Tekst Tanje Mravak, jedne od najpoznatijih hrvatskih kratkopričašica i majstorice oslikavanja likova Dalmatinske zagore, mladoj je redateljici Tamari Damjanović poslužio kao predložak za predstavu „Trešnja“. Uz redateljicu, autorski tim predstave čine Katarina Romac (Ivana), Davor Pavić (Dinko Runjić), Petra Kovačić (Marija) i Sara Ivelić (Maja).
Mlada Ivana zagrebačka je studentica koja za božićne praznike stiže kući. Zagora se nigdje izrijekom ne spominje, ali naslućuje se iz suptilne štokavštine likova, kao i iz tobože samorazumljivog patrijarhata koji se provlači kao odgojna misao tradicionalne obitelji. Ništa ne bi bilo čudno da glava obitelji nakon smrti oca nije postala majka Marija, koja je dovoljno tradicionalna da je zanima kad će se kćeri „skućiti“ i roditi, a dovoljno emancipirana da nastavi dalje sa svojim životom, napose ljubavnim. Fotografkinja Ivana u svojoj slici obitelji ne vidi majčina partnera Davora, poetična šarmera i životinjoljupca kojega je majka, navodno, upoznala preko oglasnika.
Dvoje djece dok trešnja preraste kuću...
Ivana kritizira koncept naknadne ljubavi jer smatra da ona ne smije počivati na zaboravu prve. Zamjera majci što pokušava zakopati uspomene na oca, kao i što zamjera sestri Maji skrivanje u svijetu mobitela i virtualna očijukanja s profesorom. Pitanje o Dinkovu božićnom boravku u njihovoj kući poprilično je otrovno: „Gdje su mu djeca?“ Međutim, majka dira u osinjak pokopalog i otkopalog učmalog svjetonazora i neispunjenih društvenih očekivanja pitajući: „A di su tebi?“
Otac je uvijek govorio da Ivana mora imati dvoje djece dok trešnja preraste kuću. Božić je, trešnja će na proljeće natkriliti kuću, a Ivana odbija živjeti nametnutu šablonu. Ona je žena – samostalna, radišna, kompleksna, svoja i sama. Paradoksalno, u svojoj tuzi i frustriranosti spočitava majci što je zaboravila sestrinsku tradiciju kićenja bora, a sumira zaključkom da je zaboravila i njihova oca. „Ja se tebi ne petljam u život, nemoj ni ti meni“, vapi majka iznad koje možemo zamisliti razgranatu trešnju, stablo kao simbol plodnosti, obitelji i zaštite, stablo pod kojim se neće roditi djeca, obitelj bi se mogla raspasti, a glavnog zaštitnika više nema. Njegova sjena blijedi kao i sjena trešnje, a pitanje je mogu li četiri dijametralno suprotna karaktera pronaći zajednički jezik koji će rezultirati fotografijom skladne obitelji, ili će izabrati biti krhotine svojih očekivanja, sklonosti i želja.
Predstava jedva može izdvojiti jedan bitan događaj – okosnicu, no u njezinu je sižeu mnogo bitnija psihološka komponenta likova. Davor Pavić i Petra Kovačić, usprkos tomu što su generacijski rame uz rame svojim partnericama, nose u svojim likovima dozu odrasle zabrinutosti, ozbiljnosti i opterećenosti vremenom u kojemu je, kad vas više nije briga što će svijet reći, upitno što će reći oni koje ste othranili i odgojili. Sara Ivelić odličan je izbor za mlađu sestricu, umjetničku dušu koja svira ukulele i mašta o zabranjenoj ljubavi dok obiteljski problemi prolaze pored nje, a ona nudi samo djetinje iskren zagrljaj koji sugerira da će sve biti dobro. Katarina Romac već je prokušan antologijski recept za kompleksne ženske uloge koje iza mudre i privlačne vanjštine kriju ugušene emocije, gnjev i nesrazmjer u količini ljubavi koju nude i dobivaju. „Trešnja“ je, osim simpatične, autentične, nepretenciozne i neuljepšane slike obitelji ponudila i izvrsnu glumačku izvedbu koja još jednom potvrđuje pobjednički koncept PlayDrame – manje je više. Dovoljno da se publika nasmije, zapita, razmisli i triput zove na bis.