Svatko od nas se u djetinjstvu bavio sakupljanjem nečega, bilo da su to bile sličice, salvete, poštanske marke ili stari novčići. Mnogi se tim hobijem nastave baviti i dalje u životu, a jedan od njih je i Splićanin Igor Goleš. On je kroz život nastavio njegovati ljubav prema starim razglednicama i fotografijama, a danas iza sebe ima pet izdanja knjige Zaboravljena Dalmacija kroz koju se mnogo može naučiti o tome kako je život u Dalmaciji nekada izgledao.
Nije lako doći do rijetkih razglednica, a sve o tome i kako je počela ta ljubav, ispričao nam je Igor koji i preko društvenih mreža svoje pratitelje često informira o stvarima koje sigurno nisu pročitali u knjigama iz povijesti, a vezane su uz naš kraj.
Kada ste i zašto odlučili sakupljati stare razglednice? Koliko ih imate u svojoj kolekciji i koje su vam najdraže? Koja je najstarija i koji motivi su vam najdraži?
- Pa sakupljao sam kao i većina ljudi uvijek neke stvarčice već kao dijete… prvi ozbiljniji hobi mi je bilo sakupljanje poštanskih maraka, ali na ozbiljnom nivou, a razglednice i fotografije sam započeo sakupljati tek s 30 godina. Osjećam se kao da se tim bavim 30 godina, a ne puno manje, haha… U mojoj zbirci kvantitet nije mjerilo već kvalitet, nemam veliku zbirku, svega nekoliko stotina razglednica Dalmacije do 1940., ali svaka razglednica koja se nalazi u njoj je veoma rijetka. Prošle su mi sigurno desetine tisuća kroz ruke, a veoma malo njih pohranjujem u svoje albume…
Koliko je teško doći do takvih stvari i je li lakše danas negoli prije 20 godina? Koliko u prosjeku koštaju stare razglednice?
- Nevjerojatna je to sfera i najteže je zapravo naučiti koje su razglednice rijetke kako bi poslije znali donositi dobre odluke o tome koliko se neka može platiti i kako se ponašati na aukcijama ili sajmovima. Rijetke razglednice - to vam znači da se neka pojavi npr. jednom u deset ili 20 godina na tržištu. Pretendenata na nju zna biti dosta i sada zamislite koliko sreće treba da bi nekada upravo taj primjerak završio kod vas.
Vrijednosti variraju od nekoliko desetaka do nekoliko stotina eura po primjerku za one najraritetnije. Većinom su to razglednice malih mjesta koje su tiskane u iznimno malim tiražama, iako i razglednice iz velikih gradova toga doba mogu biti jednako rijetke. Ovaj hobi se jednostavno uči cijeli život, ponajviše iz razgovora sa starijim kolegama koji se istim bave 20, 30 i više godina. Njihova saznanja i iskustvo znaju biti neprocjenjivi.
Nedavno ste poklonili naslovnicu novina na kojoj je vijest o smrti cara Franje Josipa I. Milanu Biuku iz Sembruna kraj Vrlike. Koliko je teško rastati se od tako nečeg vrijednog? Znaju li ljudi da je car noćio u tom kraju ili se iznenade takvim podatkom? Ipak se takve stvari ne mogu naći u udžbenicima iz povijesti.
- Nažalost, kao što kažete, u školama se uči o svemu, a najmanje o zavičaju. I ja sam jako puno naučio preko razglednica i svog istraživačkog rada. Jednostavno naletiš na neki nevjerojatan podatak i počneš istraživati neke događaje i dođeš do nevjerojatnih saznanja. Tako je uistinu i kod nas jako malo poznato da je VLADAR jedne ogromne Austro-Ugarske Monarhije prenoćio u malom selu izvan Vrlike tijekom svoje turneje po Dalmaciji 1875.
