Nekoliko kilometara iza Velike Gorice nalazi se mjesto Kuče. Osim velike crkve i maloga kafića, broji dvadesetak kuća. Prođete ga, vozite još koji kilometar po šumskoj šljunčanoj stazi i dolazite do dugačkog prilaza. Samo nastavite ravno i stižete u Odgojni zavod Turopolje. Kako se svi trse zaštiti maloljetnike, pa i od dosadnih novinara, djeca do 18. godine ne mogu pričati za medije. Pričali smo s „odraslima“ koji su prošli jedan takav zavod, ali o tome kasnije. Ovdje nas čeka upravitelj kako bi predstavio ustanovu kojoj je na čelu i koja, po njegovim riječima, funkcionira savršeno.
Posljednje dvije i pol godine upravitelj Odgojnog zavoda Turopolje je Želimir Franjić koji je u zatvorskom sustavu preko dvadeset godina. Po struci je socijalni pedagog - diplomirani defektolog koji je petnaest godina radio u kaznionici Lipovica - Popovača i tamo prošao stepenice od stručnog savjetnika do pomoćnika voditelja same kaznionice. U radu sa štićenicima mu svakako pomaže i dodatna izobrazba poput „Rada sa zatvorenicima s višegodišnjim kaznama zatvora“, zatim „Skupni rad sa zatvorenicima i maloljetnicima u zatvorskom sustavu“ i „Tretman zatvorenika nasilničkog ponašanja“, a, naravno, uz položen državni stručni ispit završio je i tečaj za Povjerenika za zaštitni nadzor i Rad za opće dobro na slobodi. Također je i ART trener (Aggression Replacement Training). U devedesetima je i godinu dana proveo kao odgojitelj u jednom Dječjem domu, na intenzivnom odgojnom tretmanu djece s poremećajima u ponašanju – kao da ga je sve vodilo do pozicije na kojoj se sada nalazi, da ima sve potrebne alate kako bi pomogao svojim štićenicima. Prvo što nas je zanimalo bilo je kako bi usporedio svoj dugogodišnji rad sa zatvorenicima te koliko se razlikuje od rada s maloljetnim delinkventima.
Mladi ljudi poseban su izazov
„S ovom populacijom puno je teže raditi jer je riječ o mladim ljudima punim energije. Oni su, naravno, i pod utjecajem hormona i impulzivnog su ponašanja. Također, vrlo su skloni bijegu, imaju slabe mehanizme inhibicije tako da za njih zaista možemo reći da su nepredvidivi.“, ono što smo i pretpostavljali upravitelj nam je potvrdio. Sjetite se sebe s nekih šesnaestak godina te da imate cijeli dan isprogramiran, ne onako kako bi ga VI zamislili, već „odrasli“, te da je taj plan napravljen jer ste napravili neko neprihvatljivo djelo; sigurno se dan ne sastoji od zabave, a još ste okruženi kamenim zidinama tako da izlaza – nema. Nema tinejdžera koji bi bio sretan u takvoj situaciji. No, naravno, ovdje je riječ o maloljetnim delinkventima, o djeci koja uglavnom „rade probleme“ još dok su bila kazneno neodgovorne osobe. Prema našem zakonu, kazneno odgovorni postajemo s 14 godina. Tako Članak 2. Zakona o sudovima za mladež kaže: „Maloljetnik je osoba koja je u vrijeme počinjenja djela navršila 14, a nije navršila 18 godina života, a mlađi punoljetnik je osoba koja je u vrijeme počinjenja djela navršila 18, a nije navršila 21 godinu života.“
U Turopolju se trenutno nalazi 39 štićenika, a smještajni kapacitet je šezdeset i osam kreveta. Najmlađi maloljetnik „star“ je petnaest i pol, a najstariji dvadeset godina. Članak 16. Zakona o sudovima za mladež kaže kako će „upućivanje u odgojni zavod sud izreći kad je maloljetnika nužno izdvojiti iz njegove životne sredine i prema njemu primijeniti pojačane mjere odgoja s obzirom na izražene poremećaje ponašanja i nedovoljnu spremnost da prihvati odgojne utjecaje. Kada odlučuje o izricanju ove mjere, sud će osobito uzeti u obzir težinu i narav počinjenog kaznenog djela i okolnost jesu li prema maloljetniku prije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.“ U odgojnom zavodu maloljetnik ostaje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, s tim da sud mora svakih šest mjeseci u sjednici vijeća ispitati ima li osnove mjeru obustaviti ili je zamijeniti nekom drugom.
