Imotsko planinarsko društvo jedno je od najstarijih u Dalmaciji: mogu se pohvaliti s čak četiri desetljeća neprekinutog rada, ali sami početci sežu gotovo stotinu godina unatrag – do 1927. godine. Broje dvjestotinjak članova, iznimno su aktivni u društvenim događanjima na području Imotske krajine; volontiraju, potiču i surađuju s brojnim institucijama i organizacijama. Organiziraju i sudjeluju u ekološkim akcijama, obrazuju nove planinare kao i svoje već afirmirane članove. Iznimno je aktivan i Speleološki odsjek HPD-a Imotski čiji su članovi educirani i aktivni speleolozi koji osim u Društvu sudjeluju u svim važnijim i zahtjevnijim akcijama na području Imotske krajine.
Izletnička sekcija organizira društvene izlete i planinarske ture, a markacistička sekcija se brine o održavanju i označavanju staza što zajedničkim djelovanjem imotsko Društvo čini kompletnom planinarskom organizacijom. Za nadolazeće mjesece i iduću godinu, vodstvo HPD-a Imotski najavilo je brojne aktivnosti. U suradnji s TZ Imota radit će se na velikim projektima koji će obogatiti i imotsku turističku ponudu, a mi smo o Društvu uz odobrenje predsjednika Branimira Mikulića, porazgovarali s dopredsjednicom Josipom Rimac Vlajčić i tajnicom Nevenkom Rebić.
„Brojimo oko 200 članova, među njima ima jako puno vojnika, profesionalnih policajaca. Brojimo i dosta žena koje su pred mirovinu ili u mirovini koje se žele maknuti od svakodnevice i koje su se osvijestili da je planinarenje jako zdravo. Imamo dosta članova i iz susjednog nam Posušja, muškarci su 'brdari', a ženske osobe su 'pentrulje' i s njima imamo jako dobru suradnju“, uvodi nas u početku razgovora Nevenka Rebić dok dopredsjednica Rimac Vlajčić opisuje njihov plan i program.
„Općenito govoreći radimo puno toga. Provodimo opće planinarske škole, školujemo naše članove za naše markacističke sekcije, za vodičke sekcije. Ono što je dosta popularno su naša dva velika planinarska susreta, to je susret Uskršnjeg uspona koji se održava nana Uskrsni ponedjeljak kroz kanjon Badnjevice na našoj stazi u Donjem Prološcu koji smo pokrenuli prije dvije godine. Ovo je treća godina organizacije takvog uspona, planirali smo da postane tradicionalan uspon i za sada uspijevamo u tome.
Drugi traje već mnogo godina, Noćni uspon na svetoga Juru i oba uspona su u kalendaru događanja Hrvatskog planinarskog saveza“, pojašnjava nam dopredsjednica.
Uskrsni uspon – kružna tura kroz kanjon Badnjevice
Ove godine na tradicionalnoj kružnoj turi kroz kanjon Badnjevice, Proložac – Ričice – Proložac, na Uskrsni ponedjeljak, sudjelovalo je 250 sudionika.
„Kreće se od jedne točke koja je nama zgodna kraj Grabovčevih vinograda gdje je jedna kućica 'Bumbari i komarci', to je lovačka kućica. Odatle se ide kroz kanjon Badnjevice, od mosta u Prološcu do brane u Ričicama. To je kružna staza, dakle ponovno se vraćamo do 'Bumbara i komaraca'.
Tura traje oko četiri sata, a pridruže nam se planinari iz čitave Dalmacije i iz BiH i svi se vrate oduševljeni“, kazuje nam dopredsjednica Josipa.
Zanimalo nas je po čemu je baš posebna ta tura.
„Na terenu kojim prolazimo imate crnogoričnu šumu, imate kamen, staru utvrdu koja se u narodu naziva 'turskom kulom' iako je njezina povijest i prošlost puno starija i još uvijek nedovoljno istražena, pa kanjon kroz koji prolazi rijeka Suvaja, krš, sve vrste šuma, makije,…, jako je zanimljivo i ljudi se oduševe. Moram kazati kako ima puno ljudi u Imotskoj krajini koji nikada nisu prošli tim putem, nisu vidjeli koja se ljepota krije na dohvat ruke, tu u Prološcu.
