Počelo je gotovo filmski – pogledom na klavir u izlogu. Razvijalo se kroz glazbenu školu, gdje je tesala zanat prvo kao učenica, a zatim kao profesorica. Htjela je dati svoj doprinos kulturi i zaraziti sve generacije neizlječivom ljubavi prema klasičnoj glazbi, pokrenula je Piano Loop festival, a posljednje dvije godine ravnateljica je Hrvatskog doma Split. Vanesa Kleva u posljednjem ovogodišnjem izdanju (F)eminentnih govori o svom glazbenom putu, životnim i profesionalnim uzorima, radostima i odricanjima. Od klavira preko likovne umjetnosti, od glazbene škole do menadžmenta u kulturi, od žene na čelu važne ustanove u kulturi do majke sa zanimljivim hobijima – pokušali smo uhvatiti sve nijanse Vanese Kleve.
Kako je počeo Vaš glazbeni put? Je li okolina igrala ulogu u odluci da počnete svirati klavir?
- Tata je u mladosti svirao harmoniku u glazbenoj školi, nono je pjevao u zboru Brodosplit, on i nona stalno su išli na opere i kod njih doma uvijek su se pjevale operne arije. Glazba je uvijek bila oko mene, ali nitko se njome nije profesionalno bavio. Sjećam se da sam kao trogodišnja djevojčica s mamom šetala pored jednog salona s namještajem i u izlogu ugledala smeđi Belarus klavir. Roditelji su mi ga uskoro kupili, iako doma nitko nije svirao klavir. A onda su me sa šest godina upisali na satove klavira kod profesorice Peruzović u Slavićevoj. Sjećam se tih prvih odlazaka kod profesorice, velikog crnog koncertnog klavira, vraća mi se čak i miris antiknog namještaja, njezine kreme za ruke… Tako sam počela učiti klavir u maniri stare ruske Nikolajev škole – čiji pedagoški pristup i danas koristim u radu s učenicima. Nakon godinu dana profesorica je predložila roditeljima da me upišu u glazbenu školu – i tako je sve počelo.
Jeste li razmišljali o nekom drugom instrumentu ili je klavir prva i jedina ljubav?
- Nisam nikad razmišljala ni o drugim žanrovima, a kamoli o instrumentima. Samo klavir i klasika. Chopinova Revolucionarna etida prva je klavirska kompozicija koju sam čula pa je to i kompozicija koju kao pijanistica posebno nosim u srcu. Upoznavanje s klasičnom glazbom krenulo je uz profesora Mladena Šperca, a istraživanje cjelokupne literature traje i danas.
Kako ste se nosili s izazovom kroz koji prolaze svi glazbenici u nastajanju – balansiranjem između školskih obveza i glazbene škole?
- Uvijek sam bila odlična učenica, vrlo odgovorna i samostalna. Perfekcionist sam po prirodi, nikad nisam propustila napisati zadaću, nisam se zadovoljavala rezultatom slabijim od odličnoga. Obožavala sam matematiku, a osim škole, jako me zanimao tenis. Međutim, dogodilo se da je nakon nekoliko godina igranja tenisa moj profesor klavira shvatio da se po opuštenosti zglobova vidi da se bavim nekim sportom koji je nespojiv sa sviranjem. Bilo je ili-ili. Tenis i klavir, nažalost, ne idu jedno s drugim.
Kako je tekao Vaš studentski put? Jeste li tijekom visokog obrazovanja razmišljali hoćete li baciti sidro u nekom drugom gradu ili državi?
- Diplomirala sam na UMAS-u jer se u to vrijeme ruska škola preselila kod nas – prof. Olga Cinkoburova i Robert Gubaidulin, oboje studenti moskovske akademije. Bila sam otišla na prijemni ispit i u Hochschule fur Musik Frankfurt i među dvjesto prijavljenih izabrao me rektor akademije, pa sam primljena kao Gaststudent. Neko sam vrijeme živjela u Frankfurtu, međutim, njihova mi se škola nije svidjela. Profesor mi je bio Nijemac koji je pristupao klaviru kao znanstvenoj nauci, bavio se težinom, snagom i otporom prstiju, sve vezano za klavir pretakao je u brojeve, a to nije moj svijet. Zato sam se vratila u Split. Za mene je glazba ipak poezija zraka, kako je rekao Jean Paul Richter.
