Većina nas sigurno je barem jednom ušla u neke od grandioznih sakralnih građevina diljem svijeta i ostala oduševljena umjetničkim bogatstvom kojem su one ispunjene. Ugledavši vrhunske freske na zidovima, obješene slike u raskošnim okvirima, predivne vitraje na prozorima koje se na poseban način igraju sa svjetlom ili pak delikatne mozaike postavljene u prostoru, možda smo se i zapitali kako do toga svega uopće dođe, kako li se to napravi i – možda jedno od većih pitanja – tko se time još uvijek bavi? Pogotovo ako nas zanima bavi li se time netko na našim prostorima.
Naše sugovornice dvije su umjetnice koje su posljednjih godina dio svog vremena posvetile upravo izradi u postavljanju mozaika od bojanog stakla u sakralnim prostorima, a jedan od posljednjih projekata odveo ih je u Bosnu i Hercegovinu, gdje su više od godinu dana radile na izradi i postavljanju mozaika u crkvi u Grebnicama.
Ana Marija Botteri hrvatska je akademska slikarica koja u svojem radu stvara u tehnikama akrilika, pastela, mozaika i vitraja. Dosada je ostvarila više od 50 samostalnih izložbi, uz mnoštvo skupnih. Kćer je hrvatskoga akademskog slikara Josipa Botterija Dinija. U radu na mozaicima surađuje s Jagodom Mihanović, fotografkinjom i kolažisticom kojoj je ova suradnja predstavljala ambiciozan izazov, a jedva je čekala uhvatiti se posla i naučiti nešto novo. Živi i djeluje u Žrnovnici, a dobitnica je više fotografskih nagrada i priznanja.
Početak dugogodišnjeg prijateljstva i suradnje
Prijateljstvo ovih dviju umjetnica započelo je prije njihove službene umjetničke suradnje, a sve je krenulo od susreta tijekom Art Marketa prije desetak godina na Prokurativama.
"Bila je ideja da umjetnici jedan dan u tjednu prodaju svoje radove na Art Marketu, i tako smo se tu mi upoznale i krenulo je prijateljstvo", kaže Jagoda.
Do zajedničkog rada došlo je nešto kasnije, kada je Josip Botteri Dini - Ana Marijin otac - radio na jednom od najvećih mozaika u Hrvatskoj, u crkvi sv. Josipa u Karlovcu. Mozaik je veličine 120 metara kvadratnih, te je trebao veliku pomoć od svih.
"Asistirali smo svi. Moja kćer, isto akademska slikarica Estera Mihaela Peruzović, ja, i također smo zamolili Jagodu da nam pomogne, kako je ona vješta s rukama u svim različitim domenama umjetnosti. Znali smo da će ona to moći napraviti po našim uputama i sve vrhunski izvesti. Tako je i bilo, i od tada surađujemo", rekla je Ana Marija.
"Meni je bio izazov jer volim probati nove stvari, tako da mi se to baš jako svidjelo", nadodala je Jagoda. Kaže, ima tu zapravo sličnosti s kolažem - čime se inače bavi - nekakva poveznica tu jest. A najvažnije joj je da radi s rukama, izrađuje, da vidi da se nešto fizički ispred nje stvara. Ovo je, dakle, bila idealna prilika.
- Što vas je inspiriralo na prelazak u ovu tehniku?
"Mozaik je jedna od najzahtjevnijih, najcjenjenijih tehnika. Zašto? Jer je najtrajnija", objašnjava Ana Marija. Nastaje tako da se pigmenti boja otapaju sa staklom u pećima pri velikim temperaturama od 700 do preko 1000 stupnjeva, i tako se dobiva staklo koje je cijelom svojom strukturom u boji.
"To se najbolje radi u Muranu u Veneciji, gdje nabavljamo sve materijale. S obzirom da je tako trajan, mogu ga naručiti samo ljudi koji razmišljaju 'daleko'. U našem slučaju, to je najčešće u crkvenim prostorima, jer se tamo radi nešto što ostaje za dugo, dugo vremena i zapravo je neuništivo. Kada stavite mozaik od stakla na zid, njega je nemoguće izblijediti ili oštetiti, osim nekakvim golemim potresom", objašnjava Ana Marija.