Upravitelj kaže kako se svakom maloljetniku pristupa individualno - ovisi o problematici počinjenog kaznenog djela te se po tome izrađuje specijalizirani program. Svatko prolazi dijagnostiku kada dođe; maloljetnika se smješta u zatvorenu skupinu gdje je na promatranju. Psihologinja, socijalna pedagoginja te socijalna radnica rade obradu te pripreme prijedlog programa do čijeg usvojenja dođe kada usklade sve stavke. Pojedinačni program radi se zajedno sa Centrom za socijalnu skrb, a unutar tog programa je i poseban program pomoći obitelji, a sve u skladu sa Zavodima za socijalni rad.
„I nakon toga se predlaže razvrstavanje u neku od odgojnih skupina. U tri poluotvorene, ali mogu biti i zatvorene u slučaju da je maloljetnik sigurnosno visokorizičan ili da postoji takva potreba. Taj program može se mijenjati, nadopunjavati i to kako teku odgojne mjere. Za svakog je poseban program, ovisi od djela, problematike, obitelji...
Imamo i posebne programe za one koji imaju problem s alkoholom i/ili drogom, imamo programe i za socijalne vještine, za roditeljstvo. Naime, imamo nešto maloljetnika koji imaju djecu i oni se uključuju kako bi razvili roditeljske kompetencije. Tu je također prometni program, ima onih koji su vozili bez vozačke, ali nisu zbog toga ovdje, naravno. Imamo program za one koji imaju problem kontrole impulzivnog ponašanja, za agresivno ponašanje, program za unapređenje socijalnih vještina - dakle s obzirom na potrebe određuje se program koji je skupni, ali radimo i individualno. Imamo naravno i školu – osnovnu i srednju.“ - kaže Franjić, a tim koji radi s učenicima posebno se hvali kako je na svjedodžbama potpisan ravnatelj, a ne upravitelj što znači da se ne vidi da su maturirali u odgojnom zavodu nego svjedodžba izgleda kao da su pohađali bilo koju srednju školu, „na otvorenom“, kako ne bi imali žig maloljetnog delinkventa.
Taj „žig“ je poseban problem. Mnogi stručnjaci naime smatraju da dijete nije završilo u odgojnom zavodu, da ne bi nastavilo ni kriminalnu karijeru. Statistike govore da maloljetnici koji su „okusili“ neku jaču odgojnu mjeru dolaze u zavode, vraćaju se u njih, a kasnije završavaju u zatvorima. Problem recidivizma ili višestrukog povrata u činjenju kaznenih djela spada među najznačajnije i najaktualnije probleme suvremenog kaznenog prava.
