Već 11. put održava se manifestacija Splitski cvit. U prvi plan stavlja žene koje svojim trudom i zalaganjem čine mnogo za svoju okolinu, žene koje svijet čine ljepšim mjestom.
Tijekom deset izdanja Splitskog cvita imali smo se priliku upoznati s brojnim takvim ženama. Jedna od tih latica Splitskog cvita je i Sonja Šumić, suosnivačica Naklade Fragment iz Splita.
Kako bi se predstavili nekome tko vas ne zna u kratkim crtama?
„Sonja Šumić, dugogodišnji stanovnik grada Splita – igrom slučaja, ali sretna šta sam ovdje. 15 godina sam se, nakon formalnog obrazovanja, bavila računovodstvom, papirologijom i administracijom. Radila sam u jednoj velikoj firmi. Nakon toga sam promijenila posao, išla u jednu veću kompaniju. To je trajalo nekih 6-7 mjeseci . Nakon toga sam se prebacila u privatne vode. Zajedno sa kolegom Bartulom sam osnovala Nakladu Fragment, isključivo iz nekog entuzijastičnog ludila za knjigama. To je to što se tiče profesionalnog puta, a privatno, kako bi rekli ovdje u Dalmaciji – mater sam dvoje dice, sretno udana još uvijek i to je to.“
Je li vas iznenadila ova nominacija?
„Moram priznati da me iznenadila. Promislila sam – kako ja, tko je mene zamijetio? Tu i tamo sam zbog posla prisutna u medijima, ali me svakako iznenadilo. Osim što me iznenadilo, nekako sam bila sretna i ponosna. Jako mi je bitno da se u tom segmentu kulture vidi da se netko trudi i radi. Moja premisa je uvijek bila – joj, zašto nemam milijune pa da pomognem ovome ili onome. Nije poanta u tome, poanta je da mi svakodnevnim svojim angažmanom, svojim radom, na mikrorazini mijenjamo i okolinu i ljude oko nas, da svatko od nas kao jedinka daje doprinos i kulturi i okolini.“
Kako ste se odlučili ići u privatne vode, u neizvjesnost?
„Razmišljala sam o tome dugo, ali nisam se usuđivala. Onda se dogodila transformacija firme u kojoj sam radila i to me natjeralo na promjenu. Bilo je ostati ili otići i ja sam učinila ono – baci se i vidi što će se dogodit. Naravno, poklopile su se stvari jer sam paralelno bila član splitskog book kluba. Tu smo se upoznali ja i kolega. On je jedan dan postavio banalno pitanje – 'Što vi mislite, ako je neka knjiga bomba, u koliko se ona primjeraka može prodati u našim okvirima?' Svi su bubali – 200, 300, 500, a ja sam jedina odgovorila tisuću. I onda je on meni poslao poruku – 'Obrazloži zašto tisuću?' Ja sam obrazložila i onda je rekao da moramo na kavu. Tako smo pričali i rekao je da on, iako je završio Ekonomski fakultet, ne vidi sebe u uredu 8 sati, da ne može to raditi, već da želi raditi to i to. A moja intencija nije bila proizvodnja knjiga, nakladništvo, nego nešto sasvim drugo, ali usko vezano uz čitanje. Nekako su se tu spojile naše ideje i tako je nastala Naklada Fragment.“
Zašto baš Fragment?
„Mi smo samo jedan mali fragment nakladništva književne scene i cijele te branše u Hrvatskoj, zato je Fragment.“
Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja i prodaje knjiga?
„Kada pričamo o pisanju, moglo bi se nabrojiti na prste jedne ruke koji su to autori koji mogu samo od pisanja živjeti. Pisanje je obično neka paralelna djelatnost i nekakva zadovoljština autorima koji vole pisati, ali obično imaju neku sekundarnu branšu od koje žive. Jako puno spisatelja je baš iz novinarske branše, znači novinari su i rade, a paralelno i pišu.