"To je tu da bi uvijek ostalo nepromijenjeno. Svi drugi likovni materijali vremenom ipak trpe neku zastaru, oni se mijenjaju ali ovo je nešto što ostaje gotovo pa nepromjenjivo. Zato je najčešće posljedica narudžbe za neki crkveni prostor. Nažalost, materijal je jako skup i sam proces izrade je jako dugotrajan. Zbog toga, jako rijetko mogu ljudi sebi takvo nešto priuštiti, što je šteta", dodaje Ana Marija.
- Koja je razlika između vitraja i mozaika u staklu?
"Vitraji na prozorima su od tanjeg stakla kroz koje prolazi svjetlo, a olovom se međusobno spaja. Mozaik je kockica stakla, neprozirna, u bojama koja se ugrađuje u cement. Nije prozirna, nego ju gledamo u zidu", pojašnjava Ana Marija za sve koji možda nisu upoznati.
- Kao što je već rečeno, ovo je iznimno dugotrajan proces. Koliko dugo to sve traje - od začetka ideje do završetka postavljanja?
"Najmanje godinu dana", kaže Jagoda.
Zadnji projekt u Bosni i Hercegovini bio je površine 16 metara kvadratnih, i proces je trajao godinu dana. Za veće projekte – poput onog Josipa Botterija Dinija u Karlovcu – trajao je više od dvije godine.
"Sve kreće od ideje, na temelju koje se radi nacrt kojeg mora odobriti naručitelj", kaže Jagoda. Tek se zatim to može povećati, na temelju čega se onda treba naručiti materijal
"To je isto upitno, jer zapravo ne znate koliko vam točno treba dok ne krenete postavljati, jer vam nečeg može trebati više, a nečeg manje. Morati iz sigurnosti naručiti više – što smo i mi napravili – tako da vam uvijek treba ostati materijala. Nažalost, skup je i onda ste stalno u nekom grču kako to sve posložiti", dodaje Ana Marija.
Sama izrada je dugotrajna, objašnjava Jagoda. "Skoro svaku kockicu treba presjeći, napraviti dijelove koji su zakrivljeni, fini. Tu ima dodatnog rezanja, lijepljenja... Svaku kockicu reže se sa specijalnim kliještima koje režu staklo. Ne može se to raditi običnim alatima. To je jako teško i naporno za ruku", kaže.
Staklo se lijepi na papir sa 'ljepilom' od kuhanog brašna i vode, koje je privremeno. Tako se transportira na lice mjesta te se tek samo stavlja cement na zid i lijepi mozaik. Kada se osuši, opere se brašno i voda, i onda tek vidite završni rezultat.
"Staklo nije jednostavan materijal. Ono puca kako ono hoće. Ima svoju strukturu, i nekad kada ga idete prerezati on se sav može smrskati. Tih kockica ima milijun – neke su velike niti pola milimetra. I sve je to potrebno da bi se napravila ta slika. Možete zamisliti koliko je to sati i sati rada", dodaje Ana Marija.
- Od svih materijala – bavite se i nekim 'jednostavnijima', mogli bi reći – odakle vam poriv da se odvažite baš na rad sa staklom, i zašto?
"Moj otac je jedan od svakako najvažnijih sakralnih umjetnika u Hrvatskoj. Mi smo počašćene da možemo s njima surađivati dalje i da nam on daje upute tijekom rada - i na njegovim mozaicima i na mojima, i to je bilo presudno. Ja sam sve što znam naslijedila i naučila od njega i radila još kao dijete skupa s njime njegove mozaika, a on ih je napravio na više od 100 mjesta po Hrvatskoj i inozemstvu – i mozaike i vitraje – tako da je potpuno jasno koliko je on cijenjen u svijetu sakralne umjetnosti", objašnjava Ana Marija.