Dakle, pristalica ste razmišljanja da odnos između profesora i učenika/studenta u nastavi instrumenta mora savršeno funkcionirati da bi imao smisla?
- Odnos s profesorom instrumenta je kao ljubavna veza – ako ne ide, treba rezati, odmah. Ili se nalazite na istoj frekvenciji ili se sviranje klavira pretvara u ono što volim okarakterizirati kao „namještanje”.
Što ste planirali raditi nakon fakulteta? Je li profesionalni put na kojem ste danas sličan tim planovima?
- Vrlo sam racionalan tip i jako sam kritična prema samoj sebi pa sam ubrzo shvatila i svoja ograničenja u pijanističkoj branši. Mnogo sam putovala, išla na seminare i u nekom sam trenutku shvatila da takav put nije sve što mogu i želim raditi, da postoji nešto više. Pri kraju studija priključila sam se kvartetu s kolegicama s akademije i počela sam se više baviti nekom vrstom menadžmenta u kulturi. Objasnila sam tati koji me uvijek podržavao u svim segmentima mog profesionalnog razvoja što me zanima i u kojem bih se smjeru htjela dodatno educirati, a takvo što tada nije bilo dostupno u Hrvatskoj, ali jest u Londonu. Došla sam s prijedlogom da odem na magisterij u London, ali mi je on rekao da prvo „ispipam“ situaciju u Hrvatskoj. Zato sam došla u HNK Split, razgovarala s tadašnjim intendantom i rekla da bih nekoliko mjeseci volontirala u svim službama kazališta. Neko sam vrijeme provela u marketingu, zatim u prodaji i u PR-u, prolazila kroz sve urede i stjecala iskustvo, skupilo se oko pola godine. Nakon toga sam ocu iskreno rekla da ne znam koliko ima smisla ulagati u taj ozbiljan i skup studij u Londonu, jer se u ono vrijeme za kulturu u europskim državama izdvajalo kudikamo više nego u Hrvatskoj pa je zapravo trebalo umjesto teoretiziranja radije zasukati rukave. Odlučila sam da ću kao test svojih sposobnosti osmisliti neki projekt i u to krenuti sama. To je bilo prije gotovo dvadeset godina – tada nisam ni slutila da ću ipak raditi baš ono što sam zamislila, a danas to radim kao ravnateljica Hrvatskog doma.
Spomenuli ste ulaganja koja su danas, čini se, neizostavan dio usavršavanja glazbenika. Bojite li se da klasično glazbeno obrazovanje postaje polje koje si ne može priuštiti baš svako talentirano dijete ili mlada osoba?
- U moje se vrijeme nije baš moralo prodati sve što imaš da bi tvoje dijete postalo pijanist ili profesor klavira. Ja sam imala veliku podršku roditelja pa sam tako studentska ljeta provodila na klavirskim seminarima u Italiji, Njemačkoj, u Dubrovniku, Lovranu i na Hvaru. Danas je, nažalost, prostor klasične glazbe jako komercijaliziran, pogotovo baš ovo područje, pijanizam. Ako mladi ljudi ne ulažu u sebe, ne plaćaju privatne satove klavira tijekom cijele godine, ne odlaze na natjecanja i skupe seminare, nastaje ozbiljan problem – ne stvaraju kontakte i mrežu ljudi koja im je ključna za održavanja budućih koncerata. Poznanstva su u ovom vremenu sve – kad danas pobijedite na natjecanju, netko vas u žiriju uoči i otvori važna vrata. Ovo je tržište postalo preopterećeno velikim brojem pijanista ali ključnu ulogu u današnje vrijeme ne igra samo talent, nego i stvaranje vlastitog brenda putem društvenih mreža, kao i odnos s publikom. Nekad je upravo emocionalna veza koju pijanist ostvari tijekom koncerta u razgovoru s publikom ključna za njegov uspjeh. Takav je slučaj upravo Yoava Levanona koji je nedavno nastupao u Hrvatskom domu – nikada se nije natjecao, vrata su mu se samo otvarala, a danas sa samo 20 godina nema ni vremena da se više bavi studijem. On je čudo od djeteta koje je već s 15 godina nastupalo na najvažnijim svjetskim festivalima pijanizma, primjerice Verbier festivalu. Surađivao je s najvećima kao što su Perahia, Schiff i Barenboim. No on je samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Za razliku od njega, Arsenii Moon pobijedio je na Busoni natjecanju zbog čega je bukirao preko 250 koncerata u idućoj godini, ali to je posljedica pobjede na tako relevantnom natjecanju.