Nakladništvo je jedna druga sfera. Jako je teško, jako izazovno, to neću lagati, ali uz dobro planiranje, uz velik angažman i trud i sve ove popratne okolnosti – ove godine nas je ministarstvo prvi put uvrstilo u potporu za nakladnike – se može izgurati. Kao i u svim branšama, ako ćete gurati i raditi, čak i preko maksimuma, onda će to funkcionirati. Ako nećete – onda neće ni funkcionirati. Teško je, baš je sizifov posao, jer nije knjiga kruh ili manistra - to danas spada u luksuz. Kad ti proizvedeš knjigu, ispromoviraš je pa je daš na tržište, u knjižare, to sve ima svoj proces. Kad uspijemo tako s nekim autorom, s nekom knjigom, a uspjeli smo s desetak knjiga, to je stvarno uspjeh.“
Koje su najpoznatije knjige koje je Naklada Fragment izdala? Primjerice „Mala Kme osvaja svijet“ autorice Martine Frka Milotić jedna je od njih.
„Ona ima jako veliku grupaciju ljudi koji je prate. Martina je jako svestrana osoba, osim što je novinarka, ona je neposredna. Mala Kme se svidjela jako velikom broju žena zato što je doslovno majčinstvo bez filtera. Rasprodali smo je već dva puta. Krajem godine izdajemo slikovnicu pa će ponovno ići i prva i druga knjiga. Ona definitivno spada u tu kategoriju dobrih i plodnih autora.
Naš Miro Morović, Splićanin, je svoju prvu knjigu 'Djeca slijepoga kovača' izdao 2016. godine. I to je prošlo ispod radara. Nitko nije znao za Mira, a kad smo se mi odlučili na ovaj naš put, odlučili smo probati s njegovom knjigom. Miro je bio kolegin prijatelj. Razgovarali smo s njim i pitali ga možemo li izdati njegovu knjigu. Željeli smo pokrenuti posao s njegovom knjigom. On se složio. Tu je krenula ta nevjerojatna priča s Mirom. Ta je knjiga prodana u ne znam ni ja više koliko primjeraka. Onda je došla druga knjiga 'Voštani princ'. Lani je ušla u projekt srednjih škola Mreža čitanja tako da je knjigu pročitalo mali milijun srednjoškolaca. Tako smo ove godine imali na Interliberu situaciju – njih pet, šest dođe ispred štanda pa se gurkaju, nešto šapću. Pitam ih sviđa li im se knjiga, a oni da je predivna. Imponira ti da dijete od 15 godina čita, a onda k tome – oduševljeni su domaćim autorom. Kad sam im rekla da je autor tu u blizini i da ga mogu upoznati bili su oduševljeni.
Miro sad piše treću knjigu. On je lik koji piše u kafiću. Što veća gužva, šta veća vreva, njemu je bolje. Ništa ga ne distraktira, on ima u glavi svoju priču. Ova treća knjiga nije vezana uz ovu duologiju koja postoji i koju će razvijati dalje. Treća knjiga je slikovnica. Ušao je u Društvo hrvatskih pisaca, pozivaju ga na gostovanja, baš je ogromna razlika od onog momenta kada nitko nije znao za njega do ovoga kada je već izgrađeni autor. On je recimo dipl. pravnik, ali ne radi u struci.
Znači, on je jedan od tih autora, zatim Martina, naša Danijela Crljen koja je napisala 'Strah od kupine'. Urednica joj je bila Julijana Matanović. Ta je knjiga isto prodana u velikom broju primjeraka i stalno je traže. Sad je u procesu njena druga knjiga. Njoj je pisanje ljubav, ali joj je to sekundarna stvar. To su knjige koje se stalno tiskaju.
Ne mogu opisati taj fenomen, bude vam drago. I zanimljivo je da ih se ne traži samo lokalno.
Neke knjige slabije prođu. I autori se manje trude, na tržištu je hiperprodukcija svega…,ali moram reći da puno mladih čita. I bez lažne skromnosti, zavisi sve o kvaliteti materijala. Uvijek sam mislila da će se za nešto znati ako je na portalu, na radiju…, ali shvatila sam da je jako važna usmena predaja. Kad je knjiga dobra – to se samo zakotrlja. Recimo Mirova knjiga 'Djeca slijepoga kovača' je izdana 2019. godine, a i dalje se traži i prodaje.“
Kako izgleda proces od predaje rukopisa do izlaska na tržište?
