Preminuo je Tonći Baranović, izvijestili su iz Društva prijatelja nogometnog kluba 'Split'.
Emotivnim priopćenjem kojeg prenosimo u nastavku, oprostili su se od njega
"Kažu da veliki ljudi nikada ne umiru. Oni se samo ugase...
Tiho, kako je i živio, svoj vječni san usnuo je jedna od posljednjih veterana II. svjetskog rata koji je
sudjelovao u oba (1943. od Talijana i 1944. od Nijemaca) oslobođenja svoga grada, Antun (Tonći)
Baranović zvan jednostavno Baran.
ANTUN TONĆI BARANOVIĆ, rođen je 4.12.1929. u starom vatrogasnom domu u Starčevićevoj ulici u
Splitu.
Zabavište (dječji vrtić) sestara Milosrdnica u Splitu pohađao je 3 godine nakon kojih školovanje
nastavlja u pučkoj (osnovnoj) školi „Kralja Petra I. velikog oslobodioca“ (danas OŠ Dobri) čiji 4. razred
završava 1940.g. te upisuje Mušku realnu gimnaziju, u kojoj dočekuje II. svjetski rat.
Talijanski okupator odmah njegovo hrvatsko ime Antun mijenja u talijansko Antonio, a prezime piše
Baranovic ili rijeđe Baranovich. Ipak, mladi gimnazijalac prvi ratni šok doživljava kada su mu prijatelje
iz NK „Split“, sa kojima je gotovo svakodnevno igrao balun, streljali u Ruduši kod Sinja. Ubrzo 12-
godišnji Tonći i osobno proživljava maltretiranje talijanskih okupatora koji su njega i obitelj (usred
zime 1941./42.) u svega par sati izbacili iz kuće na ulicu zato što mu otac, tada splitski vatrogasac
(glavni mehaničar i šef voznog parka vatrogasaca), nije htio nositi oružje i sa oružjem ići u gašenje
požara, a na čemu su talijanske okupatorske vlasti inzistirale. Nakon što mu je otac u ljeto 1942.
napustio Split i otišao u partizane, Tonći ostaje sa trudnom majkom i sestrom. Po rođenju druge
sestre 29.11.1942., kako ne bi bio teret gladnim sestrama i majci, koja je po pravilu žuto za žuto
zamijenila sav obiteljski nakit za nekoliko kilograma kukuruza, 6 jaja i jednu kokoš, u proljeće 1943. iz
drugog (prvi, u jesen 1942., je bio neuspješan) puta se priključuje partizanskim jedinicama. Kao borac
sudjeluje u prvom oslobađanju Splita, od Talijanskog okupatora, u rujnu 1943.
Pri povlačenju iz Splita, pred Nijemcima, kisne i teško se razbolijeva pa ga partizani sa Mosora vraćaju, sa grupom civila (žena
i djece koji su u Mosor pobjegli od bombardiranja) na liječenje u okupirani Split. Međutim, pod
prijetnjom da ga ne otkriju njemački okupatori koji su mu bili na tragu nakon što je u Kvaternikovoj
ulici u Splitu izvršio diverziju na telekomunikacijskim vodovima kojima se služio Gestapo, uskoro opet
bježi natrag u partizane, a iz grada ga izvodi poznati splitski inžinjer Fabijan Lukas, njemački ratni
veteran iz Prvog svijetskog rata. Nakon drugog (konačnog) oslobođenja Splita vraća se u rodni grad
gdje nastavlja kurirsku službu u komandi Grada Splita. Veći dio rata proveo je kao štabni kurir na
relaciji okolica Trilja, Sinj, partizanska bolnica Vrdovo, Livno (BiH) te u završnici rata u Splitu. Ima
status borca NOR-a od 14.6.1943. do 15.5.1945. tj. do kraja rata kada je demobiliziran. O ratnim
vremenima nikada nije puno pričao niti se ikad koristio privilegijama koje je kao partizanski borac u
bivšoj Jugoslaviji mogao ostvariti.
Interesantno je da je zbog sviranja talijanske ljubavne pjesme na harmonici po dolasku u partizane,
nakon privremenog povlačenja talijanskih vojnika iz Trilja u ljeto 1943., bio osuđen na smrt kao
provokator ali razumom štabnog povjerenika za kulturu (poznati hrvatski književnik Mirko Božić)
kazna nije izvršena.
Odmah po oslobođenju Splita, odlukom Komande grada Splita, nastavlja srednjoškolsko školovanje, a
uskoro počinje igrati i u NK Split gdje pokazuje nevjerojatan talent. Rijetko je naći primjer poput
njegovog, da jedan igrač u istoj sezoni, u veoma kratkom vremenu po dolasku u klub, nastupa u tri
kategorije (juniori, II. Momčad i seniori) tog kluba. Fuzijom Hajduka i Splita 29.11.1947. Tonći
Baranović službeno postaje igrač NK Hajduk i igra u momčadi koja je 1948. postala prvi nogometni
juniorski prvak Narodne Republike Hrvatske. Nakon mature na Brodostrojarskom odsjeku Srednje
tehničke škole 30.6.1948., odlukom tadašnje Planske komisije upućen je na rad u riječno
brodogradilište Beograd ali se, zahvaljujući intervenciji NK Hajduk koji nije dozvolio odlazak svog
igrača, 1.10.1948. zapošljava u splitskom brodogradilištu „Vicko Krstulović“ u kojem je radio do
31.7.1951. Tu je bio zadužen i za njemačkog ratnog zarobljenika koji je kaznu odrađivao u splitskom
škveru i nad njim se nikada nije iživljavao unatoč svom i stradanju svoje obitelji u II. svjetskom ratu.
