Planina Zlatar u blizini Konjica u BiH, desetljećima je čuvala najveću državnu vojnu tajnu bivše države. Radi se o Titovom "atomskom" bunkeru ili Atomskoj ratnoj komandi (ARK/D-0). Prostire se na nevjerojatnih 6.500 metara kvadratnih prostora i oko 300 metara dubine ispod površine zemlje. Po službenoj dužnosti, samo četiri zapovjednika su znala za postojanje bunkera, uz radnike koji su birani pažljivo i koji su morali potpisati Ugovor o šutnji. Gledajući izvana, vidjele su se samo tri kuće okružene prirodom. Međutim, te tri kuće su više od 50 godina skrivale tajnu o najvećem vojnom objektu, trećem po značaju u bivšoj SFRJ.
U slučaju atomskog napada, tri najvažnije točke uz bunker u Konjicu bile bi Vojni aerodrom Željava te ratna luka Lora u Splitu s vojnom bazom Korešnica koja je služila kao zapovjedno mjesto komande vojno-pomorske oblasti JNA.
Bunker u Konjicu napravljen je u cilju zaštite tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita i do 350 članova najužeg vojnog i političkog vrha u slučaju atomskog sukoba. Objekt se sastoji od stambenih jedinica, konferencijske dvorane, kancelarija, spavaćih soba, dnevnog boravka, menze, kuhinje itd. Bunker je ostalo državna tajna sve do raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Izgrađen između 1953. i 1979. godine unutar brda u podnožju planine Zlatar, ARK je najveće atomsko sklonište, i jedan od najvećih podzemnih objekata ikada izgrađenih u bivšoj državi. Godine 1979., posao je završen nakon 26 godina i utrošenih u to vrijeme enormnih 4,6 milijardi američkih dolara.
Nakon Titove smrti 1980. godine, kompleks je ostao u stanju pripravnosti. U ožujku 1992. godine, za vrijeme rata, JNA je zapovjedila rušenje kompleksa kako ne bi ostao pod kontrolom vlasti BiH, ali su vojnici odbili izvršiti naredbu te bunker tako u cijelosti očuvan.
Titov bunker u prošlom desetljeću služio je kao mjesto susreta umjetnika iz cijelog svijeta. Cilj projekta "Bijenale suvremene umjetnosti" bio je transformacija kompleksa pod vojnom kontrolom u prestižnu regionalnu kulturnu instituciju na čelu nastanka novih umjetničkih trendova. Tako smo u jednoj od soba u bunkeru, kao dio umjetničke instalaciju, na jednom vojnom odijelu naišli na - Hajdukov grb! Danas su vrata bunkera otvorena javnosti, a posjećuju ga tisuće ljudi iz regije i svijeta. Mi smo ga posjetili ovog srpnja, a ljubaznošću djelatnice Agencije Konjic imali smo privatnu turu s mnoštvom zanimljivih informacija i pojašnjenja.
Donosimo dijelove transkripta za vrijeme ture bunkerom.
Bunker se sastoji od 12 međusobno povezanih blokova. Mi smo sada ušli u bunker broj 0, što je blok za dekontaminaciju. Upravo je ovaj ulaz kroz koji smo ušli bio glavni ulaz u slučaju nuklearnog udara, kroz koji su Tito i 350 osoba iz najvišeg vrha Jugoslavije (što bi uključivalo i medicinsko osoblje, generale, najviši vrh...) morali proći, biti dekontaminirani pod tuševima u ovim prostorijama, nakon čega bi uslijedio put dalje.
Sljedeći blok je blok za bolnicu. Nakon što bi prošli blok za dekontaminaciju bili bi zaprimljeni u bolnicu, gdje bi bili pregledani od strane doktora. Ovdje se nalaze i dvije prostorije koje bi služile kao operativne sale. Ovaj blok je bio u potpunosti opremljen. Tu je bila sva potrebna medicinska oprema, ali je odnesena od strane vojske Bosne i Hercegovine za njihove potrebe tijekom rata 90-ih.
Mi smo prošli kroz kuću za tehničko osoblje do drugog kraja i došli do bloka broj 0, i zatim 1. Dalje idemo u spavaonice za vojnike, konferencijsku salu, itd. Tri glavna bloka su blok za električnu energiju, klimatizaciju i Titov blok. To je jedini blok izgrađen na dva kata. Nema točnih informacija o površinama pojedinih blokova. Nažalost, nedostaje nam mnogo službenih informacija jer se smatra da su uništeni nakon što je JNA napuštala ovaj objekt u ožujku 1992. godine. Sustav za ventilaciju je u potpunosti funkcionalan, a autentični klima uređaj i dalje savršeno radi i desetljećima nakon izgradnje. Možda je tehnologija najfascinantniji dio ovog objekta.