"Naslijedila sam njegovo znanje i samim time sam imala jednu određenu sigurnost da to mogu raditi. Rijetko koji umjetnik se uopće to usudi raditi jer nemaju tako veliko iskustvo iza sebe koje ima moj otac, a koje sam ja uz njega donekle upila. Iako to vam ništa ne pomaže dok sami radite! Vas je toliko strah svega da, kad bi ozbiljno promislili, ne bi uopće počeli to raditi. Svaku noć sanjamo mozaik, oduševljeni smo kako nam je taj dan ispalo tih 10 centimetara koje smo napravili, ali istovremeno nas je strah kako će to na kraju sve izgledati. Dok nije sve zalijepljeno na zid, ti ne možeš mirno spavati. Otprilike kao kad trebaš polagati maturu, pa sanjaš i prije i poslije mature tu nesretnu maturu. Kao što sanjaš da ju nisi položio, mi sanjamo da se nešto ruši", kaže.
Nadodaje Jagoda sa smijehom: "Ja sam par puta sanjala san kompletno u kockicama. Cijeli san je bio pikseliziran u kockicama."
"Prva stvar mi je izazov pokušati nešto novo. Iznimna mi je čast i privilegija raditi sa Ana Marijom i njenim ocem, smatram da su oboje vrhunski umjetnici", dodaje Jagoda.
- Kako dođe do suradnje sa sakralnim prostorima?
"Netko od svećenika mora biti dovoljno educiran i dovoljno zainteresiran da pronađe umjetnost koja ima trajnu vrijednost", odgovara Ana Marija.
"Ukoliko nije takav, onda će uzeti nekog najbližeg kojeg poznaje i reći mu: Ti to napravi. S obzirom da je tako teško prvo prikupiti sredstva, onda je logično da se jako promisli o tome kome će dati da to radi. Ponekad to stvarno nisu najsretnija rješenja ili najkvalitetnija umjetnost. Eto, ja sa svojih 52 godine sam prvi put pozvana da napravim mozaik. Možda je trebalo 50 godina života i 30 godina rada da bi netko prepoznao u meni mogućnost da to napravim i zato sam iznimno počašćena i sretna da je to prepoznao fra Marijan Živković iz Grebnica u Bosni i Hercegovini", kaže Ana Marija.
"Jedno manje mjesto ali puno topline i ljubavi prema umjetnosti, prema vjeri i prema Hrvatskom narodu, jer njihova povezanost sa Hrvatima diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, je iznimna. Kada smo došli, nas se dočekuje kao vrijedne umjetnike. Oni su sretni da smo im došli ostaviti jedno trajno djelo koje će njih veseliti svake nedjelje na misi. To je nešto što jako rijetko negdje doživite", dodaje Ana Marija.
"Ovdje je bilo sve sretno"
"Fra Marijan je skoro dvije godine tražio i gledao djela umjetnika i tražio baš nešto što će izazvati tu emociju. Kada je vidio Anin rad, rekao je: To je to", kaže Jagoda.
Ponekad su suradnje teške, naglašavaju, jer zna biti teško doći do zajedničkog rješenja, pogotovo ako imate različitu viziju od naručitelja. No, ovdje to srećom nije bio slučaj.
"Ovdje je bilo toliko sve sretno. Njihove zamjerke nisu uopće postojale. Moja vizija je njima bila u potpunosti to što su oni htjeli. Zaželjeli su motiv susreta Isusa s učenicima nakon Uskrsa na Genezaretskom jezeru. Kako danas preko interneta možete sve, ja sam virtualni prošetala Genezaretskim jezerom i pronašla kadrove koji mene ispunjavaju, prilagodila ih svom slikarstvu i napravila scenu koja izgleda suvremeno po boji i po načinu rada. Imate dojam da možete ući u tu sliku i da Krist korača prema nama, tako da se osjećate dijelom te scene, dijelom tog susreta. To je upravo ono što sam htjela postići tako da sam prezadovoljna", kaže Ana Marija.
- Sami ste rekli da je to dugotrajan proces. Kako ste se osjećali kada je to bilo gotovo, kada ste napokon mogli spavati?
"Koliko god da ste sretni, toliko vam odjednom dođe velika tuga", odgovara Ana Marija. "Ja svako svoje djelo radim maksimalno. Kada je bilo gotovo, postala sam svjesna da ga ja sada tu ostavljam. Da ja odlazim, i da ne mogu doći svake nedjelje tu na misu jer mi je daleko. To mi je možda bilo najteže od svega. Svaki rad je dio vas. Ja sam, eto ostavila dio sebe tamo. To mi je jako drago, ali istovremeno i teško. Tako je i sa djecom kad ih odgojite i odu svojim putem - ponosni ste što odlaze i žive svoj život, ali i dalje će vam najdraži trenutci biti kada su bili mali i u vašem krilu. Tako je i s umjetnošću", emocionalno će Ana Marija.
