Prošlog mjeseca naši Vlaji krenuli su u osvajanje himalajskog vrha Mera Peak visokog 6476 metara. To im je uspjelo poći za rukom danas, u nedjelju.
Od 15 članova ekspedicije na vrh je stiglo njih, predvođeni slovenskom alpinističkom legendom, Vikijem Grošeljem.
Inicijator ekspedicije, glumac Vedran Mlikota, uputio je pozdrav svima u Hrvatskoj, a posebno je pozdravio svoje sumještane iz Zagvozda. "Vraćamo se uskoro u svoj Zagvozd kao bolji ljudi jer Himalaja čini ljude boljima" - objavio je Mlikota na društvenim mrežama.
Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara uputio je čestitku planinarima:
"Ekspedicija Vlaji na Himalaji je dostigla svoj cilj usponom na vrh Mera Peak. Ponosan sam što su, uz hrvatsku i brojne druge zastave zavijorili i zastavu našeg Splita koju sam prije polaska uručio našem Stipe Bozic. Želim vam puno sreće na putu natrag!" - napisao je na svojoj Facebook stranici.
Član ekspedicije, planinar i veliki zaljubljenik u prirodu, Teo Bartulović, opisao je na svome Facebooku kako je izgledalo osvajanje vrha i koliko je to bio težak pothvat.
Njegovu objavu prenosimo i cijelosti:
DAN DVANAESTI: It's Now Or Never
Ustajem i ranije nego smo se dogovorili, jednostavno ne mogu spavati, da se mene pitalo krenuli bi odmah poslje večere nebi ni išli spavati Al ne pita se mene već Gelzema, našeg visinskog sherpu, kaže prognoza je odlična krećemo u dva sata, na žalost prognoza je bila sve samo ne odlična, otvaram šator, par centimetara novog snijega a ako se ovako nastavi moglo bi ga bit i pola metra do zore.
Idem do Vikijevog šatora, tu je već visinski sherpa, dogovaraju se da sačekamo sat vremena i vidimo kako se situacija razvija, a razvijala se loše, tri sata još uvijek pada, četiri sata još uvijek pada, pet sati još uvijek pada i onda oko pola šest Viki progrmi: 'Gelzem, it looks fine now, I would like to try slowly'. Na brzinu se opremamo i krećemo, navezi ostaju identični onima od jučer s tom razlikom štosu Biko i Jole odustali što znači da gubim jednog člana naveza. Uzimam uže, slažem čvorove i ukapcam redom Matea, Vedrana Kristića i Franu i vućem oštro naprijed da dostignem Gelzema. Frane već u startu nagovještava da ima problema da bi već nakon par stotina metara od Vikija da se vrati natrag. Dobiva dozvolu a moj navez postaje doslovce desetkovan a da stvar bude gora ni Vedran Kristić ne želi pratiti moj i Vikijev tempo te me napušta i priključuje se sporiji skupini. Navez od mene i Matea izgleda presmiješno pa pozivam svoju godinu Stipu jer znam da je on kadar držati ovaj tempo do vrha.
Nastavljamo dalje, step by step, borimo se sa nasumičnim naletima snijega i sunca i ne znam šta je gore od toga, uvjeti su jako loši na mjestima i do pola metra snijega a staza je posve išcezla tako da smo prinuđeni prtiti svoj neki smjer pod Vikijevom dirigentskom palicom. Uspon je konstantan, na mjestima upadamo doslovce do pasa, kao u živi pijesak, izvući se iz toga troši više energije nego savladati sto visinskih metara. Al' to me i ne brine toliko koliko činjenica da mi Mateo lagano posustaje, uže između i mene i njega postaje toliko napeto da ga opet počinjem lagano vući i držati motivacijske govore, kakav bi ja to vođa naveza bio kad bi i Matea izgubio
Ne samo ja, i Viki lagano motivira ekipu 'lažnim' podacima o visini a sve se više čuku povici, stani, odmor, imali još puno papa štrumpf Nadomak vrha na 6200 pokušavam se napiti malko vode, no sa tom količinom kisika tri gutljaja vode u nizu izazivaju vrtoglavicu tako da odustajem već nakon prvog i žalim što sam se opće upustio u to jer mi sad treba gomila energije da povratim dah i uhvatim korak.
Jel' e sjećate onog pas o kojem sam već govorio i koji me pratio pd Kharea? E pa vjerovali ili ne on se prvi uspeo na Mera pek, za njim Vikijem navez a onda ja sa dva cepina penjem ledenu strehu, ukopam se derezama i cepinima i izvlačim svoja dva jarana na vrh, sav onaj čemer, patnja i jad pada u vodu, više ništa nije važno, sem činjenice da smo uspjeli, da su vlaji na vrhu Mera peka, po prvi put od početka puta na samom vršnom dijelu padam na koljena, zabijam cepin pored sebe i vadim molitvene zastavice koje nosim još od Kathmandua, vežem za cepin i zovem Vikija, čovjeka najzaslužnijeg za ovo što smo napravili da se izljubimo i slikamo.sam vrh je tako malen, bez čvrste stijene, satkan od snijega i leda da je bilo kakvo zadržavanje veće skupine ljudi na njemu iznimno opasno.
Smjenjujemo se na brzinu da svatko odradi fotkanje sa sponzorima ekspedicije i krećemo natrag prema high campu a povratak je sve samo ne ugodan, Mateo mi pada sve više i više, prehlada i grlobolja od koje svi patimo se kod njega vkerojatno najviše manifestirala, ni sam ne vjeruje da ne može nizbrdo, kaže da ga ništa ne boli ali da ne može, kažem mu no sikriki, doveo sam te do gori vratit ću te i natrag pa makar ostavio svu opremu i na krkaće te snio dolje, ili ćemo sići oba ili neće nijedan.... Na sreću ipak se nekako uspijevamo dokopati high campa, dolazi i doslovce pada u šator, posve iscrpljen uspijeva skinuti jednu derezu ali za drugu nema snage pa mu ju skidam ja i guram ga u šator da odspava barem pol sata prije nego krenemo dalje za Khare gdje se moramo po opasnom ledenjaku spustiti prije noći.
Viki kreće prvi pa dižem Matea, što prije krenemo prije smo dolje, barem je tako trebalo biti ali Viki je izabrao dugu i tešku stazu cijelom dužinom ledenjaka. Jedino dobro u svemu tome je što nas na prijelazu sa snijega na led čekaju sherpe koje kupe opremu od onih iscrpljenijih. Ja pak svoju nosim sam, iznio sam ju na Mera peak pa ću ju i spustiti u Khare pa makar krepa.
Dobivam nekakav čudan impuls energije i prema Khareu krećem u sebi svojstvenom stilu, preticem sve što mi se nađe na putu uključujući i nekolicinu sherpa i na cilj dolazim dobrih sat vremena prije ostalih, bacam ruksak pored vrata i upadam u lodge k'o posljednji mohikanac tu zatićem nekolicinu planinara i indijku koji su krenuli skupa sa nama iz Lukle ali imaju drukčiji, laganiji pristup i vrh napadaju tek kroz nekoliko dana. Traže savjete, čestitaju, časte svim i svačim tako da spustiti se prvi sa cca 6500 na 4800 mnv uopće nije loš potez
That's all folks, odoh malko uživati u ovome što smo napravili, a i da budem iskre nemam ni volje ni motivacije za napisati ni slova više......
[fb_pe url="https://www.facebook.com/teo.bartulovic/posts/10155178272154403" bottom="30"]