Ljudi ne znaju za te Badnjevice, ali moram napomenuti da ovaj uspon nije za svakoga iako fizički nije toliko zahtjevno, ima dosta pentranja po stijenama. Mogu doći rekreativci koji nemaju neke strahove, ali osobe koje imaju nekih zdravstvenih problema, koje nisu u kondiciji, kao ni mala djeca, za njih nije preporučljivo“; objasnila je tajnica Nevenka.
Tradicionalni Noćni uspon na vrh Sv. Jure – Biokovo u organizaciji HPD-a „Imotski“
Uz niz središnjih aktivnosti opisanih na stranici 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj planinarske udruge obilježit će 150. obljetnicu organiziranog planinarstva u Hrvatskoj organizirajući 150 izleta, događaja, proslava... Tome se pridružuje i HPD Imotski koji i ove godine organizira tradicionalni Noćni uspon na vrh Sv. Jure – Biokovo. Noćni uspon na Svetog Juru, Zagvozd (zaseok Milići) – Sveti Jure – Zagvozd, HPD Imotski organizira 6. srpnja.
Ovom prilikom imotski planinari pozivaju sve one koji žele doživjeti izlazak sunca na najvišem biokovskom vrhu da se prijave i pridruže ovom tradicionalnom događaju.
„Noćni uspon svetog Jure održavamo prve subote u sedmom mjesecu. Noćni uspon ide od zaseoka Milića pa sve do Svetog Jure. Naši vodiči ih uvijek prate cijelim putem, a planira se da oni koji sudjeluju, nakon četverosatnog hodanja dočekaju zoru i dođu ujutro na doručak i druženje na vrhu Svetog Jure.
Na te velike uspone, kao što su Noćni uspon i Badnjevice, angažiramo i naše članove iz Gorske službe spašavanja i članove koji su liječnici ili medicinske sestre tako da imamo pokriveno i to područje“, objašnjava nam planinarka, članica i tajnica HPD Imotski, Nevenka Rebić.
Zbog velikog interesa, iz imotskog planinarskog društva apeliraju na sve one koji se žele pridružiti noćnom izletu, da se jave na vrijeme kako bi ovaj događaj mogli što bolje organizirati i osigurati.
Staza Andrijice Šimića – po njemu je NK Hajduk dobio ime?
Uz poštivanje starih tradicija, iz HPD Imotski najavili su i realizaciju novih ideja koje uključuju povezivanja s Javnim ustanovama, općinama, Gradom i Turističkom zajednicom te organizaciju manifestacija, edukacija i događaja sukladno djelokrugu Društva i Statutu.
Jedna od ideja koja je već u realizaciji jest da se napravi staza hajduka Andrijice Šimića o kojem se, nažalost, jako malo zna.
[Sivo]Andrijica Šimić, rodio se 22. studenog 1833. u zaseoku Alagovac, župa Ružići, u zapadnoj Hercegovini. Šimićeva hajdučka družina napadala je i pljačkala putnike, ucjenjivala bogatije muslimane, ali i kršćane. Šimić, popularno zvan Hajduk Andrijica sa svojom hajdučkom družinom djelovao je u drugoj polovici 1868. i cijelu 1869. godinu na turskom teritoriju. Krajem kolovoza 1870. dolaze u Imotsku krajinu i hvataju imotskog trgovca Dunića i ucjenjuju ga. Nakon ove pljačke kap je prelila čašu pa se i austrijske i turske vlasti mobiliziraju te prave plan za njihovo uhićenje. U noći 14. siječnja 1871. biva izdan od lokalaca i predan imotskim vlastima.
