Što vam prvo pada na pamet kada spomenemo Poljica? Možda poljički knezovi ili junakinja Mila Gojsalić? Ili pak soparnik?
Nisu Poljica samo to, odlikuje ih bogata povijest koju u posljednje vrijeme otkriva sve više i više turista, bilo stranih, bilo domaćih. Kad tamo dođete, imate priliku upoznati se s mnogim zanimljivostima, ali i sa samom junakinjom Milom koju utjelovljuje Nikolina Radmilo Pivčević.
Nikolina je inače profesorica hrvatskog i engleskog jezika koja je prije punih šest godina otvorila turističku agenciju Cool tour, a naglasak je upravo na kulturnom turizmu na području nekadašnje Poljičke kneževine. Licencirani je vodič Splitsko-dalmatinske županije, ali jedine ture koje vodi su one - na području Poljica. Želja joj je "biti i postati specijalist za Poljica", stoga nije čudno što upravo nju nazivaju ambasadoricom Poljica.
Razgovarali smo s ovom rođenom Poljičankom o tome kako je zapravo završila u turizmu, kao i o tome što sve Poljica nude posjetiteljima.
Profesorica ste hrvatskog i engleskog jezika, no život vas je odveo u sasvim drugom smjeru – u turizam. Jeste li mogli sanjati da ćete učionicu zamijeniti nekim drugim poslom i kako je do toga došlo?
- Da, profesorica sam hrvatskog i engleskog jezika i cijeli život sanjala sam da ću raditi u školi, da ću djeci predavati ili hrvatski ili engleski i da ću ih zapravo osposobljavati za život. To mi je zaista bila životna želja, dok se turizmom nikada nisam mislila baviti, dapače čak i u trenucima kada su po selima, pa i po Gatima, počele nicati kuće s bazenima mene i dalje to nije zanimalo kao neposredna djelatnost od koje ću živjeti. Turizam volim, smatrala sam jako bitnim znati engleski jezik od malena jer je to jezik koji otključava cijeli svijet. Međutim, sam turizam kao moja primarna djelatnost mi nije bio ni na kraj pameti.
Ono što se dogodilo je ono što se često dogodi kolegama iz sektora prosvjete, a to je da se po zamjenama vučete godinama, doživite neka jako ružna i neugodna iskustva što se tiče zapošljavanja, da ne odem baš u crnilo Republike Hrvatske. Jednostavno dođe do zasićenja, vi ste visokoobrazovana osoba koja godinama mijenja škole i ulijeće na zamjene, a život ide dalje. Vi ste u nekim ranim ili srednjim 30-im godinama, ne možete se sastaviti sa redovnim primanjima i ne možete planirati daljnji život.
U jednom trenutku sam jednostavno rekla sama sebi – dosta, i odlučila od svog hobija živjeti. Hobi sam ustvari iskombinirala sa poslom kojim sam se bavila dok sam živjela kod roditelja, prije udaje, a to je proizvodnja izvornog poljičkog soparnika. Zašto kažem hobija? Zato što sam desetljeće prije otvaranja moje turističke agencije redovito radila i promovirala kulturnu baštinu Poljica, radila različite turističke ture za potrebe mojih prijatelja, mog kulturno umjetničkog društva iz Gata i ostalih poznanika. Nisam to naplaćivala nego bi onako iz gušta ljudima pokazala i ispričala poljičke priče. Kad sam odlučila otvoriti nešto svoje, ta ideja je dugo kuhala u meni, i onog trenutka kad sam zaključila koji je pravni okvir, u kojem smjeru ću krenuti, odlučila sam otvoriti d.o.o i sama sebe zaposliti.