Stječe se dojam da jako dobro poznajete izvođače koji stižu u Hrvatski dom. Kako ostvarujete inicijalne kontakte i po kojem ključu birate izvođače? Može li se, laički rečeno, samo pokucati na vrata Hrvatskog doma i reći „Ravnateljice, održao bih klavirski koncert“?
– Nekoliko puta godišnje članica sam žirija na natjecanjima diljem Europe, Cesar Franck u Briselu, Mozarte u Aachenu, Spanish composers u Madridu, Concours de Piano Lyon, Brescia, Granada, Pariz... Što se tiče klavira, imam toliko dugačku listu pijanista, osobito mladih, koji su me oduševili na tim natjecanjima i koje želim predstaviti splitskoj publici da sama ne znam hoću li to stići i ostvariti. Stoga u pijanizmu nema mjesta da mi netko samo pokuca na vrata. Selekciju radim detaljno i stalno. Što se tiče ostalih izvođača, na putovanjima uvijek koristim priliku poslušati izvođače uživo jer danas magija koja se događa u tonskom studiju nažalost zna dati lažnu sliku o umjetnicima. U izboru su mi jako bitni i agenti s kojima godinama surađujem i čiji su mi prijedlozi izuzetno važni i dragocjeni. Često se pokaže da je ova formula istinita – dobar agent – dobar izvođač.
Spomenuli ste svoja nastojanja da se kao mlada pijanistica pokažete i kao netko tko ima žicu za menadžment u kulturi. Na koji ste potez u tom smjeru najponosniji?
- Osobito mi je važno što sam idejna začetnica Piano Loopa, međunarodnog festivala pijanizma. Sve je počelo kad sam imala 28 godina, bila sam predsjednica udruge Piano Projekt koja je organizirala seminare za klavir Kemalu Gekiću, a proširilo se i na saksofon, operu, violončelo… Klavir kao nukleus postao je s vremenom moje geslo pa sam u smjeru klavira i pokrenula festival, pijanistički maraton, brojne seminare i natjecanje. U Splitu su svirali neki od najznačajnijih pijanista današnjice: Pletnev, Volodos, Lugansky, Pogorelić, ukupno njih šezdesetak. Ove je godine održan jedanaesti ljetni i šesti zimski festival.
Je li Piano Loop presudio u izboru na mjesto ravnateljice Hrvatskog doma?
- Mislim da je prepoznato ono što je ključno za ovu poziciju. Na njoj treba biti netko tko je vizionar, ali ujedno i operativac. Mislim da je i inače dobro da na pozicije koje su pri gradskim ustanovama dođu ljudi koji imaju osobno iskustvo, koji su preko svojih leđa prelomili neke projekte pa samim time imaju dobar odnos prema sadržaju, planiranju i novcu. Ovo je posao koji se radi punom parom, s kojim se budite i koji vam je zadnja misao pred spavanje, i što je ključno – bez ikakve taštine i ega. Uvijek ponavljam djelatnicima da su naši korisnici, naša publika, oni čiju kritiku i savjete bezrezervno treba saslušati. Jedino tako ustanova funkcionira na najvišoj razini.
Kako se ustanova s toliko opsežnim programom snalazi s razmjerno malenim brojem radnika?