„Proces je dosta spor jer mi na dnevnoj bazi dobivamo enormne količine rukopisa i vi to jednostavno ne možete fizički stići, uz tekući posao. Kolega i ja smo tu sve i ne možemo jednostavno fizički sve popratiti tako da se dosta kasni s obradom svega. Mi smo specifični jer sve odluke koje donosimo – donosimo konsenzusom. U slučaju da se dogodi da nešto ne prođe na tržištu kako treba, da ne bi bilo svaljivanja krivice na ovog drugog. Zajednički odlučujemo. Ako ja pročitam rukopis, čekam njega da i on završi pa nas i to zna usporiti malo. Otkad se rukopis pročita i shvatimo da je to nešto što želimo izdati, javimo se autoru i dogovorimo osnovne premise. Sve ovisi o više faktora, primjerice je li to nešto što je utkano u financijski plan pa ima svoj raspored. Ima tu još tehničkih dijelova, a knjiga može izaći kroz mjesec-dva ako je ugrađena u financijski plan, a ako nije zna se čekati nekoliko mjeseci jer se prijavljujemo na natječaje.
Ako vidimo da je nešto stvarno potencijal, nastojimo gurati što je više moguće, ali jako puno rukopisa dobivamo. Ne stignemo nekad odgovoriti na sve mailove – dobijemo puno rukopisa na dnevnoj bazi. Neke rukopise odbijemo, ali ne zato što ne valjaju nego jer nama u tom trenutku možda ne odgovaraju.“
Ne mora značiti da rukopis nije dobar ako je odbijen više puta. J.K. Rowling je odbijena više od deset puta, a izdana je tek kada ju je jedno dijete pročitalo…
„Kad smo mi izdavali našu jednu dječju knjigu, ja sam to učinila. Kolega i ja smo je pročitali i nama je bila odlična, ali ja sam je dala svojoj kćeri koja je tada imala 11-12 godina. Išla sam u dnevni boravak, a ona je bila u sobi i samo sam osluškivala. Čula sam je kako se smije svako malo. Pročitala je knjigu u jedno popodne i kad je završila rekla je – mama, ovo je super. To je bila knjiga Željke Babić 'Kako otkriti toplu vodu'.“
Imate li nekog autora kojeg želite, a ne možete ga dobiti?
„Nemam neko specifično ime. To je kao da me netko pita bi li ja Kristiana Novaka u svojoj nakladi. Tu se ne radi toliko o autorima koliko o našem razvoju. Kako se mi razvijamo i dižemo posao na nekakvu drugačiju i veću razini, tako se pojavljuju i neka imena za koja nisam ni sanjala da će doći u našu nakladu.
U ovom poslu mi je najdraža ta dinamika upoznavanja novih ljudi. Ideš na sajmove, upoznaješ autore, prilaze ti ljudi. Sad nas čak prepoznaju na ulici, mi se svaki put iznenadimo kad netko za nama vikne 'Fragment!'
Ima puno imena, ali imamo svoje preferencije. U ovoj godini bit će i većih imena i jako smo sretni.“
Je li vam draže dobiti renomiranog autora ili ga stvoriti?
„Ne mogu reći da mi je draže. Veliki je izazov i radost, kao što smo mi od Mira tko je bio nepoznat, zajedničkim putovanjem se razvijali. Još ako je knjiga dobra! To nije moja knjiga, mi smo je fizički proizveli i predstavili, ali to je autorova knjiga. Ja se isto radujem što je to moj autor. To se ne može usporediti, mi zaista volimo ovaj dio kreacije u smislu stvaranja novih imena, ali s druge strane kad nam dođu jača imena – stvarno je gušt surađivati, imponira ti. Najgore je kad daš priliku nečemu, a to unatoč cijelom angažmanu – ne prođe dobro na tržištu. Ima i toga, ali to je rizik posla.“
Djeca su dosta na mobitelima i opći je dojam da malo čitaju. Kako ih zapravo privoljeti na čitanje? Jedno od vaše dvoje djece je, uz vas, zavoljelo čitanje.