Nakon istrage u splitskom zatvoru počinje suđenje hajducima 16.lipnja 1872. Trajalo je 22 dana. Važno je napomenuti da je ovo bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Šimić je osuđen na doživotni zatvor. 1901. car ga je pomilovao. I tako Šimić nakon 31 godinu, 17. prosinca 1901., dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta.[KRAJ]
„Po Andrijici Šimiću koji je bio hajduk je nogometni klub Hajduk dobio ime. To je recimo jako zanimljivo i to 90% ljudi ne zna. Taj podatak je točan. On je bio narodna legenda, heroj, hajduk koji je rodom iz Hercegovine, pokopan je u Imotskoj krajini, u Runovićima mu je grob koji nije obilježen niti se na iti jedan način zna da tu počiva jedna povijesna ličnost i upravo zbog toga bismo mi to popularizirali. Andrijica Šimić bio je 30 godina u zatvoru i kada je izašao iz zatvora sto tisuća ljudi ga je dočekalo na splitskoj rivi. Doživio je duboku starost tu u Imotskome“; kazuje nam planinarka Nevenka Rebić te nastavlja:
„Andrijica Šimić je hrvatski Robin Hood. Rođen je u Grudama, u selu Šimići. U to vrijeme su Imotski i Općina Grude bili pod turskom vlašću, on se borio protiv tih aga koji su ugnjetavali i njegova oca. Onda su ga i mletačka, austro-ugarska i turska vlast tražile i tada se on odmetnuo u hajduke. Po njemu je Hajduk dobio ime jer mladi koji su došli iz Praga željeli su osnovati nogometni klub, ušli su kod njihovog načelnika, na što im je on rekao da ulaze ko' hajduci - 'nek se po vama klub zove'.
"O njegovom postojanju, liku i djelu, svjedoči narodna i usmena predaja.
Porobljavao je bogataše, dijelio sirotinji, skrivao se po brdima i spiljama, jamama, vrtačama, a u Vinici ga vrlo cijene jer je orobljavao bogate i dijelio sirotinji. Mi nismo valorizirali jednog takvog junaka. Englezi o Robin Hoodu naprave čuda, a mi se našeg Andrijice Šimića da nije usmene predaje ne bi ni sjetili“, govori nam u dahu Nevenka Rebić.
Ipak HPD Imotski prvi se dosjetio odnosno inicirao napraviti nešto u spomen na lik i djelo Andrijice Šimića kao jedne važne povijesne imotske ličnosti.
„S obzirom na to da smo mi planinarsko društvo mi to moramo povezati s našim stazama pa imamo u planu ove godine realizirati (a aplicirali smo i na neke projekte da dobijemo financijska sredstva) stazu koja bi vodila po brdima Imotske krajine, markirali bi je, stavili bi oznake, table i sve i taj grob Andrijice Šimića bi bio jedna točka te ture kojom planiramo zaokružiti sve“.
U projekt je uključena i Turistička zajednica Imota s kojom HPD Imotski ima odličnu suradnju, a koja se potvrđuje i kroz projekt Camino Imota (o kojemu dolje niže pišemo).
„Vezano za stazu Andrijice Šimića osim što imamo veliku potporu naše turističke zajednice, imamo i potporu Općine Runovići. Aplicirali smo i na projekte s prijateljima iz Tomislavgrada, s planinarskim društvom Orlova stina. To je međunarodna odnosno pogranična suradnja i ako projekt prođe, a nadamo se da hoće, i oni će biti dio toga“, govori nam dopredsjednica Rimac Vlajčić.
Geopark Biokovo – Imotska jezera, poučno ekološka staza Imotska jezera – Gaj, prva ferata
Područje Geoparka Biokovo-Imotska jezera prostor je od iznimne kulturne baštine, bogatog povijesnog naslijeđa i prirodne vrijednosti koja obuhvaća veliku raznolikost staništa, vrsta biljaka i životinja, ali isto tako i geološku raznolikost zastupljenu u brojnim geološkim tvorevinama nastalim u različitim razdobljima prošlosti zemlje. Upravo taj veliki potencijal ovog područja je razlog zašto Geopark Biokovo-Imotska jezera postaje treći UNESCO-ov Geopark u Republici Hrvatskoj. A upravo i u ovom značajnom projektu sudjeluju i imotski planinari.