Primarna ideja mi je bila, kao što sam davnih godina rekla u jednom intervjuu, biti prva u selu, a ne 101. u gradu. Bilo mi je jako bitno da moja agencija ima sjedište, ali i poslovni prostor u Gatima, u srcu srednjih Poljica, u prostoru koji zaista ima puno toga za dati i na taj način sam imala osjećaj da mogu biti primjer i drugim mladima, da se ima šta napraviti i raditi na selu. Moj poslovni plan je bio baziran na kreiranje sadržaja na području nekadašnje Poljičke kneževine, na području današnjih Poljica.
Ja nijednom svojom turom, osmišljenim autorskim proizvodom, nikada nisam zagrebala dalje od Poljica, izuzev što mi je u planu spajanje Poljičke kneževine i otoka Brača, ali samo jednog dijela, a to je pustinja Blaca – jer su je naselili poljički popi glagoljaši. Tako da bude zaokružena priča. Još jedan iskorak u mojim turama, u mom poslovanju, je povremeni odlazak sa gostima u Trilj, na tvrđavu Nutjak koju je ustanovio poljički veliki knez Žarko Dražojević. Hoću reći da moja djelatnost seže u smislu promocije destinacije Poljica kroz cjeloviti prikaz naših običaja, naših ljepota prirodnih, kulturnih i onih životnih. Naravno da je najsnažniji mehanizam u biti poljički soparnik, to je ono prvo u što ljudi zagrizu, i doslovno i metaforički, i onda idemo dalje.
Za svoje mjesto življenja odabrali ste Gata. Ljudi se obično sele u veće gradove, no vi ste odabrali mjesto koje broji nekoliko stotina stanovnika. Kad povučete paralelu – gdje je život ugodniji i nedostaje li vam nešto iz većeg grada u Gatima?
- Već kao mala, završetkom osnovne škole, uz potporu mojih roditelja, upisala sam Klasičnu jezičnu gimnaziju u Splitu, iako je bilo neko nepisano pravilo da gatska djeca, i srednjopoljički bazen, upisuju školu u Omišu. U Omišu postoji gimnazija, međutim već tada sam imala osjećaj da ću biti životno vezana za grad Omiš, za svoje mjesto, i htjela sam na vrijeme proširiti vidike. Uistinu je to bilo prekrasno iskustvo, koliko god bilo naporno ići u srednju školu u Split. Kasnije sam završila i Filozofski fakultet u Splitu i nagledala sam se, i nauživala, ljepota grada, ali sam vidjela i neke minuse samog života u gradu. Stoga nikada nisam poželjela živjeti u gradu, smatram da jedna seoska sredina koja je blizu grada uistinu pruža nemjerljivo više.
Ljepota života na selu je ne samo u jednoj jednostavnosti, jednoj sporosti i bezbrižnosti, već i sama činjenica da se uistinu osjećate svoj na svome, osjećate se u jednoj zajednici koju poznajete, u kojoj možete puno lakše predvidjeti problem. Tako i sa djecom danas – sutra u životu. Samim time sam ostala u Gatima, inače sam rođena Gaćanka i udana u Gata. Ništa po tom pitanju ne bih mijenjala, pogotovo kad je došlo pandemijsko ludilo, to je bio samo još jedan dokaz koliko je u biti čovjeku iskonski zgodnije i ugodnije živjeti na selu, jer selo pruža jedan oblik slobode koji grad nema.
Naravno da vi ponekad osjetite da vam nedostaje sadržaj koji grad pruža, ali danas to zaista nije nikakav problem, svi imaju jedan do dva automobila, svi smo što se toga tiče mobilni i svaku želju si možemo bez problema ispuniti. Nedavno sam išla sa suprugom u Split, na premijeru opere Mila Gojsalić. Ono što želim reći je da svaki sadržaj koji želite iskusiti i doživjeti imate priliku, samo je potrebno malo više planiranja nego kada ste u gradu.
Poljica imaju bogatu povijest. Djeca u Gatima odmalena znaju za poljičke knezove, Milu Gojsalić,… no koliko je to poznato djeci koja na vanučioničnu nastavu stižu kod vas, primjerice iz Splita?