- Kad sam došla u Hrvatski dom, bilo nas je četvero. Mlada tajnica-pripravnica, voditelj marketinga, voditelj tehnike i producent. Danas je situacija drugačija jer smo od Grada u međuvremenu dobili suglasnost za još pet radnih mjesta, a to nam je bilo krucijalno. Pojačali smo tehniku, dobili smo videoproducenta, novu producenticu, ton majstora, majstora svjetla… Kod zaposlenika cijenim ljude koji se mogu potpuno fokusirati na svoj posao i koji su se spremni žrtvovati kad treba, koliko god to grubo zvučalo u ovom vremenu kad svi mašu sa sistematizacijama i sindikatima. Mislim da je vođenje koncertne dvorane kao i kazalište – ovdje trebaš biti jedino ako to voliš, poštuješ i zahvalan si što sudjeluješ u kreiranju kulturne slike grada. Jer kultura je duša grada. To su poslovi kroz koje ljudi koji ih suštinski ne vole samo dođu i prođu. Ili te vodi entuzijazam, ili ćeš izgorjeti. Posla je uvijek previše. Ako ga ne voliš, nemoj raditi. U moru mogućnosti svatko može pronaći neki drugi posao, svoje mjesto pod suncem. Moj je tim izuzetan, s jako balansiranim odnosima u svojim redovima. Naravno da imamo puno posla, naravno da nam je teško, ali pomažemo si međusobno, nastojimo uvijek naći zajednički jezik. A i glazba sama po sebi obnavlja energiju, pa smo nakon koncerata unatoč umoru i ispunjeni.
Kako je klasičarka u duši došla na ideju o podjeli programa Hrvatskog doma na izuzetno šarolike cikluse?
- Istina je da sam, kako sam već spomenula, odrasla na klasičnoj glazbi, ona je moja ishodišna točka. S dvanaest godina obožavala sam Urbana, Laufer je bio prvi koncert u mom životu. Onda sam u sedmom razredu ušla na neki tulum i u ekstazi pitala „Što je ovo?“ kad sam čula pjesmu „Break on Through“ Jima Morrisona. Tada sam manijakalno zavoljela Doorse. Na Pere Lachaisu sam uz grob Chopina i Wildea posjetila samo još Morrisonov. Krajem osnovne škole počela je moja grunge faza, Offspring, Alice in Chains, a u srednjoj punk. Tada sam se i prigodno ošišala, šminkala smokey eyes, nosila kožne kapute i izgratane martensice. Slušala sam Sex Pistolse, Dead Kennedys i The Exploited. Vojne čizme i danas su na mojoj polici. Jednom punker, uvijek punker. U srednjoj sam školi svirala osam sati dnevno i čitala biografije klasičnih glazbenika. Željela sam izbjeći ono što je čest problem – mnogi su glazbenici fahidioti i ne vide dalje od svoje struke. Ne zanima ih i ne poznaju ništa osim svog instrumenta. Ja sam imala sreću što sam bila okružena ljudima poput Gordana Tudora i Ante Jerkunice. To je bila jaka generacija glazbenika koja se borila saznati i naučiti što više, koja je bila gladna informacija i kreativnosti. Pred kraj srednje škole otkrila sam jazz, a špalir na maturalnoj zabavi glazbene škole bila nam je Bregovićeva „Mesečina“. To je bio lagani ulaz u world music – ono što danas imamo i u Hrvatskom domu. Možda najdraži koncert danas mi je onaj Arctic Monkeysa u Madridu. Doma najčešće slušam Billie Holiday i Nata Kinga Colea. Imam širok raspon glazbenih interesa. Kad sam došla u Hrvatski dom, najveći izazov mi je bio ne skrojiti program isključivo po svom ukusu. Bila sam hladne glave, proučila sam trendove u glazbi i potrudila se da imamo sve – i tradicionalno, i klasično, i jazz, i svjetsku glazbu…
Jeste li strahovali da bi se publika zbog takve heterogenosti mogla rasuti?