„To je prirodna suradnja kao što je priroda suradnja s TZ Imota i gospodinom Lukom Kolovratom kao i direktoricom Ivana Čapin iz Geoparka. Zajednički sudjelujemo na izradi informativnih tabli, održavanju naših staza HPD-a koje se preklapaju s Geoparkom. Naši članovi vrijedno rade s njima, održavamo zajedničke eko-akcije, surađujemo s GSS-om, a neki naši članovi su i članovi GSS“.
[Plavo]Poučno ekološka staza Imotska jezera-Gaj
Ova je staza uređena i obilježena u prirodi, i vodi od glavnog imotskog trga preko utvrde Topana i Modrog do Crvenog jezera i njom su povezane mnoge prirodne, kulturne i povijesne znamenitosti Imotskog. Nekoliko kilometara duga staza čini zaokruženu cjelinu s desetak informacijskih točaka i vidikovaca na grad i jezera. Svaki vidikovac označen je informativnom pločom s tekstovima s osnovnim informacijama o imotskim jezerima te biljnom i životinjskom svijetu, koji nastanjuju i okružuju čitav okolni prostor. Također, staza ima nekoliko dužinskih varijanti, ovisno o afinitetima i fizičkoj spremnosti posjetitelja, a maksimalna dužina je 6 km. Na potencijalno opasnim dijelovima staze postavljene su zaštitne ograde. Uređeni su sanitarni čvorovi i parkirni prostor uz Crveno jezero. Radovi na stazi započeli su 2014. godine, a 2016. godine uvedena je naplata posjeta Modrom i Crvenom jezeru.
Posebnost ove staze je u tome što se početak i veći dio staze nalazi u samom gradu Imotskom, a ostatak na trima zaštićenim područjima. To su Značajni krajobraz Imotska jezera - Gaj i Spomenici prirode Modro i Crveno jezero koji su zbog svojih geoloških specifičnosti i atraktivnog izgleda postali zaštitni znakovi Imotskog.[KRAJ]
U planu im je i prva ferata na Imotskome području.
„Planiramo raditi i feratu. U Ričicama, Općini Proložac gore gdje je brana i Zeleno jezero, na jednome djelu planiramo raditi prvu feratu na imotskome području. To će biti ferata HPD-a Imotski u suradnji s TZ Imota. Papiri bi se trebali uskoro riješiti, jednu dozvolu već imamo, čekamo drugu i uskoro bi trebali krenuti s tom feratom koja bi bila namijenjena planinarima, ljubiteljima prirode i rekreativcima i na taj način bismo također promovirali imotsku krajinu“, otkriva nam buduće planove dopredsjednica Društva.
Zahtjevi su već podnijeti i Hrvatskim šumama i Hrvatskim vodama, imaju i uigranu ekipu koja bi to sve odradila tako da se nadaju skorašnjoj realizaciji.
Održavanje staza Lokvičićka jezera
O grad u Dalmatinskoj zagori skriva dva prirodna fenomena: Crveno i Modro jezero koji su godinama predmet brojnih narodnih priča i legendi.
Modro jezero smješteno je podno tvrđave Topana dok je otprilike kilometar i pol dalje smješteno Crveno jezero, mnogo mističnije i tajanstvenije. Nema onoga tko nije čuo za ta dva jezera, ali u Imotskoj krajini postoji još mnogo jezera koja su vrijedna da se spomenu i da se za njih zna.
„Svi koji dolaze u Imotski znaju i žele vidjeti Modro i Crveno jezero, a malo ljudi zna za prekrasan kanjon Badnjevice kao i za Lokvičićka jezera. Postoje tri jezera, Mamića, najveći Galipovac i Knezovića jezero. Tu postoji kružna staza koju održava i koju je obilježila naša markacistička sekcija. Također na tom području održavamo i ekološke akcije u suradnji s Geoparkom Biokovo - Imotska jezera, s Turističkom zajednicom Imota jer postoji jedno odmaralište iznad jezera Galipovac, sa zapadne strane gdje gosti koji dođu tu često ostave smeće i koje treba često održavati urednim“.