„Ponavljači“ između zakonskih odredbi i životne realnosti
U Turopolju se nalazi dosta „ponavljača“, ali nije riječ o onima koji su već boravili u spomenutom zavodu nego primjerice u Centru za pružanje usluga u zajednici Dugave - znači u Dugavama je boravio radi manjeg kaznenog djela nego onog koje je počinio kad se našao na slobodi te je sad opet zatvoren. Nemamo statistike za one koji su već bili osuđivani te završavaju ponovno u centrima, zavodima i zatvorima jer Zakon o sudovima za mladež (čl.23) kaže kako se „podaci iz evidencije o izrečenim odgojnim mjerama mogu dati samo državnom odvjetništvu i sudu povodom novog postupka za kazneno djelo prema evidentiranoj osobi kao i tijelima koji izvršavaju odgojnu mjeru, te također „podaci o izrečenoj odgojnoj mjeri brišu se iz evidencije nakon proteka roka od tri godine od dana kad je prestalo izvršavanje odgojne mjere, odnosno naknadno izrečene odgojne mjere, u svakom slučaju kad evidentirana osoba navrši 24 godine života.“
Upravitelj dodaje: „Da, upravo zato što se radi o takvoj populaciji dolazi do brisanja da bi se izbjeglo etiketiranje. Jedan dobar dio njih, možda čak i trećina, već su bili upućeni u odgojnu ustanovu, pa je zbog toga što nisu davali rezultate, mjera promijenjena u upućivanje u odgojni zavod. Tu ih ima možda čak 13 - 14 od ovih 39 koji nam dolaze iz drugih domova. Oni su, znači, već bili u institucionalnom tretmanu, ali koji nije imao tako čvrstu institucionalnu strukturu koja je potrebna, pa bi najčešće pobjegli. S njima je teško, kako sam na početku rekao, to je teška populacija za odgojno vođenje. Mi ovdje imamo čvrstu strukturu, imamo pravosudnu policiju i fizičku ogradu tako da se osigura njihova nazočnost da bi mi unutar te čvrste strukture mogli imati tretmanski odgojni rad.“
Na statistike (barem one koje imamo) vratit ćemo se kasnije – ostanimo još u Turopolju gdje nam se uz „čiste svjedodžbe“ hvale i dijagnostikom. „Za razliku od zatvorenika koji idu u Remetinec mi imamo svoju dijagnostiku koju čine socijalna pedagoginja, psihologinja i socijalna radnica. Tu su i po dva odgojitelja, a radimo u smjenama. Imamo pet stalno zaposlenih profesora i još četiri na ugovor o djelu. To su mahom profesori u mirovini koji imaju vremena da bi radili ovdje. Shvatite, mi smo i dislocirani, a teško je i pronaći ljude koji bi željeli raditi taj posao.“, objašnjava samo neke od problema pri nalaženju osoblja upravitelj.
Dinamičnost strukture međusobnih odnosa štićenika
Kako dobro znamo iz kriminalističkih serija i filmova, u zatvoru (ovom slučaju zavodu) uvijek jači i utjecajniji zatvorenici djeluju „negativno“ na one slabije. Kako se u Turopolju bore protiv toga? „To je pravilo svugdje - kao i kod zatvorenika tako i kod maloljetnika. Neki se u skupinama postavljaju kao vođe, to su oni koji su fizički jači, zatim su tu njihovi zamjenici; ta struktura se uvijek postavlja, kako odlaze i kako novi dolaze. Međutim, mi to pratimo i reagiramo – našim pristupom dajemo do znanja štićenicima da se uvijek mogu javiti ako imaju ikakav problem, da se ne libe reći. To je takva populacija, da su sukobi među njima česti, a nekada se dešavaju dogovorno u sanitarnim dijelovima gdje mi nemamo pristupa; ne može policajac hodati za svakim u sanitarni dio, jedino ako dođe do incidenta odlazi tamo.“, objašnjava koliko je teško u stvari predvidjeti i spriječiti sukobe upravitelj.
Najčešći prekršaji su verbalni i fizički sukobi. Može biti riječ o nečem banalnom poput čija će ruka držati daljinski upravljač, no u Zavodu reagiraju na sve, od najmanjeg prekršaja do većeg - zavisno od procjene. Nekad je to opomena, upozorenje, pa dolazi i do stegovnih postupaka poput odvajanja od ostale populacije. „Valuta“ za koju možete dobiti apsolutno sve su cigarete. Pušenje je zabranjeno u samoj ustanovi i djelatnicima, no mladi se snalaze. Uglavnom im omiljene duhanske štapiće, za koje mogu dobiti od slatkiša do zaštite jačeg maloljetnika, donose tj. „švercaju“ posjetitelji, iako je to strogo zabranjeno, No, dečki su itekako snalažljivi kad je pušenje u pitanju. „Cigarete, odnosno duhan i, naravno, novac jesu valuta .Pokušavaju ih unijeti s pogodnosti izlaska na razne načine, pa u i analnom otvoru, prilikom posjeta ili od zatvorenika koji rade u kuhinji koja je zajednička za Odgojni zavod i Kaznionicu, koja se nalazi uz Odgojni zavod, jer zatvorenici mogu kupovati cigarete u kantini. Za cigarete daju brand tenisice ili majice, kupuju na kantini slatkiše ili sokove pa mijenjaju za cigarete te nekad i kupuju zaštitu fizički jačih.“, dodaje upravitelj dajući nam do znanja da kad se netko pojavi u šminkerskoj odjeći možemo računati da je par sati ranije nosio cigarete u stražnjici. No, kao i starije osobe, i mlađi imaju svoje prioritete – nekima je to šetnja u novoj majici, a drugima ispuhivanje duhanskog dima čime krate duge sate.