– Imala sam jasnu ideju, baciti mrežu široko i ponuditi vrlo raznolik program. Prva mi je godina bila testna godina, naslijedila sam pola godine programa bivšeg ravnatelja, ali već sam tada imala nekoliko svojih intervencija, primjerice, dovela sam LADO i Bornu Šercara te JR Augusta koji je malo nakon toga dobio Porina za najbolji alternativni album. Istraživala sam kako publika reagira na jazz i svjetsku glazbu. Prva godina poslužila je da mi pokaže kakvo je stanje na terenu. Najvažnije mi je bilo vratiti jazz scenu koja već godinama nema adekvatno mjesto u gradu, unatoč brojnim poznavateljima jazza među publikom. Uz to, posebno radim na dječjem programu i razvoju publike. Godine nepostojanja koncertne direkcije u gradu stvorile su veliki deficit na tom području pa je trebalo premostiti tu prepreku. To su spori procesi, ne očekujem promjenu preko noći, ali važno je da klasična glazba dođe do mladih. Nije slučajno bila dio grčkog kvadrivija. Za program jedne koncertne dvorane kao što je Hrvatski dom smatram klasičnu glazbu ishodišnom točkom. I unatoč tome što se etiketiraju kao elitistički, i neki su usko specijalizirani projekti poput „Judite“ Katarine Livljanić nužni. Možda neće privući stotine ljudi, ali privući će poznavatelje renesansne umjetnosti i Marulićeva opusa, kao i vrijednost takvih umjetničkih poteza.
Kako pronalazite ljude u onim domenama gdje nemate pomoć agencija? Oko sebe okupljate mnogo suradnika koji imaju „nos“ za ljude, za rad s djecom, koji su kreativni…
- Kad su ljudi zaljubljeni u svoj posao, kad su sto posto u svom poslu i nošeni entuzijazmom, to se osjeti. Istinski umjetnici komuniciraju s univerzumom, oni drugi kreću se u granicama svog ega. To su oni koji poznaju cijenu svega, a vrijednost ničega. Netko može prodavati ne znam kakvu poslovnu priču, ali osjeti se je li iza toga čisto srce ili nije. Tu mi je intuicija nepogrešiva. Kad emitiraš svjetlo oko sebe, svjetlo ti se vraća. Jednom sam u nekom intervjuu rekla da sam uvijek u potrazi za lijepim. Estetsko mi je načelo iznad svih drugih načela.
Kakve su reakcije prema Vama s obzirom na to da se rad ravnateljice javne ustanove u kulturi promatra i na kulturnoj i političkoj razini? Jeste li ikad doživjeli neko stereotipno ili uvredljivo mišljenje?
– Ne stižem se baviti tuđim mišljenjem. Mislim da svatko tko nastoji raditi pošteno na ovako izloženoj funkciji mora stjeći i prijatelje i neprijatelje, u protivnom nešto s njim nije u redu. Čest komentar s kojim se srećem je da imam „mušku energiju“. Pretpostavljam da je to zato jer je moj život bio takav da sam se često morala probijati kroz izazove i teškoće, izlagala sam se ako je trebalo izginuti za pravu stvar, takva sam. Dosad nisam imala nikakvih loših iskustava, naprotiv. Nekad me ljudi na ulici znaju zaustaviti i zahvaliti mi na tome što radim u Hrvatskome domu. Kad me zaustavi netko nepoznat i tako mi ljudski čestita, nema ništa ljepše.
Jeste li ikad umorni od toga što ste u Splitu javna osoba koja se mora izlagati i nekim situacijama koje si ne biste poželjeli?
- Ja živim neku svoju filozofiju i ne uključujem se ni u što što sa sobom nosi negativnosti. Kad netko reagira negativno, donosi to iz sebe, iz svoje frustracije. Ne planiram hraniti nečije negativnosti svojim odgovorom. Naučila sam se umijeću ignoriranja.
Kako zadržavate stabilnost u tim zahtjevnim situacijama?
- Tu mi jako pomaže znanje stečeno na aikidu. On me naučio jednoj bitnoj stvari, a to je manipulacija tuđom energijom. Aikido nije borba, to je usmjeravanje tuđe energije. Jednostavno se izmičem iz konfliktnih situacija, ali naravno, kad osjetim da je bitno – ljudima u lice kažem svoje mišljenje. Mnogi to ne vole, ali tako funkcioniram. Recimo, jasno vidim da neke stvari u prošloj sezoni nisu bile napravljene onako kako mislim da je trebalo, odabrala sam neke ljude koje više ne bih, ali naučila nešto sam iz svojih grešaka.
Kako čuvate mentalno zdravlje?