Nejasno je zašto je carska pratnja baš tu odlučila zastati na putovanju iz Vrlike prema Sinju, vjerojatno se dogodilo neko nevrijeme ili se caru toliko svidio taj kraj da je odlučio jedan dan upravo tu provesti s pogledom na moćnu Dinaru. Ugošćen je u najbogatijem kompleksu kuća tada u Podosoju. Kada se probudio izjavio je da se osjeća kao u svom dvorcu Schönbrunn i od tada se taj kompleks kuća sve do danas naziva Schönbrunn.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Prošle godine me oduševljen mojim hobijem kontaktirao jedan sjajan entuzijast Milan Biuk koji tamo radi na otvaranju malog muzeja u spomen na cara. Ovaj vrijedni čovjek toliko energije ulaže u svoj mali muzej i toliko mi se svidio da smo se vrlo brzo sprijateljili. Poklonio sam mu za muzej jednu od najdražih naslovnica novina Obzor iz 1916. koje prikazuje vijest o smrti cara. Izvanredan projekt jednog amatera koji je prepoznao vrijednost ovog događaja iz 1875. i želim mu svu sreću u njegovom radu. Osobno ću učiniti sve što mogu da bih promovirao njegov rad, barem da ima više takvih zanesenjaka koji često svojim pristupom zasjenjuju one koji bi najprije trebali na tome raditi.
Ne sakupljate samo razglednice i stare fotografije već i povijesnu građu i dokumentaciju sačuvanu na papiru? Koji dokumenti za vas imaju najveću vrijednost?
- S vremenom i istraživanjem sam se zainteresirao i za pisma, dokumente, stare memorandumske račune i drugu papirnatu građu. Očito sam promašio svoje znanje i trebao raditi kao neki arhivist. Papir se slabi čuvao kroz desetljeća i nije lako pronaći neke povijesne primjerke. Ipak najbolje što sam ikada pronašao je pozivnica upućena u Pariz veleposlaniku Dubrovačke Republike grofu Šargu na vjenčanje Jeromea Bonapartea 1807. Jerome je bio najmlađi brat čuvenog Napoleona, kralj Westfalije, maršal, jedan do zapovjednika čuvene bitke kod Waterlooa.
U francuskoj povijesti veoma bitna ličnost, pa čak i u svjetskim razmjerima. Imati kraljevsku pozivnicu za vjenčanje jednog kralja i poznate povijesne ličnosti je izniman pronalazak. Grof Šargo ju je donio u Dubrovnik i tu se više od 200 godina čuvala dok na kraju nije završila kod mene. Moji najbolji prijatelji kolekcionari me nagovaraju da je stavim na aukcije Sothesby ili Christie, ali ne dolazi u obzir. Zadovoljstvo imati ovakav predmet prelazi sve materijalne blagodati koje bi mogao dobiti za nju.
Izdali ste nekoliko knjiga, imate blog, prisutni ste i na društvenim mrežama. Do kojih krajeva svijeta su stigle vaše knjige i otkud su sve ljudi koji vas prate? Kakve su povratne informacije na građu koju sakupljate?
- Pa monografije iz mog serijala o starim razglednicama ZABORAVLJENA DALMACIJE su upravo doživjele peto izdanje. Velik je to uspjeh, rasprodati nekoliko izdanja knjige koja je skupa. Ljudi je najčešće kupuju za poklone prijateljima, partnerima, ili najmlađe generacije naših iseljenika kao poklone svojim očevima i djedovima koji su trbuhom za kruhom morali napustiti domovinu. Upravo emocija tih ljudi koji su desetinama tisuća kilometara daleko i obožavaju moje knjige koje im u domove donose dašak Dalmacije je moje najveće pogonsko gorivo za stvaranje i u budućnosti. Zasigurno kao alat je poslužio sjajno moj Instagram profil @zaboravljena_dalmacija na kojem objavljujem svakodnevne crtice iz svog kolekcionarskog rada. Upravo na njemu sam ljudima otkrio mnoga skrivena mjesta diljem Dalmacije i uživam u tome, a čini se i moja publika.
Mnogo se toga da naučiti sa starih fotografija i razglednica koje objavljujete. Tako primjerice posjedujete litografiju Visa s motivima Viške bitke. Mislite li da bi se takve događaje moglo bolje prezentirati turistima, brendirati? Ili primjerice bombardiranje Palagruže o čemu svjedoči serija razglednica?
- Pa da. Postoji nekoliko litografija Visa na tu temu tiskanih od 1897-1905. Tada se taj događaj promovirao i putem razglednica. Meni je nezamislivo da TZ na Visu ne radi bolji branding od tog događaja. Da sam ja tamo u uredu direktor prvo što bi dočekalo goste kada bi izašli s trajekta bio bi pano od 5 metara visine s prikazom bitke. Izmislio bih što god treba da turisti koji napuste otok nikada ne zaborave da se u tom akvatoriju odigrao takav događaj. Ali očito ti ljudi nemaju dovoljno afiniteta za pozabaviti se temom i to je velika tragedija. Nisu sami, takvih primjera je puno, vrlo se loše brendiraju povijesni događaji kod nas i to mi je jednostavno nezamislivo.