U Zavodu nema seksualnog nasilja (zabilježenog), ali upravitelj spominje dva slučaja seksualnih kontakata koji su stegovno obrađeni. Kaže kako nije bilo prisile, ali nečega što je „van kućnog reda“ jest bilo. Jedan od suspektnih događaja su prijavili DORH-u, koji je slučaj procesuirao, ali ništa nije našao. Upravitelj ističe kako je Zavod pod neprestanim nadzorom suda.
Uhvati me, ako možeš
Nitko ne voli riječ „nepopravljivi“, i za ove mlade ljude, koliko god da su već problema napravili, ta se terminologija ne bi smjela koristiti. Ali možemo reći da ima zaista teških slučajeva. Kako ih preodgajati? Kako im pokazati i naučiti ih novim stvarima koje se ne tiču kriminala, a donijeti će im i zadovoljstvo i profit u životu? Pred djelatnicima Zavoda je težak posao. „Možemo govoriti o nekim slučajevima koji su već teže dostupni odgojnom utjecaju. Možda zato što su prekasno zahvaćeni stručnim postupcima, to je populacija koja se razvija i koja je još u nezreloj fazi. U nekoj zrelijoj fazi možda se stvari i same poslože i sami možda dođu do nekih rješenja i zaključaka. Nije zanemariv naš utjecaj ovdje. Koliko god nekome izgledao možda kao posao koji ne daje odmah rezultate. Mi nikad ne znamo da li nešto što je odgojitelj napravio ovdje upravo utječe da maloljetnik kasnije zbog toga reagira ispravno. Težih ima, i neki su zahvaćeni krim-miljeom, a ima ih i tu punoljetnih - evo sedamnaest ih sad ima pravo glasa. Šesnaest, pardon, jedan je u bijegu.“, težak posao objašnjava Franjić.
Naravno, iz Zavoda se i bježi, kako smo upravo čuli, no ne toliko koliko bi vam prvo palo na pamet. Zavod je poput zatvora što se tiče „čuvara“, koji nikako ne vole da ih se tako zove jer je riječ o pravosudnoj policiji. Prošle godine jedan je štićenik Novu Godinu poželio dočekati vani, bježao je preko žice, ali je 2024. ipak dočekao u Zavodu, lov je bio brz, a štićenik je ponoć „slavio“ s ostalima. A kako maloljetnici očito vole obilježavati praznike, tako su dvojica prije dvije godine Uskrs poželjela također dočekati vani. No, ništa od zečića i farbanja jaja – uhvaćeni su odmah iza ograde. Češći je nepovratak s pogodnosti izlaska. Naime, ima više pogodnosti; tako se može izaći s odgojiteljem, s njim se uvijek starta kao službenom osobom, najčešće otiđu u obližnju Veliku Goricu, i ako štićenik pobjegne, odgojitelj ne može učiniti ništa. Zasigurno neće trčati za tinejdžerom u formi, a i nema ovlasti koje bi imao pravosudni policajac. Zatim postoji izlazak s posjetiteljem, obično članom obitelji, koji zatim sudjeluje tako da ih najčešće odveze doma, a obaveza je, naravno, da ih se nakon nekoliko zajedničkih sati na slobodi vrati u Zavod. Pravosudna policija ih tako najčešće zatekne na adresi vlastitog prebivališta. Treća pogodnost je samostalan izlazak, ali maloljetnik to iskoristi te se ni ne vrati. Prošle godine bilo je samo tri posto zlouporabe i to od čak 263 izlaska, što baš i nije mali broj za takvu populaciju sklonu bijegu. Kad se ne vrate, ide tjeralica, Zavod obavještava policiju čiji to tada postaje problem, a kako smo spomenuli, „plavci“ ih većinom zateknu doma. Kaznena djela zbog kojih su maloljetnici i mlađi punoljetnici trenutno na izvršavanju odgojne mjere redoslijedom po postotcima su:
- Teška krađa
- Krađa
- Razbojništvo
- Razbojnička krađa
- Tjelesna ozljeda
- Prijetnja
- Oštećenje tuđe stvari
- Spolno zlostavljanje i iskorištavanje djeteta
- Nedozvoljena proizvodnja i promet drogama
- Neovlaštena uporaba tuđe pokretne stvari
- Prisila prema službenoj osobi
- Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom
- Nasilničko ponašanje
„Najteža djela su s elementima nasilja, kao što su razbojništva i tjelesne ozljede, pa ubojstva u pokušaju, nanošenje teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom, silovanje – trenutno ih nema, ali bilo ih je.“, dodaje upravitelj. Sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti imaju tri odgajanika. „Sada trenutno nema, ali imali smo izrečene sigurnosne mjere obvezanog psihijatrijskog liječenja i obveznog psihosocijalnog tretmana. Na drogu ih testiramo prema procjeni. Pozitivni na testu su uglavnom oni koji dolaze sa mjera sa slobode ili s izlaska u mjesto prebivališta, ali to je iznimno mali broj. Unutra već dugo nema droge, tu se rade redovito pretrage i testiranja. Manje su usmjereni na drogu, više na duhan od kad je zabranjeno pušenje, a to je već nekoliko godina.“, kaže upravitelj. Međutim, nakon što smo čuli da „švercaju“ u anusu cigarete, koje je ipak malo teže očuvati u komadu nego omanji paketić droge (ovisi o vrsti), teško nam je vjerovati da se ne dogodi da poneki takav iz sive stvarnosti Zavoda, barem na nekoliko sati, ne „trgne“ nekoliko maloljetnika.
Štićenici koji se drže reda te se još posebno ističu dobrim ponašanjem budu i nagrađeni. Obično su to pisane pohvale, ali i toliko željeni nagradni izlazak. Naime, stručni tim (čl.5. Pravilnika) sastaje se jedanput tjedno te razmatra razna pitanja važna za izvršavanje odgojne mjere. Na zadnjem sastanku u mjesecu donose se ocjene za protekli i pogodnosti za sljedeći mjesec.
Dnevna rutina
Maloljetnici spavaju u poluotvorenim sobama, po trojica, a i podijeljeni su na tri skupine u poluotvorenim uvjetima u posebnoj zgradi. Odgojna skupina pojačane skrbi i nadzora (OSPSN) je u zatvorenim uvjetima.Tu se razvrstavaju maloljetnici prema kojima je potreban pojačani tretmanski rad i nadzor i maloljetnici koji krše odredbe Kućnog reda. Nakon stabilizacije ponašanja razvrstavaju se u odgojnu skupinu u poluotvorenim uvjetima. Trenutno je u OSPSNU–u sedam maloljetnika i dva su u Prijamu (novodošli koji su tu u dijagnostici do spomenutih mjesec dana). Ustajanje radnim danom je u sedam sati, a na spavanje se ide u 22 sata. Radnim danima nastava je od devet do trinaest i trideset s pauzom za užinu. Oni koji ne idu na nastavu angažirani su sa strukovnim učiteljima na poslovima za koje dobivaju novčanu naknadu tako da si mogu zaraditi za kantinu, za sokove i slatkiše. Vrijeme za obroke je strukturirano kao i vrijeme za odmor, a strogi raspored govori i kad su posebni programi za skupni, a kad za individualni rad.