- Djeca iz raznih škola mi dolaze na terensku nastavu, ne samo iz Poljica, nego i iz Splita i šire okolice, čak i s otoka. Imam priliku upoznati ih s poljičkom tradicijom, s velikim junacima poljičke i hrvatske povijesti – ne samo sa Milom Gojsalić, Žarkom Dražojevićem, nego i mnogim drugim ličnostima. Tu mi je posebno interesantno promatrati koliko su oni upoznati sa tom tradicijom. Mogu reći da se sve svede na interes i na želju učitelja, nastavnika da to prenesu, jer naravno ovisi koliko ljubavi neki od nastavnika imaju, toliko djeca budu spremna i poznaju neke članke statuta. Bude jako zanimljivih situacija kada radimo kvizove, tako da zaista mogu reći da se često ugodno iznenadim koliko djeca dobro poznaju našu povijest.
Dobili ste ulogu u predstavi amaterskog kazališta iako do tada niste nikada glumili. Koliko je to bilo izazovno i koliko je utjecalo na to da ste danas zapravo ambasadorica Poljica?
- Kao apsolvent Filozofskog fakulteta sam otišla na audiciju i dobila sam glavnu žensku ulogu u predstavi Prodana djevojka, u režiji Trpimira Jurkića. Predstava je bila u organizaciji KUU Mosor iz Gata. To su inače naše tradicijske predstave koje se u Gatima igraju već stotinu godinu – tri predstave koje je svojevremeno napisao don Stipe Kaštelan, stric Jure Kaštelana. One su naša bogata baština, zahvaljujući don Stipinom peru mi smo imali igrokaze, tragedije i drame koje su objedinile tu poljičku priču, od prvih dana i biranja kneza, preko nekih isječaka iz života Poljičana do rasula Poljica, odnosno dolaska Francuza i ukidanja Poljičke kneževine.
Kao dijete sam gledala te predstave i moja teta je preko 30 godina igrala Picokaru u tim predstavama i uvijek sam željela biti jedna od njih i izaći na tu scenu i odigrati neke važne likove iz naše povijesti. Međutim, život me odnio i nisam kao dijete bila aktivna članica kulturno umjetničke udruge, dok se te 2008. godine nije tražio ansambl za glumiti Prodanu djevojku. Odlučila sam probati, pa šta bude. I dobila sam glavnu žensku ulogu, ulogu Kate Bobetić i uistinu nakon intenzivnih 6-mjesečnih proba pod paskom fenomenalnog Trpimira Jurkića mi smo izašli na scenu, na blagdan sv. Jure. Inače, u Gatima i Poljicima sve važno se mora dogoditi na blagdan sv. Jure, taj dan smo imali čak dvije rasprodane predstave, to znači da je preko 700 ljudi gledalo premijere.
Uzbuđenje je bilo veliko, iza toga je bio rad, trud i odricanje cijelog ansambla. Nas je bilo u predstavi oko 40. Ogroman je to bio trud, scenografija, neka moderna Trpimirova rješenja što se tiče glazbe i scenskog aspekta. Predstava je bila uistinu osvježena, nešto novo, nešto vrlo neobično i atraktivno našim ljudima i uspjeh je bio izniman. Nakon toga smo je igrali na jako puno mjesta diljem Lijepe naše, na županijskoj smotri 2010. godine smo bili najbolji međutim zbog zdravstvenog stanja jednog od glavnih glumaca nismo mogli ići na Hvar na državnu razinu.
