Kako je živjeti kao stanovnik cijele Zemlje, a ne samo jednog mjesta na njoj? Kako u potpunosti uživati u svijetu, ljudima i svemu što ovaj planet nudi?
Razgovarali smo sa poznatim i nagrađivanim fotografom i avanturistom Goranom Jovićem. Ovaj Imoćanin u svoju životnu avanturu krenuo je 2009. godine i sa fotoaparatom u ruci već 15 godina odlazi u ona najskrovitija mjesta na zemlji, a s nama koji ga u njegovoj avanturi pratimo putem društvenih mreža dijeli predivne fotografije i zapažanja sa svake svoje nove pustolovine.
Prvo putovanje s kojim je spojio i fotografiju, kako i sam kaže nije bilo neko egzotično, ali da nije bilo tog prvog putovanja u New York ne bi zapravo bilo ni svega onoga što je u posljednjih 15 godina doživio.
"Imao sam prijatelja koji je živio i radio u New Yorku i onda je on zapravo kupio taj prvi fotoaparat i došao u Imotski. Bila je specifična situacija. Zima, tri ujutro, a on je bio preuzbuđen da idemo fotkat po kiši, po tom ledu. Ja sam mu, evo iskreno, rekao da je lud, da meni ne pada na pamet jer ja sa fotografijom nisam imao nikakav doticaj, posebno ne u takvim uvjetima. Ali evo hvala Bogu da me uspio nagovorit. Tako da sam sljedeći dan fotoapart otkupio od njega, pitao sam ga koliko košta. Znaš, ono kad se zaljubiš na prvu u nešto. I s tim fotoaparatom sam fotkao prvih godinu dana i onda sam obnovio putovanje u SAD, s tim da sam naručio ozbiljniju opremu preko njega u SAD-u i to me čekalo na stolu. Ono kao malo dijete kad vidi najdražu igračku, lagano raspakirao i eto prve fotografije ozbiljnije vezane su uz New York", kazao je Goran Jović.
Prednosti umreženog svijeta naš sugovornik vidi i kaže da je sada puno lakše putovati i pronaći sve što vam treba na putovanju nego li je to bilo onda kada je počinjao sa svojim pothavtima. No ipak, Goran kao avanturist i osoba koja sa svojim fotoaparatom želi uhvatiti one prave trenutke, preferira odlazak na mjesta koja nisu toliko turistički iskomercijalizirana.
"Sad je lakše putovat, a u isto vrijeme više ljudi dolazi na te lokacije pa je to ono. Osobno sam pristalica odlaska na mjesta gdje zapravo nema turista. Mislim kad je u pitanju odlazak do tih zabačenih krajeva", kazao je Goran.
" U Indoneziji kod jednog plemena, prvo što su vidili na meni je bila pederuša. Svima je bilo napeto imat pederušu"
Ono što većinu njegovih pratitelja i entuzijasta prema putovanjima zanima je to na koji način stupi u kontakt sa lokalcima, sa raznim plemenima koja žive u najskrovitijim i najzabačenijim kutevima zemlje. Događaju li se te situacije spontano ili su unaprijed isplanirane.
"Pa više spontano. Napraviš nekakav grubi plan gdje bi hito ići, do kojih plemena. Onda po samom dolasku u državu organiziraš prijevoz. Prvo što ti treba je terenac, šofer koji poznaje državu. Tipa u Etiopiji ideš na krajnji jug, iz glavnog grada je u ono vrijeme bilo četiri dana putovanja. Ne znam je li se što promijenjilo u međuvremenu. Putovi su onako, čak ih nekad ne bih nazvao pravim putovima. Za doć do plemena je priličan izazov, a onda kad dođeš na lokaciju blizu tražiš lokalca koji poznaje jezik i koji te može odvest do samog plemena", kazao je Goran te nadodao bitne stvari koje je dobro imati na umu prilikom upoznavanja sa plemenima i lokalcima:
"Ono što je važno je da nađeš pouzdanog vodiča koji je ujedno pošten pa će ti reć što je plemenu važno. Bitno je donijet nekakve darove, nešto što je njima potrebno. To sad u našoj kulturi kada kađeš darovi, što bi ponio kod nekoga. Znači, mi razmišljamo o malo kave, ovoga, onoga odjeću za bebu i tako dalje. Za plemena je specifično. U Etiopiji se nose oni stari žileti, brašno, kava i tako to su neke stvari koje im možeš donijet da im znači. U Indoneziji kod jednog plemena, prvo što su vidili na meni je bila pederuša. Specifično je zato jer tamo svi konzumiraju duhan i zamotaju ga u neko platno koje rade od neke biljke i to nose oko pasa. Tako da je svima bilo napeto imat tu pederušu. Imao sam samo jednu, nažalost. Da sam znao...", priča nam Goran.