Postojao je plan rušenja. Od završetka izgradnje 1978. godine do ožujka 1992. godine ovdje je bilo stacionirano samo 16 vojnika JNA koji su radili na održavanju. U ožujku dobivaju naredbe od generala Kukanjca iz Beograda da sruše ovaj objekt. Eksplozivne naprave bile su postavljene u bloku za struju ispod dvije cisterne, i pozivom na određeni broj te dvije naprave bi bile aktivirane i samim tim bi bunker bio srušen iznutra. Na svu sreću, dvojica vojnika su se oglušili na tu naredbu te je zahvaljujući njima bunker spašen. Inače bi doživio sudbinu podzemnog aerodroma Željava.
U blokovima 2 i 3 bi bile spavaonice za vojnike, no ispunjene su umjetničkim instalacijama. Naime, ovdje se održava Bijenale suvremene umjetnosti te su u sklopu cijelog bunkera vidljiva umjetnička djela i instalacije. Vijeće Europe je 2011. godine projekt proglasio za kulturni događaj Europe, te ima i podršku UNESCO-a. Jedan blok spavaonica održan je s originalnim izgledom, originalnim namještajem, itd. Tu su i tuševi za vojnike. U nastavku su spavaonice za vojnike s originalnim izgledom, ovisno o veličini, sobe su mogle primiti dvije do četiri ili čak šest osoba.
Titov blok jedini je u bunkeru izgrađen na dva kata. Ovo bi bile trpezarija za Tita i predstavnike. Iza se nalaze vrata koje vode u privatnu kuhinju. Nema informacija da je on ikada boravio ovdje, no posjetio je tvornicu streljačke municije. Ingman se nalazi nekih 200m od bunkera, a on je 1973. godine posjetio Ingman, tako da postoji velika vjerojatnost da je bio i ovdje.
Na prvom nivou su bile sobe za generale, a ovo bi bila privatna soba za Jovanku Broz.
Mnogo naših posjetitelja nam je posljednjih godina reklo da su radili na ovom projektu sredinom i krajem 70-ih godina. Naravno, tada nisu znali ništa pričati, pod pretpostavkom da je tu bilo i zarobljenika s Golog otoka, potom i nekih majstora primjerice vodoinstalatera koji su kasnije radili na projektu i koje su u tajnosti, s povezima preko očiju, dovodili u objekt. S druge strane, bilo je tu i mnogo osoba od povjerenja koji su sudjelovali na ovom projektu.
Ovo bi bila klimatska soba gdje bi se snimili svi telefonski razgovori koji bi se vodili. Na primjer objekt u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani - svaki razgovor je morao biti sniman i mogao se ovdje čuti. Komandna ploča je originalna.
Sada smo u komandnoj sobi. Stolovi su originalni, i tu su se crtale mape i pravili strateški planovi.
Ova lokacija odabrana je za gradnju objekta jer je centralni dio bivše Jugoslavije, tu je mnogo planina - to jest, planinskih masiva - koje čine mjesto nepristupačnim, a opet ima brzi izlaz na more, što je jako važno. Također, Tito je u slučaju bilo kakve hitnosti mogao biti transportiran helikopterom do Željave ili do luke Lore Split. To su, naime, i tri najveće investicije: Željava je koštala 8 milijardi tadašnjih američkih dolara, luke Lora 6 i pol milijardi, a bunker 4,6 milijardi američkih dolara. Ovaj bunker bi danas koštao 25 milijardi američkih dolara.
Lokacija ovog bunkera je dosta specifična. Tu je tvornica municije, što je još uvijek zaštićena zona.
Ovo je prva konferencijska sala, druga je u nastavku.
Konjic je nedavno dobio status grada, inače je bio općina te je za vrijeme Jugoslavije bio najveća općina u Mostaru. Uskoro očekujemo da ćemo imati Turističku zajednicu. Nadležnost ovim objektom ima razvojna agencija Prvi korak koja je produžena ruka grada Konjica. Trenutno imamo ukupno 15 zaposlenika, a sljedeće godine tijekom sezone očekujemo više zaposlenika jer trenutno imamo veliku posjećenost no nismo u mogućnosti ponuditi dovoljno termina za vodstvo. Što se tiče školskih ustanova i njihovih posjeta, redovno imamo česte školske grupe ili početkom ili krajem školske godine i mnogo ekskurzija koje dolaze. Što se tiče popusta, imamo ih za učenike i studente. Što se tiče grupa, dobro je kontaktirati lokalne agencije i pitati za popust. Mi radimo po standardnim cijenama od 11€ po osobi. Plan je da se u objektu otvori kafeterija i suvenirnica.
