Dvije Splićanke Helena Jurišić i Ana Bajić na nedavnom su svjetskom prvenstvu u Portugalu u kickboxingu postale svjetske prvakinje. No, iako je i pojedinačan uspjeh senzacionalan, još veći uspjeh je njihovo prijateljstvo. Naime, najbolje su prijateljice već skoro 20 godina, otkada zajedno i treniraju.
SPEKTAKULARAN DOČEK Split harmonikom, vatrometom i bakljadom dočekao svoje 'zlatne' cure!
Tko bi znao da će samo jedna rečenica, stara 20 godina, preokrenuti hrvatsku borilačku sportsku povijest: 'Prijatelju, ti ideš sa mnom', rekla je tada Helena Ani i priča se zakotrljala.
Helenina je cijela obitelj u sportu, a Anini nisu niti znali da se natječe - sve dok kući nije donijela pehar
Helenina cijela obitelj već je odavno u sportu. Njezin otac, Stipan Jurišić, svoj je život posvetio borilačkim sportovima i upravo je radi njega Helena krenula tim putem. Bio je i prvi Helenin trener kada je sa samo sedam godina zaželjela prvi put ući u dvoranu. Uz to, Stipan je i osnivač Kickboxing kluba Mornar. Helenin brat Dario Jurišić se također natjecao, a sada im je glavni trener.
S druge pak strane, Ana je u kickboxing ušla rekreativno na početku srednje škole. Njenim prelaskom u ekonomsku školu na početku drugog razreda srednje upoznaje Helenu i na njezin prijedlog zajedno počinju trenirati.
"Sve je krenulo obiteljski. Prvo mi je otac bio u tome, on se isto bavio sportom, pa je osnovao svoj klub. Zatim je krenuo brat, on se također natjecao, no nakon ozljede koljena prebacio se u trenerske vode. Sada je glavni trener u klubu, a trenira i mene.
Ja sam nastavila od kadetskih dana, 2002. sam imala prvu borbu kao kadetkinja, tada sam imala 10 godina. Zatim su se počeli nizati rezultati, počela sam osvajati europska i svjetska zlata, nakon čega sam i kao juniorka osvojila sve pa nastavljam u seniorskim vodama", uvodno nam je svoje početke komentirala Helena.
Sada, po prvi put u svojim životima vratile su se sa svjetskog prvenstva obje okićene zlatnim medaljama. Cijelo to putovanje, kako nam kažu, počelo je s dobrom energijom, od spremanja putnih kofera do podizanja pehara.
Zanimljiva je i priča da su do sada osvajale zlatne medalje na različitim prvenstvima, ali zlato nikada zajedno. Ako osvoji jedna, obično drugoj ide srebro i obrnuto. No ovaj put, trud i sreća su im se osmjehnuli i pehar su konačno kući donijele - obje.
"Cijelo to vrijeme otkad treniramo skupa uvijek bi pobijedila ili jedna ili druga, nikada obje u isto vrijeme. I uvijek bi jedna bila sretna zbog druge, ali bio je prisutan i onaj osjećaj 'da je barem i ona pobijedila'. Cijeli život sanjale smo jednu sliku - da se uslikamo leđa u leđa s dvije zlatne medalje i dva zlatna pehara. Konačno smo u tome uspjele na ovom svjetskom prvenstvu", ispričala je Helena.
Branko Cikatić i ulazak u svijet tajlandskog boksa
Helenin otac Stipan Jurišić surađivao je s Brankom Cikatićem koji se 1990-ih proslavio borbama u kickboxingu i tajlandskom boksu. O uspjesima Cikatića svjedoči i činjenica da ga je 1989. njemački magazin proglasio najpopularnijim u svijetu borilačkih vještina, a iza njega su ostali i velikani poput Jean-Claude Van Dammea i Chuck Norrisa.
Ta suradnja i prijateljstvo, 'uveli' su Helenu i u svijet Muay Thaija, odnosno tajlandskog boksa.
"Muay Thai tada još nije bio toliko popularan u Hrvatskoj. Kako sam krenula tako sam i ostala u tajlandskom boksu. Mnogi su očekivali da se žene teže snalaze u takvim sportovima, ali to sa mnom nije bio slučaj. Uskoro mi se i Ana pridružila", naglasila je Helena.
Izvan ringa Helena i Ana najbolje su prijateljice i neizmjerna podrška jedna drugoj. Životne energije im ne nedostaje radi čega sve sto započnu dovrše do kraja.