Kada putuje Goran ne želi imati puno ograničenja, pogotovo onih vremenskih. Tako često kada se negdje uputi, uglavnom kupuje kartu u jednom smjeru.
"Njačešće volim putovat bez nekog plana i vremenskog pritiska jer nekad ti se neće stvari posložit, ni s tobomni s narodom koji sretneš, ni s vremenskim uvjetima. Ne možeš ić glavom kroz zid. Doć ćeš opet. Nekad ti se stvari poslo že i ide sve bolje od planiranog pa bi onda šteta bila da limitiraš sebe sa nekakvim vremenskim okvirima", kazao je Goran Jović.
Nove avanture su uvijek u planu, no trenutno se Goran posvetio novom članu obitelji
Iako su putovanja sada sastavni dio njegovog života, neke lokacije su ipak i dalje ostale na listi onih koje u skorijoj budućnosti želi posjetiti. Među njima je prva na popisu Papua, Nova Gvineja, ali i Japan iz jednog posebnog razloga.
"Japan iz razloga što mi je uređivanje vrtova jedna strast, specifično ta japanska filozofija. Pa bih volio provest neko duže vrijeme sa japanskim vrtlarima. Baš proučavat kako oni to rade i čut njihova razmišljanja", kazao je Goran Jović.
Ove godine blagdane je ipak proveo kod kuće u Imotskom iako je do sada svake godine bio na nekoj drugoj lokaciji. Razlog tome je četveromjesečna beba koja je postala novi član Goranove obitelji. No i beba će se vrlo brzo naviknuti na Goranov stil života jer prvo obiteljsko putovanje u Indoneziju sve je bliže.
"Dok nisam bio oženjen, sad imam i bebu, zapravo sam za blagdane uvijek bio na putovanju, ali evo sad smo tu. Beba ima četiri mjeseca, malo smo se prilagodili. Kad napuni šest mjeseci već, idemo u Indoneziju nas troje", kazao je Goran.
Dalmaciju ipak ništa ne može zamijenit
Unatoč svemu što je doživio i vidio, Dalmaciju i život u Dalmaciji ne bi mijenjao za ništa na svijetu.
"Da sam poželio negdje živjet, ne. Imao sam putovanja gdje sam provodio mjesec, mjesec ipo u državi, ali sad da sam poželio živjet negdje, ne bih. Ne znam. Dalmacija mi je ono kao i većini Dalmatinaca, Dalmacija je uvijek u srcu i ne znam što bi se trebalo dogodit, što bi trebao doživjet, vidjet da se to promijeni kod mene", kazao je Goran Jović.
Inspirativna priča za svakoga tko želi ostvariti svoje snove
Za kraj, pitali smo Gorana da našim čitateljima i onima koji se nisu odvažili na ovakve pothavte, a to uistinu žele, da savjet koji bi im pomogao u ostvarivanju svojih ciljeva.
Goran nam je ispričao priču koja bi svakako mogla biti inspiracija svima.
"Na Antarktici sam imao suputnika, Ukrajinca, koji je u to vrijeme ima 21 godinu i onda mi je on ispričao priču koja može bit inspiracija svima. Njemu je san u još osnovnoj školi, bio otić na Antartiku. Razmišljao je uvijek da mu je to nedostižno, ali onda u jednom trenutku kad je imao 19 ili 20 godina, skupio je sve stvari koje je imao, uspio je skrpit za kartu do Južne Amerike", priča Goran i nastavlja:
"Nije znao jezik, nije imao novaca kad je došao tamo. Radio je doslovno sve moguće poslove i pomalo putovao prema krajnjem jugu Južne Amerike. I onda je došao u Shuvau, od tu ide dosta ekspedicija za Antarktiku. Prodavao je sendviče, čistio je snijeg, doslovno je sve radio. I slao je mailove. Nije siguran koliko je mailova poslao, 200, 500, 1.000 mailova i nikad nije dobio odgovor od ni jednog kapetana. Slao je upite na brodove jer je tamo želio radit da ostvari svoj san.
Onda je sreo jednog Rusa kojem je ispričao svoju priču i svoju želju. On ga je preporučio jednom kapetanu broda s kojim sam ja radio ekspediciju. On se nalazio u Brazilu u tom trenutku i rekao mu je 'može, mi smo u Brazilu, dođi, pet dana možeš bit s nama, ako se pokažeš dobar upadaš u ekipu'.
Opet je skrpio sve svoje novce, otišao u Brazil i naravno da se tamo pokazao kao najvrijedniji član posade. I u to vrijeme kad sam ja išao na Antarktiku to mu je bila već treća ekspedicija. Znači svima koji žele, ali baš stvarno jako moraju želit i kopat i rukama i nogama da bi došli do toga. Stvari će se dogodit. Siguran sam. Samo je pitanje u malo manje ili malo više vremena", kazao je Goran Jović