Naprotiv, postali su prijatelji pa se taj zarobljenik kasnije, nakon odrađene kazne i povratka u
Njemačku, kao slobodni građanin godinama, sve do svoje smrti, na odmor vraćao u Hrvatsku.
Kao rezervni igrač slavne Hajdukove seniorske momčadi 1950. postaje državni prvak bez izgubljene
utakmice. Bijeli dres nosio je punih 5 godina, sve do 1953. kada se, na zamolbu slavnog trenera barba
Luke Kaliterne, ponovno vratio u NK Split sa ciljem da klub uvedu u Prvu (jugoslavensku saveznu)
nogometnu ligu. Na žalost, ostvarenje cilja donijelo mu je i neželjeni kraj igračke karijere koja je
završila 20.11.1957. na utakmici Split – Vojvodina teškom ozljedom koljena.
Svoje školovanje nastavio je 1951. upisom Više pedagoške škole u Splitu (datum na Indexu br. 453 je
2.10.1951.), odsjek matematika - fizika, V. grupa, gdje je i diplomirao 4.10.1955. Na istom fakultetu,
dvije godine kasnije, na svoj rođendan, 4.12.1957. položio je i stručni ispit za zvanje nastavnika.
Ljubav prema nogometu, opet na prijedlog trenera barba Luke Kaliterne, još dok je igrao, motivirala
ga je da se školuje i za nogometnog trenera. Knjižicu trenera, prednjaka i organizatora (br. 96 od
21.2.1964.), za stručno zvanje Trenera nogometa, izdala mu je Visoka škola za fizičku kulturu (danas
kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu) temeljem Uvjerenja Zavoda za fizičku kulturu Zagreb br.
133/59 od 26.12.1959. Trenerski poziv morao je napustiti 1965. nakon ponovljene nesreće sa već
prije ozljeđenim koljenom. Bio je to konačni kraj aktivnog sportskog djelovanja na igralištu.
Već 11.10.1955., dakle svega tjedan dana od kada je diplomirao, ponovno dobiva posao i to u
novosagrađenoj narodnoj osnovnoj školi u Solinu gdje je radio samo jednu školsku 1955./56. godinu
do 31.8.1956. kada prelazi u IV. osnovnu školu Split (kasnije OŠ "Nenad Ravlić", a danas OŠ Dobri")
gdje je radio naredne četiri školske godine, od 1.9.1956. do 31.8.1960. Zbog učenika kojima je bio
razrednik, ovdje će dodatno (volonterski) odraditi i još jednu školsku godinu (1960./61.), bez obzira
što je bio zaposlen u drugoj školi i sa punom satnicom.
Službeno, od 1.9.1960. započeo je raditi u školi za učenike u privredi "Mate Golem" u Splitu. U toj
školi, koja Šuvarovom reformom od 1.6.1978. postaje Centar za odgoj i obrazovanje, u kemijskoprehrambenoj, poljoprivredno-šumarskoj i zanatskoj djelatnosti, radio je do 30.6.1981. U tih nešto
više od 20 godina predavao je matematiku i fiziku budućim zlatarima, fotografima, urarima,
mesarima, galanterima, frizerkama... ali je bio i jedan od direktora Centra.
Tijekom rada u srednjoj školi, nastavio je svoje profesionalno usavršavanje pa je uz posao 1971.
(datum na Indexu br. 999 je 11.10.1971.) upisao i Visoku industrijsko pedagošku školu u Rijeci, smjer
industrijska pedagogija koju završava 24.12.1974. polaganjem svih ispita. Visoka škola u
međuvremenu postaje Fakultet industrijske pedagogije na kojem je diplomirao 7.1.1975. stekavši
time visoku stručnu spremu i stručni naziv profesora industrijske pedagogije, u koji je promoviran
20.6.1975.
Inače, u to vrijeme bio je jedan od dvojice direktora srednjih škola, koji nisu bili članovi (komunističke)
Partije u Splitu, uz prof. Silvija (Ciku) Matulovića koji je bio direktor Centra za odgoj i obrazovanje
"Ante Jonić" (zajedničke turističko-trgovačke škole u Splitu). Iako su mu partijski kadrovi i ranije
podmetali, zbog čega je 1976. kratkotrajno i uhićen temeljem prijave kolege iz škole da slavi Dan
osnutka NDH, a slavio je 70. rođendan svoje majke (rođena 10.4.1906.), posao u Centru vjerojatno
nikada ne bi napustio da svemoćni Vladimir Bakarić, nakon Titove smrti, nije izjavio kako je
nedopustivo da na bilo kojoj čelnoj funkciji bude osoba koja nije u partiji. Nakon toga su neki
ambiciozni partijski drugovi pokrenuli hajku protiv njega, koja je rezultirala smjenom i otkazom...