„U slobodno vrijeme maloljetnici imaju organizirana sportska natjecanja, kompjutersku i kreativnu radionicu, izrađuju mozaike... Smatram da je Odsjek obrazovanja jako dobro riješen, od toga što profesori imaju zbornicu, a naši štićenici rade na pametnim pločama, jako smo dobro opremljeni i mislim da to dobro djeluje na njih. Uključeni su u razne oblike aktivnosti tijekom slobodnog vremena, bave se sportom, vole teretanu, imamo i profesora tjelesnog koji je vodi kao i sve aktivnosti slobodnog vremena, imamo još jednog kolegu koji je angažiran za košarku i nogomet. Imamo odgojitelje koji sviraju tako da postoji i glazbena radionica, igraju predstave, tu je i vanjska teretana s vrećama za boks što posebno vole, a i naši odgajatelji su im uvijek na dispoziciji jer su im sobe smještene kraj njihovih. Želimo im što više oplemeniti život te boravak učiniti što ugodnijim.“, opisuje dane u Zavodu upravitelj.
I sve ovo zvuči zaista dobro - teretana, glazba, gluma, učenje... Sve to iza zidina jedne penalne institucije u kojoj borave djeca koja tamo nisu zbog nagrade nego zato što su napravili ne prekršaj, nego ozbiljno kazneno djelo ili više njih. Kako je do toga došlo?
Upravitelj, koji je, podsjetimo, i više nego kvalificiran da bi odgovorio na to pitanje, kaže: da se djeci posvećivalo više pažnje bilo bi (logično!) i manje problema, a svi štićenici tj. njihove obitelji, već su imali posla s Centrom za socijalnu skrb. Od zapuštanja djece, alkoholizma, nezaposlenosti koja bi majku ili oca tad dovela do depresije i nebrige za dijete, gdje i na koji način provodi vrijeme. Franjić smatra kako sva problematika dolazi iz obitelji, jer djeca nisu problematična sama po sebi – kako kaže: to odnekud dolazi. Tu je i utjecaj današnjeg načina života, koji je sve brži i brži, djeca i na društvenim mrežama nalaze loš utjecaj, a majka i otac iz svojih razloga nisu prisutni. Neki stručnjaci za ovo područje (maloljetni delinkventi) smatraju kako su problematičnije obitelji s jednim roditeljem, ali to nije pravilo; majci ili ocu, kad je samo jedan u obitelji, jednostavno je teže nositi se sa svim obavezama i naravno najvećom – roditeljstvom.
Izašao je. I što sad?
A što tek štićenike čeka kad izađu? Sustav podrške nakon puštanja je u domeni Zavoda za socijalnu skrb te nekoliko udruga civilnog društva. Postpenalni život ima itekakvu potrebu za poboljšanjem i napretkom i možda je najproblematičniji u cijelom procesu. Kako smo već spomenuli, „ponavljača“ ima puno, završavaju i u zatvorima, a zašto? Zanimljivo je da probacijski sustav ne radi s maloljetnicima, no njihovo uključivanje u život nakon zavoda možda bi itekako pridonijelo njegovoj kvaliteti, no to još nitko nije spomenuo. Možda kad bi se probacijski sustav probao ekipirati i ojačati mogao bi pomoći i puštenima iz zavoda. Podrška je u najmanju ruku manjkava, ponekad odgojna mjera završava zakonskim istekom od tri godine i tad maloljetnik nema ni prebivalište, te teško nalazi nekog tko bi ga prihvatio. Roditelji ga često ne žele, punoljetni su i ne vide izlaz osim ponovnom okretanju kriminalu.
„Postoji jedan model koji je jako dobar, a to je model stambenih zajednica koje uglavnom funkcioniraju u Socijalnoj skrbi i mislim da bi to trebalo proširiti jer većina gradova ima stanove koje bi mogla dati na korištenje. Dugave već jako dugo imaju stambene zajednice, kuću i stanove na nekoliko lokacija, i neki domovi isto tako. S puštenim osobama stalno je jedna stručna osoba, a pušteni štićenici rade ili idu na fakultet. To je jedan odličan model kojeg bi samo trebalo proširiti, barem u nekim centrima.“, priča o već uspješnom modelu upravitelj Franjić i spominje još jedan dobar primjer: „Jedna mjera koja je jako korisna je pojačana briga i nadzor. Tu se maloljetnik vraća u obitelj, ona može trajati dvije godine i dobiva stručnu osobu koja brine o njemu i dalje. Nalaze se jedanput tjedno, pomaže mu kod zaposlenja, kod bilo kakve problematike, a radi i s obitelji. To je dobra mjera. Mi kao zavod možemo predlagati, ali centri nemaju dovoljno ljudi. Da ih imaju, većina bi mogla imati obustavu mjere boravka u zavodu sa zamjenom pojačane brige i nadzora, i to bi bila odlična prilagodba i povratak u jedan svakodnevni život.“, objašnjava upravitelj.