„U međuvremenu se dogodio obrat u toj priči. Sad oboje čitaju. Kad sam rekla da jedno od moje dvoje djece voli čitati, tu sam aludirala na moju kćer. Ona je jedno od one djece kojoj moraš braniti da čitaju, ona ima Kindle, ima knjige, ona kupuje od svog džeparca knjige. Mali nije bio takav, ali on se zarazio stripovima. Ne volim kad kažu da su to te nove generacije koje zbog tehnologije ne čitaju. Za sve treba poticaj, treba pozitivno okružje. Dosta djece zna reagirati na naslovnice. Povuče ih pa će otvoriti i pogledati šta je unutra. Važan je i primjer iz okoline. Zašto je recimo moja kćer pretjerala? Jer vidi od mene. Ja kupujem knjige. Stan nam je pun knjiga.
Nije da djeca ne bi čitala, samo je pitanje prezentacije ili primjera. I još jedna stvar, što je najbitnije, prilagodbe literature djeci. Ako mi moramo čitati klasike, treba im provući između toga nešto što je djeci primamljivo. Ima pasioniranih čitača, bez obzira na vrijeme, a ima djece koja nikad neće čitati. Djecu koja su između treba nekako privući i zato treba koristiti te neke mehanizme.
Ne volim kad kažu da ne čitaju djeca i da današnje generacije ne valjaju, a mi smo bili odlični. I mi smo u našim godinama imali i izazove i probleme. Svaka generacija ima neke svoje izazove. Mi nismo imali tehnologiju, ali smo imali neke druge stvari. Treba ih razumjeti, treba ih podržati, ne možeš stalno govoriti da ne valjaju.“
Što vi volite čitati?
„Volim čitati biografije. Imam ih doma milijun, a od toga sigurno šest-sedam nepročitanih. Ja sam od onih koji će zadnji cent dati za knjigu. Volim domaće autore i literaturu koji su društveno angažirani. Kad vi pročitate knjigu i ona vas, kako ja volim reći, 'triggera'. Ili se nađeš u njoj, osjetiš potrebu ponovno se vraćati na neke teme. Najbolji je primjer kad ja pročitam knjigu i imam potrebu iz sebe izbaciti i napisati osvrt od pet strana. Ne jer bi to nekome nešto značilo ili zato da bi autor vidio – u tom trenutku ja imam to potrebu reći. Domaće i regionalne autore uvijek podržavam, ali moram priznati da su me navukli na krimiće moj kolega Bartol i Miro.“
Sudite li knjigu po koricama?
„Ne. Ja inače strašno polažem pažnju bojama i vizualnom identitetu. Volim kad knjiga dobro izgleda. Mi se trudimo raditi dobre naslovnice. Apsolutno ne sudim knjigu po koricama, ali jako je bitna jer ipak može privući čitatelje.“
Kako komentirate situaciju s knjižarom Bookara od nedavno?
„Ja osobno ne volim takav oblik komunikacije u javnosti, takav neprikladan, huškački, da ne kažem maligni način obraćanja. To je prva stvar. Druga stvar, ljudi koji su prozvani – treba otvoriti i pogledati tko je sve to potpisao. Apsolutno ne stoji činjenica da se ti ljudi ne javljaju, nisu angažirani, to je smijurija. Kad svi sugeriramo na devijaciju institucije, na proceduralnu grešku, na izjašnjavanje jednog maloljetnoj djeteta o tome što ono želi, ali ga nitko ne čuje. To je isto kao da meni netko radi nažao i vi prolazite. Ja govorim 'molim vas pomozite mi', a vi ne reagirate. U tom segmentu, ono na što su upozoravali i naši autori i cijeli taj medijski prostor, nije ni moment ni vrijeme bio da se ti, bilo iz svoje privatne frustracije, bilo iz profesionalne, u tom trenutku javljaš na tu temu. Ili što bi rekli u susjedstvu – promašila je ceo fudbal.“