Međutim, zbog „prašine“ koja se tom smjenom i otkazom tada digla, žurno je reagirao i tadašnji
predsjednik Saveza boraca Jugoslavije, general armije Kosta Nađ, pišući da je 1945. pod oružjem na
tlu Jugoslavije od cca 890.000 boraca bilo njih svega 20.000 članova Partije i da slobode u Jugoslaviji
ne bi bilo da nije bilo partizanskih boraca koji su za nju krv lili, te da je među tim slavnim borcima i
Antun Tonći Baranović...
Ubrzo se našlo kompromisno rješenje... Ponuđen mu je novi posao i drugo radno mjesto pa je, s
kontinuitetom radnog staža, od 1.7.1981. nastavio raditi kao savjetnik za usmjereno obrazovanje u
Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu (danas Agencija za odgoj i obrazovanje) Zajednice općina
Split koji je nadzirao srednjoškolsko obrazovanje u Dalmaciji, a po potrebi i šire. Demokratskim
promjenama u Hrvatskoj, Zavod je od 1.1.1991. formalno prestao postojati kao zasebna cjelina, a
njegovi djelatnici nastavili su svoj posao pod Ministarstvom prosvjete i kulture. S nešto manje od 44
godine radnog staža, zbog ratnih okolnosti i nemogućnosti rada na terenu, iz Ministarstva u mirovinu
odlazi de iure 31.5.1991. (po radnoj knjižici) iako će, na zamolbu ministra akademika prof. dr. sc.
Vlatka Pavletića, u službi de facto ostati još skoro godinu dana, sve do druge polovice travnja
1992. kada na mjesto ministrice dolazi dr. sc. Vesna Girardi Jurkić.
Tijekom svog nastavničkog djelovanja, Antun Baranović odgojio je brojne danas poznate i uspješne
ljude. Njegovi učenici među ostalima bili su i: prof. Zdravko Banović (dugogodišnji direktor TZ Split),
prof. dr. sc. Slobodan Beroš (bivši gradonačelnik Splita), kozmetičarka Sanja Bošković Kuzmić, urar
Zlatko Ivulić, fotograf Boris Kragić, prof. Ivan Plazibat (osnivač gimnazije „Kraljica Jelena“), Vojko
Pleština (utemeljitelj međunarodnog sajma turizma INTERSTAS), poduzetnik Josip (Dikan) Radeljak,
prof. emeritus dr. sc. Nikola Rožić, skladatelj Zdenko Runjić...
Kao nogometni trener, u kratkom je razdoblju potaknuo svoju splitsku „rezervu“ Tomislava Bracu
Ivića kao i juniora Stanka Špacu Poklepovića da se opredijele za trenerski poziv, i danas ponosan na
rezultate koje su ta dva velika hrvatska nogometna trenera i ostvarila. Naravno, uz oba svoja kluba
ostao je vezan i po prestanku trenerske karijere, obnašajući druge dužnosti u njima.
Iako ga se svi učenici i danas rado sjete, izdvajamo izjavu prof. dr. sc. Slobodana Beroša koji je u
posljednjim trenucima svog života, svega par dana prije nego što je preminuo, kratko kazao: Volio
sam profesora Baranovića i način na koji mi je predavao matematiku. Volio je i on mene kao svog
učenika. Mislim da sam baš zbog njega zavolio prirodne znanosti i odlučio se kasnije studirati
elektrotehniku...
Tonći Baranović, zagriženi antifašist i antitotalitarist te ponosni partizan, koji je i nakon rata imao
uspješnu radnu i sportsku karijeru, s ponosom ističe kako nikada nije bio član Saveza komunista niti
bilo koje druge partije ili stranke. Samo i isključivo antifašista!
Od početka 2017., Tonći Baranović je službeno i najstariji živući prvotimac HNK „Hajduk“, a već
nekoliko godina prije i RNK „Split“, a vjerojatno i posljednji živi sudionik oba oslobođenja Splita (1943.
i 1944.) od fašističke okupacije.
Nositelj je brojnih priznanja i nagrada (najviše sportskih), a za sudjelovanje u antifašističkoj borbi u
Jugoslaviji je odlikovan Ordenom zasluga za narod III. reda odmah po demobilizaciji 1945.
Predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović, odlikovala ga je (zajedno sa
Palminom Poljak) 4.12.2018. za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava
hrvatskog naroda visokim hrvatskim odlikovanjem Red Stjepana Radića.
Za zasluge u II. svjetskom ratu odlikovao ga je i cijeli niz država pobjednica, a Sjedinjene Američke
Države upisale su ga i u listu svojih ratnih veterana sa svim pravima koja uz to idu
Za životna postignuća u antifašističkoj borbi, prosvjeti i športu Nagrade za životno djelo dodjelili su
mu Splitsko-dalmatinska županija 30.9.2022. i Grad Split 6.5.2023."