"Mi sve što krenemo, napravimo na sto posto: dođemo, odradimo, jedna drugu poguramo. 'Prijatelju, što ti misliš?', pitamo jedna drugu, a zna se, mi uvijek mislimo da možemo. Uvijek se podupiremo i uvijek smo jedna uz drugu, kako u meču, tako i u životu. Pratimo se i bodrimo, bezuvjetno", opisala je Ana njihov prijateljski odnos.
"U drugom srednje došla sam u Helenin razred u ekonomsku školu, a uskoro sam se prebacila i u Helenin klub. Trener je vidio da bih se mogla boriti i predložio mi - tada sam osvojila jedno od prvenstava Hrvatske i tako se nastavilo naše prijateljstvo i karijera. Kako smo se sastavile tako se više nismo ni razdvajale", prepričava nam Ana i dodaje:
"Od prvog treninga do prve borbe prošla su samo 2 i pol mjeseca, zapravo jako kratak period. Bilo je u stilu 'možeš ti to, imaš srca – idemo', ili kako bi Helenin otac rekao, 'samo melji, drobi', tako sam krenula pa smo se onda prebacili na taktiku".
Dečkima nije najjednostavnije prići djevojkama koje borilačke vještine imaju u malom prstu
Jedna od mnogima dražih prednosti sporta i sportskih natjecanja su i česta putovanja. Ana i Helena proputovale su cijeli svijet, uzduž i poprijeko, a uspomena im ne nedostaje. Na privatnom planu zabavljaju ih priče o nedodirljivosti jer ipak, dečkima nije najjednostavnije priči djevojkama koje borilačke vještine imaju u malom prstu.
Helena je zaljubljivije prirode pa Ana s njom prolazi i kroz ljubavne drame. A za takve situacije, imaju i 'čarobnu stolicu'.
"U čarobnoj stolici sjedi ona koja ima ljubavnu dramu. To je jedna gejmerska stolica u Aninoj sobi. Tko u određenom trenutku pati - u njoj sjedi i priča", prisjeća se Helena, a Ana naglašava:
"Kada dečkima kažemo što treniramo oni budu u nevjerici. Prestali smo im govoriti čime se bavimo, sada jednostavno samo saznaju", smije se Ana i priznaje:
"U početku nisam niti svojima doma rekla da se natječem. Odlazila bih s Helenom na trening, a taj prvi put i na natjecanje. Vratila sam se, donijela dva pehara i tek onda priznala. Malo je reći da je majka bila u potpunom šoku. Godinama je pokušavala ignorirati, nadajući se da će me proći ta faza, ali prošlo me nije, a ona je sada moja glavna navijačica".
Helenina je majka već na sve bila navikla - ipak su svi 'njezini' oduvijek u boksu.
"Moja majka je s nama bila kao medicinska sestra na borilištu, a njezina doma nije imala pojma. Smiješna je to situacija, ali dobro je sve funkcioniralo, tada, pa i sad", rekla je Helena.
Red treninga, red odmora i tipičan splitski đir
Helena inače trenira svaki dan dva puta, ujutro s trenerom Ivanom Tabakom ima kondicijske treninge, a navečer s bratom Dariom. Nedjeljom odmara. Ana ima sličan ritam, ujutro trenira s Goranom Mulalićem, a navečer nastavlja zajedničkim snagama s Helenom i Dariom. Kako nam kažu, kvalitetni treninzi i sreća, razlozi su zašto kod njih nije bilo lomova. Od opreme nose štitnike za zube, rukavice, kacigu i kickove.
Inače, KBK Mornar osim dvije seniorske svjetske prvakinje ima i glavnog trenera tih prvakinja - njegovo ime je Dario Jurišić, a djevojke su ponosne upravo na njega. Kako nam kažu, Dario živi svaki njihov korak, dijeli svaku njihovu sreću i tugu, bodri ih, hrabri i potiče kada niti one nisu sigurne hoće li uspjeti.
"Dario je taj koji potajno nosi hrvatsku zastavu u džepu dok čeka kraj borbe i našu pobjedu kako bi nas njome ogrnuo, ušuškao... Potom se sakrije sa strane i ponosno gleda", rekla nam je Ana.
Iako im je raspored pretrpan sportskim i karijernim obvezama, djevojke u slobodno vrijeme pronađu vremena za sve. Putuju i van natjecanja a otkrivaju i da im je Barcelona omiljeni grad u kojem se do sada nisu borile.
Njih su dvije stalno u produktivnom pokretu, a kada nisu, na redu su shopping, wellness, ispijanje kava i uživanje u dobroj spizi - tipičan splitski đir. Uz to vole i čitati, a najdraži im je psihološki žanr: obično pročita jedna, pa ako knjiga 'valja', po preporuci je čita i druga.
