Maovice su malo selo u Splitsko-dalmatinskoj županiji i dio su područja grada Vrlike.
Nalaze se na 640–700 metara nadmorske visine na platou Maovičkog polja pri sjevernim obroncima planine Svilaje. Maovice čine dva naselja Gornje Maovice i Donje Maovice te više zaselaka: Šokci, Režići, Poglavičani itd.
Nekada su brojile i preko 1.500 stanovnika, ali nažalost, i njih je zahvatio sindrom iseljavanja, koji je kulminirao u Domovinskom ratu, kada je selo bilo pod okupacijom. Rijetki su ostali podno Svilaje, a među njima je i obitelj Režić. Joško Režić rođen je u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu te studij Mediteranske poljoprivrede, a magistrirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Ipak, njegova najveća ljubav je Vrlika, odakle potječe.
OPG njegove obitelji prava je mala oaza sjevernih padina Svilaje. Naime, imanje uključuje ranč s konjima i magarcima, nadaleko poznatu destileriju IŠO u kojoj se proizvode prvoklasni likeri i to bez kemije, sve se radi baš kao u stara vremena s prirodnim sirovinama.
Nekoliko konoba u kojima su boravile stotine ekipa autentični su kutak Dalmatinske zagore sa svim rekvizitima nekadašnjih vremena, uređenih na moderan način. Imanje nudi i kuću za odmor, veliki bazen, profesionalni balotaški zog, predivnu park-šumu s uređenim dječjim igralištem i još mnogo toga.
O uspjehu ovog svestranog poduzetnika iz Zagore već smo pisali, a ovog vikenda ponovno smo ga posjetili i popričali s Joškovim ocem, Jozom.
- Nažalost, zadnji sam koji radi voćne rakije i likere. Pitao sam svoje kolege i svi su mi priznali da su prešli na etilni alkohol jer je nemoguće održati pozitivno poslovanje u ovom obliku proizvodnje. Nastajao sam putem Carine i raznih ministarstava postići to da možemo proizvoditi do 2.000 litara alkohola po skraćenom obliku plaćanja. Nisam uspio postići ništa po tom pitanju i nastavio sam kao velika destilerija. Plaćamo potpunu trošarinu od 60 kuna po litri apsolutnog alkohola i to je razlog zbog kojeg su mnogi ugasili svoje destilerije i prešli na proizvodnju kemijskog alkohola. Ja se i dalje trudim, ali i moja obitelj želi da prijeđemo na drugu proizvodnju kao i ostali jer je ovako nemoguće opstati. Posljednjih desetak godina se borim te sam zadovoljan jer me puno ljudi zaustavlja i govori da je zadovoljno okusom mojih proizvoda.
Kušao sam Vaše likere na nekoliko advenata i mogu reći da nemaju ozbiljnu konkurenciju...
- Čovjek mora osjetiti miris i okus. Dugo sam radio na tome, pričao s mnogim imenima iz Hrvatske i susjedstva i uspio doći do čarobnih rješenja. Iako, to je sve tako jednostavno. Ako radiš nešto od zlata, dobit ćeš zlato. Ako radiš od đubra, onda ćeš dobiti đubar. Nadam se da ću izdržati. Imam šestero unučadi i nadam se da će netko naslijediti moj posa. Sin i kćer nisu tako voljni nastaviti ovaj oblik proizvodnje. Zadržat ću svoje okuse i nadam se da će jednog dana biti više vrednovani.
Pokazao nam je prostorije destilerije...
- Najviše kupujem grožđe jer daje najbolji okus. Glavni proizvod je višnjevača. Iza nje dolazi divlja jagoda, koja je nezamjenjiva. Svi je cijene. Radim i naranču, divlju ružu, borovnicu, medovaču, rogač... Mentu sam radio zbog svojih prijatelja, ali nije mi to to. Glavni stroj je destilater. Da bismo dobili liker, moraš izvještačit kako iz slatkoga dobiti količinu alkohola. Kada imaš taj uređaj, onda je lako pogoditi omjer.
Imanje je pravi mali raj...
- Imamo toplinu, hlad i što je najbitnije - nema komaraca. Imamo bazen uz kuću za odmor. Napravili smo i balotaško igralište, dječje igralište i pečenjarnicu. Imamo i dvije konobe. Nećemo ići na masovnost. Nama je dovoljna jedna grupa kojoj se možeš posvetiti.
- Na imanju se nalazi par konja i sedam-osam magaraca. Tako da djeca koja dođu mogu jahati. Dolaze nam škole i ekskurzije. Svi detalji koje vidite su proizvod inspiracije.
Kako vas se može pronaći?
- O nama se može doznati više informacija na internetskoj stranici: http://doci.hr/. Mi moramo biti tu. Ovaj vid usluge ne trpi sluge. Ako bi imali sluge, onda sve ovo o čemu smo razgovarali ne bi imalo koristi. Mali smo da bi bili jaki, a jaki možemo biti samo ako nas je malo.
Kako to da ste se odlučili ulagati u Maovice?
- Najlakše je doći u Split i piti vodu iz Dioklecijanovog vodovoda i voziti se cestom koju je napravio Napoleon. Ali napraviti svoju vodu i svoju cestu, to je teško.
Želio sam pobijediti naš jad povratnički, kada su ljudi bili izbezumljeni, bez svega. Onda sam sva sredstva uložio ovdje, a ne u Hvar, Vis. Moja ljubav prema ovom kraju je najveća. Međutim, da je danas prave politike, ovdje su se mogli stvoriti nukleusi stočarstva, poljoprivrede. Ali tajnik zvao se on općinski, županijski, državni, morao bi nadzirati svakog pojedinca. Pojedinac se mora izabirati po tome kakav ima afinitet i smisao za neku granu proizvodnje. Ako država daje poticaje, onda je to socijalizam. Ovdje ne možemo opstati bez da država dotira.
Ovi krajevi koji su potpuno uništeni ne mogu se revitalizirati bez velike intervencije države. Država mora vratiti ljude, stvoriti nukleuse od nekoliko desetaka proizvođača, vratiti vrtiće i škole. Sva će se zanimanja vratiti ako ovaj kraj zaživi, a on je sada mrtav.
Kaže da ima dojam da je u Zagori problem ljubomora i da se tuđi uspjeh ne cijeni...
- 42 godine živim u Komiži i s nikim se tamo nisam posvađao. Ovdje sa svakim susjedom postoji neka vrsta "prepreke". U čemu je onda problem? Želim to reći. Umjesto da se družimo i pomažemo, stvara se zid i klanovi.