Bili smo ekipa koja je uživala to raditi i to je ostavilo izniman trag na meni. Ja sam zahvaljujući tom koraku pisala i diplomski rad – Život i djelo don Stipe Kaštelana pod mentorstvom Slobodana Prosperova Novaka. Onda se to počelo prelijevati na ostale momente mog života gdje sam ja u određenom trenutku postala i predsjednica KUU Mosor iz Gata. Upisala sam doktorski studij, kulturu i književnost, gdje sam i dalje nastavila istraživanja Poljičke kneževine. Ono što mi je važno je da sam zahvaljujući tim mojim hobijima i volonterskom radu stekla ogromno iskustvo, u organizaciji i papirima, rješavanju računa, pisanju projekata. To mi je donijelo mnogo toga dobroga u poslovnom životu. Često me nazivaju ambasadoricom Poljica, ja se tako i osjećam jer gdje god dođem, svaki iskorak koji napravim, je promocije Poljica tj. Poljičke kneževine kao destinacije.
Kasnije ste u projektu Splitsko-dalmatinske županije dobili priliku utjeloviti Milu Gojsalić. Je li ta uloga bila teška ili vam je ipak bilo nešto lakše s obzirom da ste Poljičanka? Što Mila danas znači Poljičanima?
- Dobila sam priliku sudjelovati u projektu SDŽ i na moj prijedlog sam utjelovila Milu Gojsalić kroz priču oživljene baštine. Taj korak bio je zahtjevan i tražio je od mene još edukacija i još truda, međutim upravo zahvaljujući činjenici da sam se već ranije susrela sa glumom, bila sam već izgrađeni turistički vodič specijaliziran za Poljičku kneževinu, u tom kontekstu sam puno lakše iznijela ulogu Mile Gojsalić i imala tu ideju kako ta priča treba izgledati.
Nazivam je Priča junakinje Mile, to je moje autorsko djelo koje je zamišljeno tako da vi kao posjetitelj dolazite u povijesni muzej Poljica koji simbolizira Milinu kuću i vi ulazeći u tu kuću ulazite u biti u Milin život in medias res. Susrećete je u njezinim posljednjim trenucima u kući kada se ona sređuje poput Marulove Judite, oblači najljepšu haljinu i stavlja nakit na sebe, sprema poklon za pašu jer upravo ide u Gata. Ulazeći u taj svijet, tih nekoliko trenutaka što provedete s njom, upoznajete je snažnu i krhku, odlučnu, na rubu plača i preuzbuđenu. Priča vam o svom kraju, o svom domu, o svom zaručniku, o svojoj baki koja ju je naučila peći soparnik. Upoznajete je upravo onakvu kakva jest, do trenutka kada vas ostavlja u svojoj roditeljskoj kući jer je to najsigurnije mjesto u cijelim Poljicima, da čekate njezin povratak. Naravno, Mila izlazi preko vrata i više se nikad ne vraća. Onaj tko se vraća u muzej je Nikolina Radmilo Pivčević, licencirana i kostimirana interpretatorica baštine koja nastavlja dalje tijek i upoznaje vas što se dogodilo s Milom i što se dogodilo sa Poljičkom kneževinom na kraju.
To je jedno golemo iskustvo, jedna čast uopće biti Mila Gojsalić i imati priliku prenijeti tu slavnu Poljičanku mladim naraštajima, svim putnicima namjernicima jer Mila je slojevita. Ona je djevojka od krvi i mesa koja se netom prije zaručila i osjećala najveću radosti ispred sebe, a u tom trenutku treba ponijeti teret svojih slavnih predaka koji su tu i svuda oko nje i koji joj daju snagu da ustraje u svom naumu. Ja je u svojoj priči naslanjam na Marulovu Juditu, često napomenem da je to knjiga s kojom se ona sigurno susrela jer je ipak iz plemenite bogate kuće Gojsalića. Uistinu vjerujem da je Mila bila i načitana i susrela se s Marulovom Juditom koja je netom prije tiskana i možemo biti poprilično sigurni da joj je bila inspiracija kao biblijska svetica.
Nevjerojatan je podatak da Gata imaju preko sto godina staro amatersko kazalište, a vi ste o tome napisali monografiju „100 godina amaterskog kazališta u Gatima“. Koliko je posla bilo potrebno za jedan takav pothvat i što ste usput naučili?
