Simona Šandrić Gotovac preminula je rano jutros u Splitu nakon kratke i teške bolesti, koja ju je pogodila u rodnom Sinju. Ostali smo bez velike liječnice, profesorice i kliničarke, te istaknute humanistice.
Među svojim pacijentima, profesorica Šandrić Gotovac bila je poznata kao liječnica spremna pomoći svakome, vazda dostupna. To je pomalo nerviralo njezina tada još živog muža: "Odazove se u 3 u noći, zbog nekoga banalnog simptoma, potpuno mirno i strpljivo kaže i ako treba ponovi, i legne nazad, nimalo ljuta!" "Ona je zaista liječnik po pozivu", dodao bi, pomiren sa sudbinom da je telefon, ili kasnije pager, ili napokon mobitel, znao zvoniti i petkom i svetkom, i u podne i u ponoć. Bila je jedna od onih liječnika koji ne dopuštaju ni samu pomisao da pacijent ne dobije odmah odgovor ako ga što muči, piše Jutarnji list.
"Kada su nas upoznali, rečeno mi je da je liječila kardinala Franju Šepera, sv. Pavla VI, sv. Ivana Pavla II, te još mnoge pacijente, manje ili više znane. Dakle, očito im je bila i pouzdana i susretljiva. Pritom je bila profesorica kardiologije na Katoličkom sveučilištu Svetog Srca, te istodobno šefica Odjela za neinvazivnu kardiološku dijagnostiku u sveučilišnoj Polikliničkoj bolnici Agostino Gemelli, najglasovitijoj zdravstvenoj ustanovi u Rimu.
Zabilježila je taj stručni i znanstveni uspjeh, iako je imala tri "hendikepa" u startu: stranac u zemlji gdje je u medicini golema konkurencija i među domaćima, žena u izrazito muškom ambijentu i, napokon, bivša redovnica u ipak crkvenoj ustanovi.
Upravo ta tri hendikepa jasno govore o kompetenciji i inovaciji, sposobnostima i zaslugama te skromne žene, koja je mnogo radije pripovijedala o svom sugovorniku, o njegovim problemima, nego o sebi i o svojim uspjesima – što ju je također činilo iznimkom na uobičajenom sajmištu akademskih taština.
A ipak je riječ o liječnici koja pripada u pionire sportske kardiologije u Evropi i ehokardiografije u Italiji, autorici pogolema spiska znanstvenih i stručnih radova (pa se zbunjeno ispričavala što nema ažuriran popis), suautorici dobrog tuceta američkih, njemačkih i talijanskih sveučilišnih udžbenika, te specijalistici među čije se pacijente ubrajaju neka imena koja sebi mogu priuštiti najskuplju medicinsku njegu. Stanovita je nezgoda u tome što je profesorica Šandrić Gotovac pripadala u liječnike starog kova, kojima je novac zadnja briga, a pacijent prva, piše piše Inoslav Bešker za Jutarnji.
Rođenja Sinjkinja
Rođena u Sinju 19 kolovoza 1941 godine, Šima Šandrić je još kao sasvim mlada cura imala vrlo jasan poziv da se posveti bližnjemu, koji je realizirala na dvjema paralelnim razinama: na duhovnoj je pristupila Školskim sestrama franjevkama u Splitu, a na stručnoj je studirala medicinu, koju je i diplomirala na rimskome Medicinskom fakultetu Agostino Gemelli Katoličkog sveučilišta Svetog Srca (gdje je već i prije diplome, kao izvrsna studentica, djelovala kao interni praktikant). Uz praksu u istoimenoj polikliničkoj bolnici – poznatoj u svijetu i po tome što se ondje liječe pape – specijalizirala je na tom fakultetu kardiologiju. Usavršavala se u Sjedinjenim Državama Amerike: na Loyolinu medicinskom fakultetu u Chicagu sportsku kardiologiju, a u Indianapolisu u ehokardiografiji (ultrazvučnom pregledu srca) kod Feingenbauma Harveya, "oca ehokardiografije", koju je prakticirala, među inima, i na Klinici Mayo, i na washingtonskome Georgetownskom sveučilištu.
Na povratku u Hrvatsku išla je preko Rima, pa je odlučila zaustaviti se na 24 sata da pozdravi svoje profesore na Fakultetu medicine i kirurgije Katoličkog sveučilišta Svetog Srca. Ispričala je Nacionalu: "Kad sam došla na odjel, moj me profesor pozvao u vizitu kako bih mu usput ispričala što sam naučila u Americi i ja sam kod svakog pacijenta objašnjavala što bih napravila. Na kraju me moj profesor uzeo za ruku i rekao mi: ‘Ti ostaješ s nama.‘ To je bila moja sudbina. Promijenila sam avionsku kartu i nisam otišla u Split; istog sam dana dobila mjesto na Katoličkom sveučilištu u Rimu. Naime, moj profesor je bio veliki entuzijast i umjetnik, koji je vjerovao u progres medicine. Ja sam iz SAD-a donijela veliku novost – ultrazvuk, pa kad je on, koji je cijenio znanje, uvidio moju prednost, rekao mi je da ostanem i da talijanske kardiologe poučim novoj tehnologiji."
Prenijevši ta znanja u Italiju, ta Hrvatica je utemeljitelj svjetski glasovite talijanske ehokardiografske škole – kako možemo čitati u dokumentima. Bila je i suorganizator prvoga evropskog kongresa sportske medicine, održanoga 1978 baš zato u Rimu, gdje je prva izlagala o dotad nepoznatoj prilagodbi srca različitim sportskim disciplinama.
Laiku, poput novinara, malo govore naslovi objavljenih radova – ali o njihovu značenju svjedoči i činjenica da je ne samo bila profesorica prestižnoga fakulteta na kojemu je diplomirala i specijalizirala, nego i članica Rimske akademije medicinskih i bioloških znanosti, Akademije 500 (ona okuplja 500 svjetskih znanstvenika, pisaca i umjetnika, koji se ističu humanističkom orijentacijom i primjenom svoje djelatnosti), te laureat Palatinskog lovora (za izuzetan prinos obrazovanju budućih generacija).
Ni u njezinim kabinetima na Gemelliju, ili na Columbusu, ili u klinici Salvator Mundi, a ni u stanu, nije bilo uokvirenih diploma i nagrada, kao što ponekad (s punim pravom) običavaju znameniti medicinski znanstvenici i stručnjaci. Umjesto toga, zidovi njezina salona svojevrstan su reprezentativan izložbeni salon hrvatskog i evropskog slikarstva. Odabranoga s izrazitim nervom za ekspresiju. Tu su i Dalí, i Guttuso, i Testa, i Boemio, i Tamburri, pa jedan Krist pod križem, izvrstan rad Tótha, omiljenog slikara sv. Pavla VI, a od hrvatskih ne manjkaju, na primjer, Edo Murtić ili Munir Vejzović – ali prostorom dominira Atačev portret profesoričina muža Vlade Gotovca, književnika i političara.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.