Razgovaram s ljudima, i uvijek mogu osjetiti tugu. Ona se kao magnet lijepi za mene. Zašto? Ne znam odgovor. Ljudi mi tako lako otvore dušu. A tuga se osjeti, gotovo je opipljiva. Ima tu bolnu paralizirajuću moć. Zašto sam osjetljiva na nju? Možda zato jer sam se s njom dugo družila, možda zato što razumijem kako je biti u tom paklu? Sve u svemu, loš život te nauči da cijeniš svaki trenutak sreće, da se raduješ i najmanjim sitnicama.
Nikad čaša nije napola prazna, nego napola puna. Kad se navikneš na loše, mrvica dobrog je velika kao Mosor. I naučiš to cijeniti. S vremenom izgradiš sebe, ali sama. Kako kažu, sreća se može podijeliti sa drugima, ali ne i tuga. Ona je samo naša. Kad imamo loš period, većina „prijatelja“ samo nestane, a dio onih koji su ostali s vremenom nekako nečujno ispare. Ako imaš sreće ostane jedan ili dva prijatelja, ali je i to rijetkost. Razumijem to, na neki način. Ljudi ne vole biti pored osoba koji su u problemu. Nekako, kad odu, sve zaborave. Tako im je lakše. Ono što je daleko od njih i ne postoji. Ne trebamo se ljutiti na njih. To je naprosto tako.
Loši ljudi naizgled dobro prolaze
Svatko nosi svoj teret. Nije svačiji isti. Ali, znate šta me najviše boli? Boli me kad vidim dobrog čovjeka kako se cijeli život bori, pokušava napraviti korak naprijed, a ne može. Upadne u ponor, i iz jednog samo prelazi u drugi. A s druge strane, vidim kako loši ljudi dobro prolaze! Njima sve cvate. Njima sreća prostire tepih svakog obilja. Poznajem jednu i drugu skupinu ljudi. I ljuta sam na život, na nepravdu. Ljuta sam kad vidimo kako slomljenog čovjeka sudbina mrvi u prah, a on samo pokušava opstati, sačuvati zdrav razum, pokušava gurati samog sebe, jer nikog drugog nema. Svi su se razbježali poput miševa sa tonućeg broda. Ljuta sam kad vidim koliko tuge u tim ljudima ima, koliko malo traže od života, a ne dobiju ništa osim udaraca. Tužna sam kad vidim koliko im znači kad ih netko samo sasluša. A obazrivi su. Paze da te previše ne opterete. Osjeti se ono neizgovoreno. Ne smijete im pokazati sažaljenje, nego razumijevanje. To su tihi, a ipak veliki ljudi. Osamljeni, ali ne svojim izborom. Stvore nekakav svoj svijet u kojem sami sebe ohrabruju.
Divim se tim ljudima. Imaju moje najiskrenije divljenje. To su heroji današnjice. Nećete njih čuti kako se žale. To je naprosto fascinantno. Prihvate svoju stvarnost, svoju tugu i usamljenost, živeći za druge, a nerijetko za dijete sa posebnim potrebama. Ne osjećaju se lagodno u društvu. Uvijek imaju osjećaj da nisu prihvaćeni. Strašno. A mi? Tako smo slijepi za druge. Zakupljeni smo toliko da smo zaboravili biti ljudi, zaboravili smo što je suosjećanje, razumijevanje, zaboravili smo koliko nekom znači samo ako ga se sasluša.
Spremni smo učiniti sve za nekoliko lajkova
Začahurili smo se u nekom svom svijetu laži, komuniciramo preko telefona, društvenih mreža, i mislimo da smo voljeni. Kako da ne! Neka vas te društvene mreže zagrle, skuhaju čaj, donesu tabletu kad si bolestan. Spremni smo učiniti sve za nekoliko lajkova… a šta oni znače? Da vas netko voli? Ja takvu ljubav nikad ne bih poželjela u svojem životu. A svi oni koji me vole na društvenim mrežama, a ne znamo se u stvarnom životu, na podužoj su listi zablokiranih.
Dragi moji. Okrenite se oko sebe. Nije problem saslušati, pomoći, reći par lijepih riječi, ali samo ako su iskrene. Laž se osjeti, isto kao i tuga. Ako ne možete pomoć, onda nemojte ni odnemoći. Nitko ne zna kroz kakav pakao prolazi druga osoba. Oni koji najviše pate, najmanje se žale i najiskrenije se smiju. A koliko se boli krije iza tog osmijeha? Znaju samo oni koji ga nose. Ne moramo promijeniti svijet, ali, ako samo nekome uljepšamo dan, život nam ima smisla.