- Svaki dan vozim bicikl do zastave na Marjanu – tijelo se tako odmah ujutro iscrpi, ali se održava i mentalna higijena. Izbaci se sve ono ružno, toksično i crno iz nas. I pobrinem se da na kraju dana, prije spavanja, napravim sažetak svega što se dogodilo i ostavim iza sebe sve ono loše, pročistim se i sutra krenem u novo poglavlje.
Koliko Vam znači podrška obitelji?
- Neizmjerno. Mama je moja najveća navijačica. Njezina podrška u emocionalnom smislu ne može se usporediti ni s čim – a ništa manje nije vrijedna ni ona pomoć kad vam netko pričuva djecu i skuha ručak jer vi taj dan ništa ne stignete. Mama je imala veliku karijeru, osnovala je pedagošku školu u Hajduku, a uz to je držala i sva četiri kantuna kuće, kako se kod nas kaže. Tata je inženjer kemije, bio je direktor nekoliko tvornica i morao je mnogo putovati, zato je mama morala biti „alfa ženka“, usadila mi je odgovornost i hrabrost, nisam nikad srela nekoga tko je tako brižan i empatičan. Tata je s druge strane moj korektiv, on mi je uvijek znao nacrtati stvarnost onakvom kakva je i predvidjeti nekoliko koraka unaprijed. On i ja smo od mojih najmanjih nogu igrali šah, u doslovnom i prenesnom značenju. Oboje su sad u mirovini i velika su mi pomoć. Imam dvoje djece, sina i kćer. Sretno sam rastavljena, bivšeg supruga smatram najboljim prijateljem, ramenom za plakanje i ogromnom podrškom za cijeli život.
Idu li djeca Vašim stopama, zanima li ih umjetnost?
- Sin Sergej jako voli cijelu našu glazbenu priču. Kod nas se za stolom uvijek sluša glazba i raspravlja o umjetnosti, obišao je sa mnom mnoge europske muzeje. Iako ne dolazi često u Hrvatski dom, ima vrlo profiliran ukus, često daje prijedloge kako bi se moglo napraviti neki plakat i tomu slično, što me jako veseli jer je divno kad je dijete motivirano onim čime se roditelj bavi. Godinama je svirao klavir i jako je talentiran, no danas se vidi u nekim drugim vodama – učenik je MIOC-a i zanima ga arhitektura. Kći Alba je prava umjetnica, po cijele dane crta, želi biti modna kreatorica, pleše suvremeni balet, pohađa likovne radionice i često je u publici u Hrvatskom domu. Jako sam ponosna na njih jer su beskompromisno svoji.
Kako ste izabrali njihova lijepa i zvučna imena?
- S četrnaest sam godina, slušajući Rahmanjinova, rekla da ću po njemu nazvati sina ako ga budem imala. Njegova glazba mi je prečac do same sebe. U trudnoći s kćeri Albom svaki sam se dan budila jako rano, s kuhinjskim prozorom okrenutim prema istoku. Gledala bih to prekrasno sunce u zoru i, kako sam luda za Španjolskom, odlučila sam se za španjolsko ime Alba.
Jeste li zadovoljni razvojem dječjih programa u Hrvatskom domu?
- Zabilježili smo dolazak preko 7700 djece u prošloj sezoni – nisam to mogla ni sanjati. Rad na razvoju najmlađe publike bio je rizik na koji sam bila spremna jer sam znala da se s dječjom publikom treba raditi godinama, a onda je iz jedne interaktivne predstave, koja je na početku bila samo radionica, mezzosopranistica Žana Marendić osmislila predstavu o Teti Opereti koju djeca obožavaju. Petnaest repriza reklo je sve što treba reći o takvim projektima – kad osoba čistog srca radi nešto za najmlađe, uz najbolje namjere i ogromnu ljubav prema djeci, iz toga mogu proizlaziti samo prekrasne stvari. Ove smo godine opet nastavili projekt Tete Operete, uz proširenje kreativnog tima, a to je put na koji je Žana povela stotine i stotine mališana koji se polako ali sigurno zaljubljuju u klasičnu glazbu. Izdali smo i slikovnicu „Čarobni svijet Tete Operete”. Edukativni aspekt također nam je bitan, pazimo da radionice u Hrvatskom domu prate ishode Glazbene kulture i gGazbenog odgoja. Tako ćemo nastaviti i u sljedećoj godini. I najvažnija nam je zadaća svima u vremenu digitalizacije kod djece sustavno razvijati strpljenje i koncentraciju.