Pravnim jezikom rečeno, o zamjeni odgojne mjere drugom, ili njezinoj obustavi, odlučuje sud. Odgojni zavod daje prijedlog i obrazloženje, a mišljenje o tome daju stručni suradnici Zavoda za socijalni rad, suda te državnog odvjetništva. Zavod dostavlja sudu pisano izvješće o provedbi odgojne mjere svaka tri mjeseca, a sud zakazuje kontrolno ročište na sudu svakih šest mjeseci.
I stručni tim je pod nadzorom. Po zakonu, sud koji je donio rješenje upućivanja u Odgojni zavod i nadležno Državno odvjetništvo na tom sudu dužni su obići dva puta godišnje maloljetnike u zavodu. „Znači sud iz Čakovca ili iz Varaždina obilazi kompletno zavode da pregleda stanje te razgovaraju s maloljetnicima. Tako je i u Zagrebu, Rijeci, Bjelovaru, Osijeku – mi smo pod neprekidnim nadzorom i oni razgovaraju s maloljetnicima mimo nas. Ništa se tu ne može previše prikriti. Sve je transparentno.“, navodi Franjić.
Maloljetnici izađu, a Franjić je, podsjetimo, prije Turopolja, radio dugi niz godina u Lipovici – Popovači. Kako je sresti bivšeg štićenika, zatvorenika, je li imao neugodnih iskustava? „Sretnem nekad bivše štićenike u gradu, a što se tiče zatvorenika, da, srećem ih i nikad nisam imao neugodna iskustva u dvadeset godina. Imao sam ljudi koji su dobivali povratne informacije koje im nisu pasale, ali ako je čovjek korektan, ako pošteno pristupa poslu, oni to cijene bez obzira da li im to paše ili ne paše u datom trenutku.“, tvrdi upravitelj.
Koliko smo čuli u ovih sat vremena u Zavodu – tim stručnjaka ima nimalo lak zadatak. Kako ne nositi posao kući, kako se odmoriti i doći idući dan s novim radnim elanom? Sve te teške priče ne mogu se samo ostaviti iza zidina... „Na početku karijere radio sam kao odgojitelj u domu u socijali s ovakvom populacijom, do 14 godina, koji su isto bili počinioci kaznenih djela, ali kazneno neodgovorni (psihički oboljeli, op.a.). Dugo sam radio kao savjetnik u tretmanu zatvorenika i kao takav sam se znao poprilično dobro isključiti iz posla i to na kad sam na godišnjem odmoru, primjerice. Rukovodeći službenici nemaju tu mogućnost, što god da se dogodi, bilo kakve konzultacije, izvan radnog vremena, subota, nedjelja, praznik, mi smo uvijek na dispoziciji tako da se ne možemo isključiti. Ali, recimo, odgojitelji, iako oni razmišljaju isto jesu li nekome predložili izlazak pa kako će proći, hoće li se osoba vratiti – teško se isključiti. Zato je dobro kad smo na godišnjem da se zaista odmorimo kako bismo uopće mogli funkcionirati. U Odgojnom zavodu je jako veliko sagorijevanje na poslu.“, potvrđuje Franjić.
Na pitanje kako kvalitetno obavljati jedan od poslova koji zaista zvuči teško – biti u odgojnom timu maloljetnog delinkventa – odgovara: timski rad. Psihologinja, socijalna pedagoginja, socijalna radnica, profesori, odgojitelji, treneri, pravosudna policija, kuharsko i ostalo osoblje, i on, kao čovjek koji upravlja svime i koji nosi najviše odgovornosti na leđima, zaključuje – bez tima se ne bi moglo funkcionirati. To je predispozicija.
UZSP: Da se sluša zakon o zatvorskim zavodima, maloljetnici bi boravili sami na neodređeno vrijeme
[Sivo]
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti[KRAJ]
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti[KRAJ]