"Društveni život nam ne pati, sve je balans. Imamo isključenje iz života kada treniramo, i zatim uključenje. Kada se uključimo, sve nadoknadimo. A onda, opet se ugasimo. I živimo par mjeseci dok su pripreme od onoga što smo doživjele. Sjedimo u sobi, smijemo se, zaključamo se u dvoranu i to je to. Ako jedna ne može na trening, druga ju 'natjera' da dođe i odradimo najbolji trening na svijetu. No, dok natjecanje ne završi, ne idemo nigdje. Nakon toga se zabavljamo", kaže nam Ana.
Ana je odgajateljica, Helena buduća trenerica
Osim što su uspješne u sportu, i Ana i Helena fakultetski su obrazovane. Heleni je još ostalo obraniti završni rad nakon kojega će profesionalno moći zaploviti trenerskim vodama.
"Ostat ću u trenerskim vodama nakon završetka karijere, u Zagrebu upravo završavam smjer za trenera na kineziologiji. Vidim se kao trenerica za žene", naglasila je Helena.
Ana ima nešto drugačiju priču: od malena je željela biti odgajateljica a danas radi u jednom dječjem vrtiću u Splitu u kojem na djecu, između ostaloga, prenosi i vrijednosti sporta.
"Cijeli sam život govorila da ću biti odgajateljica i dugo sam godina vodila dječje rođendane, radila s djecom, i kada sam završila fakultet zaposlila sam se u dječjem vrtiću. To je jedno predivno iskustvo, i djecu potičem da idu u smjeru sporta. Roditelji djece isprva ne znaju da treniram kickboxing, ali kada saznaju budu oduševljeni. Iako, pokušavam balansirati s obzirom na to da se ipak radi o borilačkom sportu.
Sva djeca koju odgajam znaju razlikovati sport od tuče i stvarno je to predivno iskustvo kroz koje su uče životu, ali i onome što Helena i ja živimo. Jedna smo uz drugu i u sreći i u tuzi, a sve te emocije treba proći u životu, a kroz sport ih doista mogu naučiti", kaže nam Ana i nastavlja:
"Koliko god sport bio separativan, zapravo je jako bitan dio timskoga rada. Puno je životnih situacija koje nas dvije živimo i koje ja želim prenijeti na tu djecu da i oni to dožive. Adrenalin, sreću i tugu treba se naučiti proći u životu jer sa svim emocijama se treba znati nositi. Tako ćemo jedino postati jaki i snažni ljudi".
"Ništa u životu nije lako, ali kada se dogodi rezultat najslađi je na svijetu"
Djevojke se proteklih dana u Turskoj sudjelovale na europskom prvenstvu u tajlandskom boksu. Helena se okitila europskim zlatom, dok je Ana ovoga puta ipak srebrna.
"Mi u svemu nađemo nešto pozitivno i same sebi napravimo da nam bude lipo. Kada je najteže, mi se zezamo. Primjerice, Helena uvijek 'skida kile' pred sam meč. Obično je umotamo u sauna odijelo kako bi 'otopila' tih pola kile, kilo. Jednom prilikom, bile smo na Tajlandu a ja sam ponijela božićnu kapicu i stavim joj je i kažem 'evo prijatelju, božićno skidanje kila'", nasmijale su nas djevojke ovom anegdotom.
U KBK Mornar vlada timska atmosfera. Svaka borba, kako njih dvije, tako i ostalih članova i članica kluba popraćena je međusobnim bodrenjem. Inače, uspjeh bi izostao. Sitnica po sitnica, svatko doprinese i kockice se poslože.
"Najbitnije je znati da se u životu može sve. Gdje god postoji red, upornost, međusobna podrška, dobra volja, prepreke su savladive. Ništa u životu nije lako, ali kada se dogodi rezultat najslađi je na svijetu. A u Mostaru imamo i našu časnu Moniju Ljubić koja moli za nas, uz nju nam je sve lakše.
Naravno, pred natjecanje se uvijek pojave sumnja i strah, ali to je sasvim normalno", kaže nam Ana.
Nakon Turske slijede priprema za Božić. Djevojke se obično okupe kod Ane.
"Svi dođu, bude čarobno. Badnjak, cijela je ekipa tu... bude kolača, soparnika, svega. Svatko ima svoja zaduženja. U svakom godišnjem dobu imamo nešto čemu se veselimo, sada je na redu 'bor do plafona'", istaknule su djevojke za kraj.