Mi smo sada ispred bloka za klimatizaciju. Dvije cijevi izlaze iz bloka: jedna služi za imputiranje svježeg zraka, a druga vraća zrak van. U slučaju nuklearnog udara bunker bio zagrađen. Unutar bunkera su imali solarne i aerosolne filtere kako bi tih 350 osoba moglo koristiti isti zrak iznova i iznova nekih šest mjeseci, koliko bi ovdje mogli boraviti. Upravo zahvaljujući ovome bloku, stalna temperatura bunkera je oko 20 do 23°C. Zrak je trenutno spojen direktno s vrhom brda, no u slučaju nuklearnog udara to bi bilo hermetički zatvoreno i cirkuliralo.
Ovo su skoro sve originalni i rezervni dijelovi. Automatski osigurač Istra - ovdje su postavljeni kao rezervni dio 1979. godine, a u republikama Jugoslavije su izbačeni na tržište tek krajem 90-ih. 25% ukupnog dohotka tadašnje Jugoslavije investirano je u Jugoslavensku narodnu armiju, tako da se JNA vrlo često smatrala svetkovinom.
Američki brend Carrier. Služi za regulaciju vlažnosti zraka, koji iznosi od 60-70%.
Pretpostavljam da ste vidjeli ARK D-0 na početku. D-0 je oznaka za najstrože čuvanu tajnu, a ARK je akronim za Atomska ratna komanda. Svaka poruka je morala biti kodirana, a zatim dekodirana Morseovom abecedom. Tu je morala raditi osoba koja bi dekodirala poruke.
Pretpostavljam da ste čuli za Marshallov plan, program američke i kanadske pomoći za oporavak Europe nakon II. svjetskog rata. Za vrijeme mandata Harryja Trumana poslana je velika svota Jugoslaviji za obnovu zemlje, kako kažu službene informacije, međutim najveće količina tog novca investirana je u izgradnju ovih tajnih objekata. Zato i vidite dosta zapadnjačkih brendova, poput Siemensa, Carriera, vidjet ćete još jedan njemački brend Piller u sklopu za struju. Također, tamo ćete vidjeti i agregat hrvatskog brenda Rijeka. Iz tog razloga je mnogo zapadnjačkih brendova, no i dosta jugoslavenskih.
Tu su te originalne tehničke knjižice, jer se s vremena na vrijeme morao vršiti tehnički pregled.
Ovo je telefonska centrala, soba za uspostavljanje telefonskih poziva. Ti telefonski pozivi su morali biti kodirani, te je iza vas mapa s kodovima i osobe bi morale znati taj kod. Potom bi bio biran telefonski broj na telefonu.
To je mapa Jugoslavije s ucrtanim tajnim vojnim objektima. Istanbul je kodno ime za ovaj objekt. Imajte na umu da su ovo posljednji kodni nazivi, jer su se svi kodni nazivi morali mijenjati svakih 4 do 6 tjedana.
Ovo bi bila soba za kabelske centre kako bi mogli gledati televiziju unutar samog objekta, jer su iz ove sobe postojali kabeli povezani sa svim sobama unutar bunkera.
Što se tiče telekomunikacija, skoro je sve Istra. Ovo bi bile telefonske memorije koje su sadržavale 300 telefonskih brojeva i bilo je povezano samo s vojnim objektima.
Ovo su povezane boce halona, te bi u slučaju požara on bio ugašen u otprilike 10 sekundi. Nekoliko je opcija dovoda vode i struje. Prva opcija je bila povezanost na gradsku mrežu, no bunker je imao i vlastiti bunar (no ta voda više nije pitka). Voda bi bila ispumpana iz same Neretve za 350 ljudi.
Pretpostavlja se da se tih 6 mjeseci voda čistila. Za tuširanje i osobne potrebe imali su male rezervoare. Ako struja nije mogla biti povezana na gradsku mrežu, postojala je opcija mini hidroelektrane izgrađene na rijeci Neretvi nedaleko od bunkera. Imali su sistem za pročišćavanje otpadnih voda izgrađen blizu zgrade broj 2 i bio je povezan direktno s bunkerom, tako da se ta pročišćena voda mogla koristiti.