu, jer sutradan je u vojsku odlazio naš kapetan i ikona Ivica Šurjak, posljednja veza sa "Zlatnom generacijom" koja je, ruku na srce, ispisala najuspješnije stranice našeg kluba. Govorilo se da će Šurjaka pustiti iz vojske da odigra moguće polufinale, ali sve je to djelovalo daleko i neostvarivo.
Vratit će se Šure za jedanaest utakmica pri kraju sljedeće sezone i postići šest golova u svojoj posljednjoj sezoni u Hajduku, što mu nikada nije dovoljno valorizirano. Bio je to naš najdraži igrač, u to doba velika europska klasa.
Svaka drama, pa tako i ova poljudska večer, imala je svog tragičara. Ovaj put u liku našeg Mostarca Bore Primorca, tada vrhunskog modernog i pouzdanog stopera, a danas uspješnog voditelja Hajdukove nogometne akademije.
Vremeplov sjećanja
Nakon što su bijeli u hladnom Hamburgu, pred tribinama ispunjenim našim "gastarbajterima", pokazali ne samo da se mogu nositi s tada najjačom europskom momčadi, već da smo poraženi grubom sudačkom greškom nakon preočitog prekršaja nad našim golmanom Pudarom, Split i cijela Dalmacija živjeli su za uzvrat. Zlatko Vujović imao je četiri šanse, od toga dvije stopostotne, uz udarce Šurjaka i Krstičevića.
Karte su na poljudskim blagajnama planule u trenu, a tako i na staroj trafici-suvenirnici ispred nekadašnjeg Hajdukovog doma.
Moja mama, poznata splitska učiteljica u osnovnoj školi "Lučac", na sportskoj sekciji raspoređivala nas je na mali nogomet: "Tko je Hajduk, tko je Hamburger?" Naravno, svi smo htjeli biti Hajduk.
Na dan utakmice, pred crkvom Gospe od Zdravlja, klečala je veća skupina navijača Hajduka, pjevajući:
"O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu."
Milicajci su samo promatrali – i oni su, izgleda, priželjkivali našu pobjedu i Božju pomoć.
Poljud gori, ali sudbina ne oprašta
Već u trećoj minuti hladan tuš na Poljudu. Nakon kobne pogreške Bore Primorca, Hrubesch dovodi goste u vodstvo 1:0. Sada su nam trebala tri gola za prolaz.
Ali Poljud gori, trese se sve i čeka se gol preokreta. Napokon, Zlatko Vujović, taj naš strašni i moderni napadač, kojem smo ostali dužni još neke aplauze, zabija za 1:1 u 21. minuti.
Samo nekoliko minuta kasnije – jedanaesterac na Šurjaku!
"Kapetanski sam uzeo loptu i krenuo prema bijeloj točki. Penal je bio na meni, nije baš uputno da jedanaesterac izvodi igrač na kojem je napravljen prekršaj, ali htio sam pucati. Ivić je vikao s klupe da puca Boro!" – ispričao nam je kasnije Ivica Šurjak.
Veliki trener Ivić želio je vratiti u igru svog miljenika, pouzdanog stopera i dotad nepogrešivog izvođača penala. Da je zabio, Poljud bi eksplodirao, bili bismo nadohvat sna.
Ali njemački vratar Kargus brani.
Susjeda Anka ispred televizora viče:
"Ajme meni, dobar je ovi njihov branilac!"
Boris Mutić u eteru zaključuje:
"Ova utakmica ima i svog tragičara – Boru Primorca."
Najveća, ali najtužnija pobjeda
Početkom drugog poluvremena izvanredni Boriša Đorđević izjednačava na 2:2. Hajduk napada, Poljud podrhtava, desetci šansi pred Kargusom.
I onda – Hajduk vodi 3:2!
U 86. minuti, upravo Boro Primorac postiže pogodak za našu možda najveću, ali sigurno najtužniju pobjedu.
"Kad smo u izvlačenju parova u Rimu dobili Hajduk, direktor Netzer hvatao se za glavu. U Hamburgu je te zime bilo jako hladno, čak smo išli na pripreme u Bordeaux. Nisam igrao u prvoj utakmici zbog preboljelog hepatitisa. U uzvratu sam bio stoper jer su nam dvojica standardnih stopera bila ozlijeđena. I drago mi je da ste primijetili – u toj utakmici nisam napravio nijedan prekršaj, što je za moju poziciju na terenu bilo nevjerojatno. Odigrao sam korektno i pošteno," rekao nam je Iko Buljan.
I tako je jedna od najvećih Hajdukovih utakmica ostala zapamćena – kao noć ponosa, ali i gorčine.
U nekadašnjoj Hajdukovoj suvenirnici na Rivi, ispred koje će Armando kasnije, u drugoj polovici osamdesetih, novačiti novu generaciju Stare Torce, godinama je na zidu stajala velika fotografija prepunog sjevera s te utakmice.
Jer to je utakmica koja je odredila put naših nogometnih života – slavlja, tuga, ponosa i snova djece sa sjevera – kada smo preko noći odrasli i prestali biti djeca.
"Te noći kad su nas stigle potjere sudbine" – jer te smo noći prestali vjerovati u bajke.
"Hamburger" je fundament splitske nogometne boemije, one iz "Gage", "Zele" i "Holcera", koja nas je, preko naših očeva, odredila – pa sve do zadnjeg šanka uz Jadransku magistralu, u svakom našem malom mistu... Rafo je još bio u Dugopolju.
Godinama se po Splitu sjetno pitalo:
"A di si bija protiv Hamburgera?"
Utakmica je to koja, u biti, nikada nije ni završila...
Nikada više nismo tako trčali protiv vremena kao tih posljednjih četiri minute na Poljudu, kad je veliki Tomislav Ivić ustao s klupe, prišao korner zastavici i viknuo Damiru Maričiću Čmakiju, našem "Jerkoviću za siromašne", kako ga je Slaven prozvao:
"Makica, Makica!"
Objašnjavao mu je kako izvesti posljednji poljudski korner u toj epskoj utakmici.
Taj posljednji korner, taj centaršut za skok svih skokova – skok generacije, skok koji još čekamo...
Šurjak će već sutradan biti u vojsci u Ljubljani. Njegovi smeđi uvojci doći će pod škare nekog kasarnskog brice i tako u nepovrat otići duga kosa našeg odrastanja – Šure kao Samson.
Mužinić će na kraju sezone u engleski Norwich, Luketin u francuski Sochaux, a Borišu Đorđevića kupit će taj isti Hamburger, u kojem se neće baš naigrati, već će sreću potražiti u obližnjem St. Pauliju.
Dugi će sjeverom predvodnički odraditi navijanje prije odlaska u Australiju, donoseći na novi stadion dušu momaka "Nesvrstanih", "Divljeg istoka" Starog placa, ostavljajući Prli da obnovi Torcidu – najveću, najbolju i najstariju navijačku skupinu u Europi.
Trener Ivić otići će u belgijski Anderlecht, gdje ga je već čekao Luka Peruzović, da od velikog belgijskog kluba napravi veliki europski klub. Na Hajdukovu klupu sjest će Biće Mladinić, da konačno pokaže kako je ne samo najveći Hajdukov filozof, već i dokazani trenerski bard.
Čekao se Slišković...