Kako to da su razglednice svjetionika tako rijetke?
- Pa to je donekle i logično. Mnogi svjetionici su i danas nedostupni, a kamoli ne tada, prije sto godina. Rijetki fotografi su se odlučivali tiskati ih na razglednicama jer tada nije vladao interes za kupovinom takve građe. Zanimljivo je da svega nekoliko dalmatinskih svjetionika ima razglednice s kraja 19. i početka 20. stoljeća – Palagruža, Mulo kod Rogoznice i Veli Rat na Dugom otoku. Eh, sada ako se trebamo vratiti na rijetkost pojedinih onda ću vam reći da je u svim poznatim zbirkama dalmatinskih razglednica registrirano svega četiri sačuvane razglednice Mula, tri Velog Rata i tri Palagruže. Nevjerojatno, zar ne? Kolekcionar može proživjeti cijeli život tragajući za jednom od njih i nikada ne dobiti priliku kupiti je. Zato i smatram da je ulaganje novca u kvalitetne zbirke razglednica poput ulaganja u zlato. Na početku mog sakupljanja 2008. vrhunska razglednica se plaćala najviše 70 € , a danas nekoliko puta više.
Nedavno ste na Instagramu objavili plakat HNK Split iz 1950. godine na kojem je grb s prvim bijelim poljem. Je li to izazvalo očekivanu reakciju vaših pratitelja?
- Eh da , s posebnim guštom sam objavio taj plakat. Naime ja sam totalno apolitičan i ne zanima ne politika ni partizani ni ustaše, međutim svjedoci smo da živimo u vremenima apsolutne politizacije svega pa i našeg državnog grba. Mnogi misle da je onaj s prvim bijelim poljem povezan isključivo s NDH što nema veze s istinom, koristio se mnogo prije i taj detalj je zaista nebitan. Uostalom, vlasti u komunističkoj Jugoslaviji nisu stvarale par godina nakon užasnog II. Svjetskog rata probleme po tom pitanju što upravo dokazuje ovaj plakat kazališta iz 1950. Zato sam ga i objavio na svom instagramu, ali i postavio anketu po kojoj je gotovo 70 posto ljudi bilo apsolutno iznenađeno ovim podatkom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Interes za vašim knjigama jako je velik, jeste li to očekivali i planirate li uskoro neki novi projekt? Ono što je zanimljivo je da ste u posljednjoj knjizi Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije okupili zaista impresivan krug suradnika. Koga vaše knjige najviše privlače, više mlađu ili stariju populaciju?
- Od samih početaka uspio sam vrbovati neke od najvećih imena naše scene da napišu po jedan tekst koji bih mogao staviti u knjigu, da joj svojim prisustvom daju poseban 'touch'. I tako u njima možemo čitati i neponovljivog barda hrvatske književnosti pok. Jakšu Fiamenga, Joška Belamarića, pok Božu V. Žigu i druge. Moja priča sa Zaboravljenom Dalmacijom će vjerojatno sa zadnjim izdanjem knjige završiti. Pet izdanja je i više nego dovoljno.
Zadnje izdanje je upravo izašlo i da bi to proslavili odlučili smo prigodom toga i božićnih blagdana ponuditi 25% putem moje web stranice tijekom cijelog prosinca. Kupci samo prigodom narudžbe trebaju upisati CODE = FORGOTTENDALMATIA25. Ovo je moj poklon svima njima, kao i Instagram pratiteljima za koje je itekako iznenađujuće da je među njima ogroman broj mlađe populacije, što me posebno veseli. Teško je zainteresirati tu publiku s poviješću u ovim ludim vremenima, ali očito je Zaboravljena Dalmacija sjajan udžbenik za sve njih.
Sljedeći projekt kojem se namjeravam posvetiti je priča o iseljavanjima, nadam se da ću imati dovoljno snage i energije da svjetlo dana ugleda još jedna ljepotica od više od tisuću stranica, koje će probuditi emociju u svima nama.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).