Ovaj smo petak uhvatili glavnog trenera splitskog PK Grdelin, Jakšu Arambašića, kako bi nam kazao recepte po kojima se iz ovog nerazvikanog sportskog kolektiva na Poljudu razvijaju talentirani vrsni šampioni, a kako se sportska kuharica ne sastoji samo od penjanja na pobjednički tron, mi smo o Grdelinima saznali i štošta drugo.
Dajte da prije svega odgonetnemo tko je zaslužan da vaši plivači nose ime raspjevanih ptica, jer nema tko u gradu pod Marjanom ne zna za šalu kako samo kod nas srdelice pjevaju, a grdelini plivaju...
"Klub je nastao 1995. g., a kako je naša osnivačica Tonka Čović Popadić i prije službenog nastanka kluba radila na stvaranju novog plivačkog kolektiva, njen je muž, Momčilo Popadić, tome projektu dao ime. Je li bila šala s njegove strane, stvarno ne znam, ali mi ponosno nosimo transparent kako naša djeca ne plivaju nego lete."
Kazali ste da ste od svoje desete godine u plivanju, koliko ste već trener djeci koja, vidljivo je iz rezultata, zbilja po bazenima lete?
"Relativno sam kasno krenuo plivati, od 10. do 19. godine sam bio u Jadrana, zatim sam upisao Kineziološki fakultet. Tu me moj izvrsni profesor Srđan Petrić usmjerio k trenerskom poslu, ali od svega toga ne bi bilo ništa da me Slaven Šitić nije uhvatio još za vrijeme faksa i pitao bi li se priključio Grdelinima. Da stvar bude smješnija, ja sam toga istoga ponedjeljka kad sam trebao krenuti s Grdelinima trebao startati s poslom u Pošti. I govorim ja materi, idem na posao, i ona meni zaželi sreću u Pošti, a ja govorim kako je došlo do promjene plana i kako idem na bazen. I eto, od 2000. godine sam u klubu. A krenuo sam tako što me se odmah ubacilo u vatru i ostavilo samog s djecom. Tu na prvu vidiš jesi li ili nisi za ovaj posao."
Makar znamo da cijeli splitski sport muku muči s financijama i da trenerima nisu Bog zna kakve plaće, ipak mislim da niste požalili što se niste pojavili u Pošti toga ponedjeljka...
"Ako me ovim putem pitate za financije, odmah da kažem kako Tonka i predsjednik Labrović rade sve kako bi klub funkcionirao, na meni je, kao glavnom treneru, baviti se strukom i tu imam stvarno slobodu. Da gledam zaradu i plaću i da mi ne stvara radost ono što radim, davno bih ja iz plivanja otišao."
Jasno, ali Grdelini su već dugi niz godina splitski najtrofejniji plivački klub, nije li isto žalosno da strukture koje bi te uspjehe trebale financijski valorizirati i nagraditi, daju više novaca klubovima koji ne luče rezultate poput vaših?
"Kažem, maknut sam od financija skroz, ali istina je da dobivamo osjetno manje od drugih. Zbilja ne znam po kojim se kriterijima dijele novci, po meni bi rezultat trebao biti primaran, a kod nas to nije tako. Imamo veliki problem kad pričamo o samoj infrastrukturi. Nećete vjerovati, ali u Budimpešti imate ogroman broj olimpijskih bazena. Na dva i pol kilometra sam ih izbrojao pet. Mi ostvarujemo stvarno vrhunske rezultate s obzirom na uvjete koje imamo. Kod nas treneri nemaju prosječnu hrvatsku plaću, a vjerujte mi da su po cijele dane na bazenima. Često se zaboravlja da nema zemlje na svijetu koja ne pliva, tako da, po meni, kad se donese olimpijska medalja iz plivanja doma, to zbilja piza."
Krenule su škole plivanja prije ljeta i u vašem se klubu traži mjesto više. Koliko od te djece na koncu u klubu ostane?
"Je, interes je golem, ali recimo da ostane nekih 50 djece svake godine. Sve ovisi o tome koliko su se roditelji voljni staviti prvih godina na raspolaganje. Vidjeli ste kako je problem s parkingom, pa bude nervoze, zatim u gradu sve manje ljudi živi pa kad djecu morate dovesti do bazena izgubite cijelo popodne. Sve je to razumljivo, ali kad djeca malo porastu i kad mogu bez pratnje roditelja doći, bude puno lakše."
No vi i s tom malom bazom jezgre radite rezultatska čuda.
"Klub smo izvrsno posložili, sa mnom rade Anamarija Vulić, Damir Bavčević i Zdravka Pešnjardo koji su vrsni stručnjaci. Ja, kao glavni trener, imam uvid u razvoj djece od škole plivanja, tako da je taj relativno mali broj djece zapravo i prednost jer im se možemo više individualno posvetiti."