Iz HPD Imotski osim što održavaju okoliš čist i uredan, žele promovirati i druga jezera a ne samo ona dva najpoznatija, Modro i Crveno jezero.
„ Imamo sedam do devet jezera, Zeleno jezero Ričice, ta tri jezera Mamića, Crveno, Modro jezero,… Kako je naše područje jako geološki aktivno na sjeverozapadnom dijelu Imotske krajine se otvorila jedna rupa – Bučuša. To je novo jezero koje ima dvadeset godina i širi se u dubinu i širinu, novo jezero. Sva ta jezera su manje poznata i mi kroz naše aktivnosti promoviramo i održavamo tu stazu oko Lokvičićkih jezera. Ta jezera su manja ali su replika ili preslik kombinacija modrog i Crvenog jezera i u geološkom smislu su nastali na isti način jer to je kraško područje i urušavanjem tih pećina oni imaju isto porijeklo.
Zatim, usred Prološkog blata postoji jedan mali otočić, Manastirine gdje su franjevci u vrijeme Turaka bježali iz franjevačkog samostana. Tu su ostaci samog samostana. Malo tko to zna i sve to moramo osvijestiti i približiti ljudima“, želja je planinarke Nevenke Rebić, ali i cijelog Društva.
Hodočasnički put svetog Jakova - Camino Imota
Camino Imota je dio hodočasničkog puta koji se razvija u sklopu hrvatske mreže puteva svetog Jakova. Proteže se na pravcu između dva marijanskih svetišta, Međugorja i Sinja. Hodočašće traje tri dana. Prvi se dan hoda od Biorina, odnosno nalazišta Pištet preko Ciste Velike prolazeći pokraj crkve sv.Jakova i arheološkog nalazišta Crikvine do Lovreća. Drugi dan od Lovreća preko Nikolića, Strinića, Lokvičića i Prološkog Blata do Prološca. Treći dan ruta nastavlja preko Kamenmosta, Zmijavaca i Runovića do Vinjana i Imotskog; Tu, u crkvi svetog Franje, završava ovaj dio Hrvatske mreže Putova svetog Jakova.
Stazu kroz imotska polja, brijege i dolove zajedno su trasirali Turistička zajednica Imota i Bratovština sv. Jakova sa željom da pomognu hodočasnicima u traženju mira i duhovnosti.
Kako je sve počelo prije dvije godine objasnio je Luka Kolovrat, direktor Turističke zajednice Imota.
“Trasu Camino Imota po pitanju kilometraže, njezinog početka i kraja trasirala je Bratovštine svetog Jakova uz pomoć domaćih planinara i HGSS-a. Mi smo ispred TZ Imota vodili računa da na tom putu obuhvatimo sakralno, ali i baštinsko, prirodno i arheološko. Imotska krajina obiluje tim bogatstva i šteta bi ih bila ne pokazati. Uz pomno planiranje, ipak nismo uspjeli sve obuhvatiti, ali napravili smo ono što smo najbolje mogli”, objašnjava direktor Kolovrat i nastavlja:
“Napravili smo stazu koja se može povezati na Sinj i Međugorje. S okolnim mjestima dogovaramo realizaciju druge faze. Povezivanje sa stazom Gospe Sinjske preko Trilja. Kada taj put povežemo i s Ramom u BiH, ruta će sveukupno imati oko 300 km. Po dužini bi bila slična portugalskoj turi, kao i po zajedničkim svecima, Mariji i Jakovu. Ovo je tek početak, mnogo je još posla pred nama”.
„ Naš Camino put Imota projekt je za koji je TZ Imota dobila nagradu. Taj put su osmislili i obilježavali članovi HPD-a Imotski u suradnji s TZ-om. U planu je bilo da se spoji staza Međugorje Imotski, a i HPD Snježnica iz Dubrovnika se spaja sa Međugorjem. Kod nas je zaživjelo tih 75 kilometara od Ciste preko Lovreća, Mrnjevaca do Zelene katedrale u Prološcu, uz rijeku Vrljiku kroz Zmijavce, Runoviće, preko polja do Vinjana, do topane.
