Dragi moji, ja sam klaun Spartanko – onaj koji se spotiče preko vlastitih nogu, razgovara s plišancem i traži svoje naočale dok mu stoje na nosu! Moja misija? Nasmijati djecu, roditelje, bake, djedove – sve koji su spremni na trenutak zaboraviti ozbiljnost i vratiti se u svijet igre.
Kroz tisuće nastupa naučio sam jednu veliku istinu: smijeh je čarobni most između dječjeg i odraslog svijeta. Kad se smijemo zajedno, brišu se godine, titule i pravila – ostajemo samo ljudi koji dijele radost.
Ali što zapravo djecu nasmijava? Koje male čarolije otključavaju njihov neiscrpni izvor sreće? Hajdemo ih otkriti zajedno!
1. Lice koje govori više od riječi
Djeca ne trebaju puno objašnjenja – oni osjećaju. A ništa ne govori glasnije od jednog iskreno zbunjenog izraza lica!
Kad iskolačim oči kao da sam upravo vidio slona na rolama ili napušem obraze dok pokušavam sakriti da mi se balon zalijepio za nos, djeca se raspadaju od smijeha. Oni vole emocije koje mogu „čitati“, one koje su veće od života.
Što sam ja zbunjeniji, smotaniji i iskreniji – to se oni smiju jače!
2. Klaun u nevolji – kad stvari ne idu po planu
Djeca ne vole savršenstvo. Vole kad odrasli pogriješe, ali na način koji ih ne plaši – nego ih nasmijava!
Stavljam kapu na ruku umjesto na glavu i čudim se zašto ne pristaje. Tražim naočale dok su mi na nosu. Kad ih napokon „pronađem“, stavim ih naopako i ponosno nastavim dalje, dok se oni valjaju od smijeha!
A onda? Naočale padnu s ruba kovčega čim se pomaknem. Djeca plaču od smijeha!
Ali trik je u ponavljanju. Kod vrtićke djece ponavljanje je ključno – čarobni broj je tri!
Prvi put im je smiješno, drugi put još smješnije, a treći put – apsolutna eksplozija smijeha!
Kod školske djece mozak funkcionira drugačije. Oni ne reagiraju isto na ponavljanje, ali vole kad svaka scena ima dodatni smiješni efekt koji pojačava cijelu točku.
A više povezanih točaka? To je ono što stvara pravi show!
3. Djeca vole kršiti pravila – kad im nešto zabraniš, oni to jedva čekaju!
Na početku showa stanem pred djecu i ozbiljno kažem:
„Zovem se klaun Spartanko. Jel' vam mogu reći i moje prezime, ali da mi se ne smijete?“
Djeca ozbiljno kimaju glavom.
Kad im šapnem da mi je prezime Smotanko, u isto vrijeme se okrenem i krenem po rekvizit. Iza leđa – eksplozija smijeha!
Okrenem se brzo kao Kramer iz Seinfelda i kažem: „Molim? Što je smiješno?“
Djeca viču: „Prezivaš se Smotanko!“
Ja sad kao iznerviran odmahnem rukom: „OK, možete me zvati Smotanko… ali samo me nemojte zvati SMOTANI!“
Okrenem se i idem po novi rekvizit, a iza leđa – cijela masa viče „Smotani! Smotani! Najsmotaniji!“
Ponavljanje se ovdje koristi tri puta jer vrtićka djeca obožavaju kad se nešto ponavlja. A školska djeca? Oni uživaju u osjećaju da su nadmudrili odraslog.
4. IMA NEMA efekt – kad djeca znaju više od klauna
Djeca obožavaju trenutke kad se nešto događa, a klaun to ne vidi.
Recimo, stavim šešir na stol i najavim da ću iz njega izvesti nevjerojatan trik. Okrenem se, a iz šešira polako izviri zeko. Djeca vrište: "Zeko! Zeko!"
Okrenem se – nema ništa.
„Molim? Kakav zeko?“, ljutim se i mislim da me djeca zafrkavaju.
Na kraju uhvatim zeku kako viri i smireno kažem: „Aha! Dakle, cijelo vrijeme ste govorili istinu!“
Ali onda – potpuni preokret. Zeko potpuno nestane.
Ja se uhvatim za glavu, očajan: "Zekooooo! Vratite mi ga! Zekoooo!"
A onda – zeko se opet pojavi. Djeca vrište: "Vratio seeee!"
Djeca su van sebe od sreće jer u svakodnevnom životu odrasli imaju kontrolu nad njima – govore im kad će jesti, kad će u vrtić, kad će na trening.
A sad? Oni imaju kontrolu nad odraslom osobom! I to ne bilo kojom, nego kostimiranom osobom – super odraslom osobom!
U njihovim glavicama – prava mala eksplozija!
5. Tinejdžeri i trik koji im je srušio ego
Nedavno izlazim iz škole gdje sam u dvorani izvodio predstavu za vrtićarce, kad me pred vratima sačeka ekipa osmaša:
„Nemaš ići kući dok nam ne pokažeš trik!“
Srećom, jedna ptičica mi je rekla da se skupljaju na ulazu pa sam se pripremio.
Dam osmašu špil karata da ga promiješa, izabere kartu i vrati je u špil. Zatim mu kažem da mi baci karte na volej.
On ih baci u zrak, a ja ih opalim nogom.
Karte lete posvuda. Svi se bacamo po podu da pronađemo njegovu kartu.
Nigdje je nema.
Skidam patiku – u čarapi njegova karta.
Osmaši su ostali frapirani. Smijali su se dugo i bili u šoku jer to je ekipa koja misli da sve zna i da su najpametniji. A onda im ja pokažem nešto što se kosi sa zakonima fizike – i odjednom su presretni što ih je netko malo spustio na zemlju.
6. Odrasli koji se ne boje biti smiješni
Ovo je moj najveći trik. Nije u rekvizitima. Nije u šalama.
Najveći trik je biti razigran.
Djeca se najviše smiju kad vide odrasle kako se igraju.
Jer tada osjećaju da je svijet sigurno mjesto.
Smijeh je tajni jezik sreće
Zato, dragi roditelji, učitelji, bake i djedovi – ne bojte se igrati! Kad se smijete s djecom, ne samo da ih zabavljate – već im pokazujete da je život pun radosti. A to je dar koji će nositi sa sobom zauvijek.
Vaš nasmijani klaun Spartanko!
Moja reakcija na članak je...
1
1