"Ja sam sjela i gledala, i mogla sam tako sjedit mjesec dana i gledat", dodaje Jagoda sa smiješkom. "U biti, mi znamo što želimo postići, ali pošto se mozaik lijepi licem na papir mi ne možemo to vidjeti dok ne dođe na zid. Onda sjedimo, gledamo, i tek tada u potpunosti vidimo svoje djelo i sami otkrivamo što smo uspjeli i što nismo. Neke stvari ni ne planiraš, a onda odlično ispadne. Nekad se tu uplete i viša sila, jer nam stvari ne budu kako smo planirale ali ispadne kako je trebalo biti."
Mozaik je napravljen tako, govore, da vam ne može biti dosadan. Možete stalno u njega gledati i pronaći detalj koji vam je nov i drugačiji. "Umjetnost bi i trebala bit takva: ne banalna, dosadna i da ju u prvom čitanju pogledate i vidite", kaže Ana Marija.
Budući planovi
Od budućih planova, Ana Marija Botteri otvara izložbu u galeriji Interpretacijskog centara katedrale sv. Jakova "Civitas sacra" u Šibeniku, koja je posvećena duhu Europe i zajedništvu Europe sazdanom od židovske, muslimanske, pravoslavne i katoličke vjere. S građevinama iz tih vjeroispovijesti i kultura, Botteri je prikazala Europu.
"Inače slikam uživo na europskim mjestima i lokacijama, pa sam tako ovu izložbu posvetila duhu zajedništva koji nam je sada, vjerujem, potrebniji nego ikada. Ne samo u Europi, nego u svijetu", kaže Ana Marija.
Osim toga, radi na jednom vitraju za novu mrtvačnicu na groblju u Selcima na otoku Braču. Pomaže i ocu na njegovoj retrospektivi povodom 80.-og rođendana koja će biti u Klovićevim dvorima u travnju.
Jagoda trenutno surađuje s Josipom Botterijem Dinijem na nastavku njegovog mozaika u Josipovom svetištu u Karlovcu.
"Planiram i neke svoje buduće projekte", dodaje.
- Poruka za umjetnike koji su tek na početku svoje karijere?
"Kada sam bila na Akademiji smatrala sam da kada nešto napraviš dobro i kada se puno oko toga potrudiš da će to biti prepoznato. Smatrala sam da to prepoznavanje ide po nekoj normalnoj putanji, da se ne može vidjeti razlika između dobrog, slabog, površnog, nestručnog i slično. Međutim, evo naša priča dokazuje da je ponekad potrebnu 30, pa i više, godina da se nekog prepozna - a nekad nekoga ne prepoznaju do smrti. Ne treba posustati jer se prepoznavanje naših kvaliteta nije dogodilo kako smo mi zamislili. Taj put je jako težak, jako spor, i poanta je u ne odustajanju. Nažalost o tome ovisi naša egzistencija, zbog čega mnogi na tom putu odustanu, i to je najveća šteta za jednu kulturu, za jedan narod i za čovječanstvo općenito. Neka budu svjesni da je svako njihovo odustajanje jedan korak natrag na putanji čovječanstva. Svaki njihov korak je bitan, svatko od njih je bitan. Kad bi se svatko zaustavio onog trena kada nije bio sretan sa brzinom svog zamišljenog puta, čovječanstvo bi stalo. Neka ne misle da su nebitni jer nisu dovoljno brzo prepoznati", poručuje Ana Marija.
"Moj životni put je bio takav da sam u jednom trenutku mislila kako nikada neću uspjeti napraviti ništa. Neki klik se desio, promijenilo se moje gledište i neke situacije su se otvorile. Svoju prvu izložbu fotografije imala sam u ranim 40-ima. Od tada se stvari razvijaju kao da imam 20. Čak i kad odustaneš, uvijek se može vratiti na taj put. Nikada nije kasno, nikada nije gotovo", naglašava Jagoda.
"Odustajanje od umjetnosti je odustajanje od života, jer umjetnost je poziv", zaključuje Ana Marija.