- Gatsko kazalište koje traje preko sto godina je uistinu nevjerojatno u svojoj ljepoti, u svojoj tradiciji. Selo koje ima oko 600 stanovnika da ima takvu tradiciju, mislim da je rijetkost. Upravo zahvaljujući već spomenutom don Stipi Kaštelanu koji je napisao, odmah po dolasku u Gata kao župnik, Poljičku trilogiju, znači igrokaze, drame - Počelo Poljica, Prodana djevojka i Rasulo Poljica. Prvo napisano je Rasulo Poljica i ono je prvo i odigrano 1919. godine. Sve ostalo je povijest. Nebrojeno izdanja, mnogo puta se postavljala na scenu u osvježenom obliku. Zapaženi su iskoraci Ive Marijanovića s našom dramskom družinom gdje su se dobile mnoge nagrade u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, do dolaska Trpimira Jurkića koji je također ostavio veliki trag u amaterskom kazalištu s našim ansamblom.
Odluka da se radi monografija je bila logična s obzirom da smo 2019. proslavili stogodišnjicu i godinu dana prije toga smo počeli s pripremama. Ja sam dobila zadatak da to napravim, upravo zbog iskustva i obrazovanja koje imam, a s druge strane i želje i volje da se uhvatim sa nečim takvim u koštac. Inače sam knjiški tip i volim te arhive kopati i preslagivati, onu prašinu buditi i uzburkati duhove prošlosti, tako da sam vrlo rado razgovarala sa starijim članovima koji su mi dali jako vrijedne informacije.
Ni jedna knjiga nije savršena, ali je naša monografija uistinu prelijepa uspomena na prvih 100 godina gatskog amaterskog kazališta. Prepuna je fotografija, starih plakata, podataka, nekih situacija, tako da je zaista djelo koje ostaje kao uspomena i poklon svim budućim suradnicima našeg KUD-a. Ja sam je napisala i pripremila, međutim bez sudjelovanja svih članova, pogotovo starijih članova kulturno umjetničke udruge koji su mi davali smjernice, donijeli mi podatke, posudili svoje fotografije za skeniranje, ne bi bilo moguće da bude ovakva kakva jest.
Soparnik, nekada sirotinjska spiza, danas je prava delicija po kojoj su Poljica nadaleko poznata. Kako stranci reagiraju kada ga prvi put probaju?
- Soparnik je nekad uistinu bila spiza poljičkoga tla koje nije pružalo mnogo, nije bilo blagorodno kao naša zlatna Slavonija, međutim ja često volim istaknuti kako su naše stopanjice (to su domaćice u Poljicima) radile soparnik. One su uistinu bile vrhunski vješte i kreativne u kuhinji, jer za stvoriti soparnik koji je u biti velika količina jela od jako malo sastojaka, vi ste morali biti skoro pa mađioničar, što su naše stopanjice skoro i bile. Hoću reći da jelo koje ima preko 40 velikih feta je u biti napravljeno od tri kilograma blitve i jednog kilograma brašna i nešto začina, uistinu je nevjerojatno da toliki broj ljudi može nasititi s njim. Kao što je poznato, nekad se jelo samo o velikim postovima i kad ste imali neke ljude na nadnici, međutim to je danas delicija koja obara s nogu najistančanije okusne pupoljke.
Imala sam priliku promatrati reakcije ljudi na svom cooking showu ili cooking classu - netko želi samo prezentaciju kako se radi soparnik pa ga ja valjam, a u drugim situacijama ljudi se žele umrljat u brašno i onda oni rade pod mojim mentorstvom. Majka je tu, nadgleda kako se sve radi jer sve radimo na njenom OPG-u – OPG Ivanka Radmilo. Najfascinantniji je onaj trenutak kada se soparnik stavlja na užarene cigle. Svi očekuju da će se s nečim pokriti i zaštititi i onda kad oni vide da mi po njemu bacamo lug i žeravu - vi te izraze lica, uzdahe, vriskove ne možete dočarati, to ih šokira, a zatim ih šokira i činjenica da će oni to kasnije jesti. Na kraju ih šokira koliko je to ukusno upravo zato što se na taj način peklo.