Taj put ide i podijeljen je na tri dana: od Ciste do Lovreća, Proložac i treći do Runovića. Cilj tog puta je na jedan način promovirati ljepote našeg kraja, s druge strane duhovna obnova, a treći segment su i arheološka nalazišta, spomenici kulture, naša baština. Iz HPD-a uvijek sudjeluje nekoliko članova radi lakšeg vođenja. To nisu teške staze, nema velikih uspona ali su jako zanimljive jer se prolazi kroz nalazišta, arheoloških spomenika, prirodne ljepote“, opisuje nam Nevenka te nastavlja:
„S jedne strane, kada prolazite kroz ta mjesta, od crkve svetog Jakova u Cisti, svratimo i na Crkvine, arheološko nalazište gdje se možete popeti i gledati tlocrt crkvi koje su tu postojale. Potom idemo na križni put prema Lovreću, preko Mrnjevaca. Taj drugi dan kada se prolazi preko Mrnjevaca i kada ugledate Prološko blato, to je prekrasna priroda jer tu nema asfalta već je to put preko brda, sela Nikolići, Dolića draga. Puno je trešanja, murvi (duda) i putem smo i brali to voće. Put je zanimljiv, uhodan je i bude tu i hodočasnika koji znaju ići tim putem i ostali dio godine.“.
Svaki dan je organiziran besplatan prijevoz od Imotskog do lokacije početka pojedine dnevne dionice kao i povratak u Imotski na kraju dana.
Na kraju svake dnevne dionice bude organizirana lagana zakuska.
„Ta tri dana koja su baš organizirana, TZ organizira prijevoz iz Imotskog do polazne točke i na kraju kod završne točke tog dana skuplja hodočasničke i organizira zakusku. Dolaze nam hodočasnici iz cijele Hrvatske, ali i iz Europe“.
Za 14. travnja najavljeno je i službeno otvaranje dionice Camino rute od Međugorja do Imotskog, objavila je Bratovština svetog Jakova iz Hrvatske.
Ova nova dionica dio je europske Camino rute ”Puteva sv. Jakova” koja vodi prema svetištu sv. Jakova u Santiago de Composteli.
Program uključuje organizirani hod tijekom tri dana.
• 12. travnja: Međugorje – Humac
• 13. travnja: Humac – Tihaljina
• 14. travnja: Tihaljina – Gorica – Vinjani Donji (RH)
HPD Imotski u svoje aktivnosti uključuje i mlađe uzraste
„Imamo projekt koji odrađujemo s OŠ Zmijavci, već smo odradili jedan izlet na Nevistinu stinu. Od Gornjih Brela do Nevistine stine odradili smo projekt gdje je bilo 45 osnovnoškolaca. S njima smo ostvarili suradnju na način da je naša članica njihova profesorica i tako je došlo do jedne ideje, izleta, koji smo vrlo brzo i lako izrealizirali.
Mi smo bili logistika i podrška da tu djecu odvedemo i ispričamo tu legendu, u planu je još nekoliko izleta s tom istom školom. Planiramo i suradnju s OŠ Zagvozd na isti način“.
U narodu postoji legenda o velikoj ljubavi djevojke i mladića koje je zla kob okamenila na Nevisti. Nevistina stina također je i prijevoj, nekad jedina spona Primorja i Zabiokovlja, te prekrasan vidikovac.
Djevojka iz Dalmatinske zagore se zaljubila u primorca. U to vrijeme se na moru živjelo teško i ljudi nisu bili toliko imućni kao oni u zaleđu. Majka djevojke je bila protiv te veze, ali djevojka je bila tvrdoglava. Svatovi su krenuli prema moru usprkos protivljenju, a majka djevojke ih je proklela da kada ugledaju more da se svi skamene. I tako bi. Kada svatovi dođoše na prijevoj iznad Brela s kojeg se vidi more, svi se skupa s konjima pretvoriše u stijene koje se i danas mogu vidjeti na tom mjestu.