Makar ste u neformalnom razgovoru kazali kako ne želite nikoga od svojih talenata posebno isticati da glavama ne polete, teško je ne dotaći se talenata poput Jere Hribara, Lucijane Lukšić, Hrvoja Tomića ili Filipa Gruice...
"Mi smo u klubu neizmjerno ponosni što u svakoj kategoriji mladih imamo prvakinju ili prvaka, pa nam onda bude smiješno kada netko kazuje kako smo mali klub. Mi možda jesmo mali po broju zaposlenika, ali po broju osvojenih medalja nikako. Ovih četvero što ste nabrojali su zbilja sadašnje perjanice kluba. Ali, meni bi bilo važnije naglasiti kako mi kroz plivanje stvaramo čestite, marljive i poštene ljude. Naš je klub dao društvu, dajte da to naglasim, sedam doktora. Ja tu djecu tjeram do krajnjih granica, tako da svaki problem i poteškoća koja se kasnije pojavi u životu van plivanja ne predstavlja problem. Po meni je sport, uz obrazovanje, ključ za stvaranje dobrog čovjeka. Nisu Amerikanci ludi što vežu sport uz koledž."
Kad smo kod obrazovanja i sporta, vaš možda najveći talent, Jere Hribar, odlazi iz kluba u Ameriku na školovanje.
"Odlazi, ali je dogovor da odlazi kako bi se vratio. Uz dogovoru s Jerinom obitelji smo odlučili kako je najbolje za njegov razvoj da prihvati stipendiju koju mu Amerikanci nude. Jere je na Svjetskom prvenstvu u Peruu bio drugi, ali, imajte na umu da je prvak u njihovoj kategoriji zapravo i svjetski rekorder, mladi Rumunj Popovici. Bila je jedna super anegdota. Završila je trka i dolazi Jeri čestitati jedan argentinski plivač. I kaže Jere što mi čestitaš, ajmo skupa do Rumunja, a ovaj mu na to kazuje, kako je Rumunj s druge planete. Makar, ja vjerujem, ako se s Jerom bude pravilno radilo, da će Popovici imati ozbiljnog konkurenta za sportski se potući. Svakako, Jeri želimo sreću i Grdelini ga uvijek čekaju raširenih ruku."
Lucijana Lukšić, naša najperspektivnija plivačica, s više od 400 osvojenih medalja često apostrofira upravo vas kao drugog oca. Od nje puno očekujete?
"Lucijana je na dobrom putu, ja njima uvijek kažem da nisam na bazenu da im budem prijatelj, ja svakog plivača kod kojeg prepoznam da može više guram do krajnjih granica. U konačnici oni to prepoznaju i zato među nama vlada neizmjerno povjerenje. Nastavi li ona kako je od malena krenula, a što vjerujem da hoće, marljivo raditi, pred njom je izvrsna plivačka budućnost."
Ne iskačete ni klub ni vi, štono se kaže, iz paštete, na društvenim se mrežama skromno pohvalite uspjesima, bježite od medija i fokusirate se na rad. Čemu taj spartanski dril i poniznost?
"Facebook smo otvorili da vidimo, a to nije šala, jesu li nam plivači do kasno budni. Pa kad vidimo da jesu, šibnemo im poruku da je vrijeme za krevet. Nema od velikog eksponiranja ništa, na nama je, kao sportskom kolektivu, prvenstveno raditi dobre i kvalitetne ljude i sportaše, a dobri i kvalitetni ljudi su onda izvrstan materijal za prvaka. Svatko ima u sebi tu dozu narcisoidnosti, a na nama trenerima i pedagozima je da djecu od malena odgajamo kako kanalizirati i usmjeriti taj ego. Naslov i fotografija u medijima izblijede, a medalja oko vrata uvijek ima onaj svoj sjaj. Kasnije se kroz život tako lakše nositi s problemima."
Ovim ćemo riječima našega Varošanina s privremenom adresom na Kili pozdraviti i nakloniti mu se do poda, jer ovaj vrstan trener i pedagog nam je, u svega pola sata razgovora, vratio sport ondje gdje zapravo sport treba biti, a to su okviri u kojima je u klub važnije donijeti diplomu i medalju, u kojem se na dijete ne gleda kao na bankomat roditelja i sportskih prekupaca i u kojem se mladost priprema na život tako što ih se brojeći pločice u bazenima tjera do krajnjih granica. Stoga, ne preostaje nam ništa drugo nego ovome naoko malome splitskom sportskom kolektivu zaželjeti još velikih sportskih i životnih uspjeha. Grdelini, p(l)ivajte i dalje!!!