Gata nisu samo usputna destinacija već i prava turistička destinacija u kojoj niču i kuće s bazenima. Što se sve nudi stranim gostima?
- Veseli me što se svake godine sve više i više ljudi uključuje u ponudu sadržaja stranim i domaćim gostima. Niču kuće s bazenima kao gljive poslije kiše, ali sve više i više se nude različiti sadržaji. Upravo to je bio moj cilj, da kao turistička agencija imam mogućnost ponuditi različite sadržaje gostima u i izvan destinacije, da dožive autentična Poljica. To smo radili kroz prezentacije i cooking class-ove na OPG-u, imperativ je na soparniku, međutim meni je uvijek bila želja ponuditi naš domaći poljički med i pršut i još mnogo toga.
Veseli me što se otvaraju konobe gdje se nudi vrhunska spiza, imamo različite staze za šetnju. Malo po malo se još neki dodatni sadržaji počinju nuditi i ja ih mogu uklopiti u svoju priču. Posebno mi je drago što se tu u blizini otvorila i pršutana Mosor tako da u slučaju želje imaju mogućnost degustirati izvorni naš domaći pršut. Korak po korak, destinacija postaje sve bogatija.
Ono što je meni jako bitno je da se radi kvalitetno, da nije naglasak na količini, nije na brže više jače, nego je dugoročno ulaganje u Poljica onakva kakva trebaju biti kroz održivi turizam, gdje jedni drugima ne smetamo, gdje se gostima veselimo zato što oni mogu uživati u ljepoti našeg kraja, a ne na način da ometaju život lokalnog stanovništva. Sretna sam što se u srednjim i gornjim Poljicima to još ne događa, nažalost mislim da su primorska poprilično zagušena, infrastrukturno i u prometnom smislu, možda će se kroz skorije vrijeme i to malo popraviti kada se riješi ova omiška zaobilaznica.
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
- Slobodno vrijeme i poslovno vrijeme se u biti preklapaju. Ja sam žena, majka troje male djece koja obaveze kućanstva prilično ravnomjerno dijeli sa suprugom. Brigu o djeci također dijelim s njim jer živimo sami s djecom. Zbog planiranja novih projekata i novih dugoročnih ciljeva i ostvarivanja kratkoročnih ciljeva, ne ostane puno slobodnog vremena, što nije problem jer u biti radim ono što volim i ne osjećam da radim.
Ako ćemo govoriti što volim u slobodno vrijeme, volim se vratiti dobroj knjizi, često kupim dobru knjigu koja izađe, posebno me veseli kada naiđem na neku poljičku knjigu koju nemam u svojoj biblioteci, često se vraćam svim poljičkim knjigama koje imam, posebno Poljičkom statutu i narodnom životu i običajima don Frane Ivaniševića, monografiji o Poljicima i mnogim drugim knjigama koje mi je potrebno iščitavati iznova i iznova. Uvijek vam pažnju odnese neki drugi detalj koji ja vrlo vješto ukomponiram u moje priče o Poljicima, od samih zagonetki i izreka, do nekih momenata iz poljičke prošlosti koji su manje poznati, a u knjigama zabilježeni. Svaki detalj me uvijek iznova razveseli. Baš sam nedavno proučavala Slovo iskona koje se nadovezuje na putovanje Ćirila i Metoda i njihovo pokrštavanje Slavena tako da sam išla do te mjere u dubinu da mogu lakše odgonetnuti neke tradicije koje su postojale u nas, od glagoljice koju redovito radimo na našim radionicama sa djecom, u zamišljenom skriptoriju. Čitanje i istraživanje je ono što me silno veseli ako imam slobodnog vremena.