Dokaz tome su stijene u obliku konja s mladencima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina. Ako se pažljivo pogleda, može se vidjeti i mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave, a i cijelu povorku svatova koja je išla za njima, a danas ih je malo teže vidjeti ako ih ciljano ne tražiš, jer je borovina kroz desetljeća dosta izrasla.
Bilje po kojem hodamo - Dani divljeg zelja
Nevenka Rebić, članica i tajnica HPD-a Imotski, 38 godina radnog staža upravo broji kao profesorica u Ekonomskoj školi. Profesorica je to koja svojim učenicima na kreativan način nastoji pojasniti složenije gradivo, ali uvijek uz naglasak na baštinu. Profesorica Rebić odlučila je svojim učenicima osvijestiti um o mišanciji po kojoj hodamo, a koja osim što nam može biti jako ukusno jelo ima i ljekovita svojstva. Udružila je snage sa svojom prijateljicom Mladenkom Puljiz i krenula u radionicu branja poljskog zelja nazvanu 'Dani zelja'.
[Zeleno]U brdima Runovića pravo je blago divljega zelja: Grzdulja, Šurlin, Kokošja volja, Zečje mudance, Volujsko ili Volinje uvo, Kukurik, Divlja mrkva Ljukelj, Kozioroga, Divlji Bob, Lucina pica, Šćavelj, Bokvica, Radić, Žutinica, Crljenak, Mišakinja, Bila mličika, Koromač, Ljubica, Škripavac, Razgon, Podlanica, Vranina noga, Kostriš, Lepušina, Žuta Žila, Dimnjača, Iglica, Kozja brada, Salatuša, Lukovac, Krvava, Zvončić, Ivica, Crni sljez, ,Tušć ….[KRAJ]
„Ovdje je riječ o važnosti očuvanja prirode, ovdje ništa nije industrijski, zagađeno, samo treba da pazimo ono što nam je Bogom dano, a to je ta raznolikost i bilje po kojem mi hodamo a da ni ne znamo po čemu hodamo. Nastojim osvijestiti svoju djecu. Svake godine s drugim razredom Hotelijera radimo tu radionicu i idemo na određen destinacije gdje ih usput upoznajemo i s našom prošlošću.
Ove godine osim naših učenika ugostili smo i Planinarski klub Gojzerice. U starom selu Šabići gdje su snimani 'Prosjaci i sinovi' našli smo jednu kuću gdje su dočekani svi polaznici 'Dana divljeg zelja'.
Mi idemo na tu lokaciju, beremo u prirodi i poslije ponovimo prepoznajemo li te različite vrste, što ide u divlje zelje, mišanciju kako kažemo, a gospođa Mladenka ih upoznaje s ljekovitim svojstvima. Posjetili smo tako i Stari bunari, Karoglanov bunar, bunar na Radićevcu, Liskovac,… U selu Šabići Mladenka je pripremila i neka jela od divljeg zelja, opet smo pričali o divljem zelju koje su ljudi ranije tražili iz potrebe jer su bili gladni, siromašni. Spojili smo baštinu, divlje zelje s rekreacijom“, pojašnjava nam profesorica i planinarka Rebić sam značaj ove radionice.
Radionica koja je pokrenuta na njenu inicijativu sada je već prepoznata kao nešto dobro, a profesorica Rebić tu ne staje sa svojim idejama.
„Ovaj projekt je pokrenut na moju inicijativu i uveli smo to u školu. Sada je on prepoznat kao nešto što je dobro i ja kroz svoju nastavu (profesorica sam ekonomske skupine predmeta) da bi djeci približila neko gradivo uvijek se vraćam na baštinu pa sam tako radila projekt o osnivanju OPG-a Raštane da vide kako se proizvodi i prerađuju proizvodi od rašćike, potom i kalkulaciju imotske torte, dakle uvijek se vraćam na našu baštinu. Držim se onog 'tuđe poštuj, a svojim se diči'„, naglasila je za kraj naša sugovornica.