Velika ste ljubiteljica likovne umjetnosti. Otkud ta ljubav?
- Umjetnost je zapravo moja prva ljubav, a glazba je druga. Zbog te sam ljubavi upisala doktorski studij na Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Sad je, naravno, na pauzi zbog mojih mnogobrojnih obveza, ali vratit ću se toj prekrasnoj interdisciplinarnoj priči glazbe i likovne umjetnosti pa će to opet izgledati ovako: radni stol s milijun knjiga, ozbiljan znanstveni rad i mačka iza mene, koja nadgleda cijelu tu akciju i osjeća da mi treba podrška. Zove se Behemot, po Bulgakovljevu liku iz „Majstora i Margarite“. Što se umjetničkih tema koje me zanimaju tiče, bavim se glazbenim proporcijama u arhitekturi srednjeg vijeka. Još od Pitagore koji je postavio sistem intervala u glazbi, stari su graditelji u katedrale ugrađivali glazbene proporcije.
Od pitagorejaca do Platona smatra se da glazba za svoj cilj ima oblikovanje ljudske duše. Harmonija u proporcijama glazbenih intervala nalazi se i u kretanju planeta kao glazba sfera, u skladu ljudske duše i svega što postoji na zemlji. Suvremena umjetnost najčešće rastače taj koncept i unosi nemir. Ne kažem da nema izvrsnih suvremenih umjetnika koje cijenim, ali većina građevina, glazbe i likovnih djela toga razdoblja ne posjeduje harmoniju, a harmonija bi trebala biti ugrađena u sve što radimo. Zato se i bavim glazbom. A svako putovanje po Europi koristim za posjećivanje muzeja i vraćanju umjetničkim izvorima. U brojne sam zaljubljena, kao primjerice Thyssen, Tate Britain, William Morris Museum, Horta House, El Escorial, Alte Pinakothek, Cappella degli Scrovegni, Villa Medici, Villa san Michele, Caserta, teško ih je sve nabrojati…
Koji su Vaši planovi za nastavak koncertne sezone, ali i općenito?
- Ljudi me pitaju zašto radim ovoliko programa u Hrvatskom domu kad bi se i s trećinom toga „pokrilo“ sve što treba. Radim jer mi nije cilj odrađivati, nego mijenjati stvari nabolje. Ideja mi je da povežem što više kvalitetnih ljudi iz svih branša, od filmske umjetnosti, likovnosti, književnosti, znanstvenih konferencija s fakultetima… Želim što više toga postaviti da nekad u budućnosti, tko god bude vodio ovu ustanovu jednom kad ja odem, ima snažne temelje za daljnji rad.
Teško bi bilo nabrojiti sve projekte koje jedva čekam u 2025. U peti mjesec sprema se project 1100. obljetnica krunidbe kralja Tomislava, uključili smo se u njega s Krunidbenom misom W. A. Mozarta na Peristilu sa Zagrebačkom filharmonijom. Idemo dalje i s Peristil Vibrezom koji se pokazao kao sjajan projekt koji je u rujnu posjetilo preko 2000 gledatelja zahvaljujući popločanju Peristila na koje smo se odvažili prvi put nakon intervencije s početka šezdesetih, kad je povijesni trg sv. Dujma spušten za tri stube.
Pokrenuli smo ciklus mladih glazbenika Jakova Gotovca da bi im se omogućimo što više platformi u svim glazbenim institucijama, a akcent je stavljen na živuće hrvatske skladatelje. Natjecanje u kategoriji klavir, gitara, saksofon i pjevanje planirano je za drugi mjesec 2026. Očekuje nas niz projekata kojima ćemo obilježiti Tijardovićevu i Gotovčevu godinu. Neke jako uspješne koncerte iz prve sezone planiram ponoviti u trećoj sezoni, primjerice The Baylor Project.
Što biste u novoj godini zaželjeli sebi i svima drugima?
Najveća mi je želja da nas u Hrvatskom domu publika i dalje vjerno prati i da zajedno rastemo u umjetnosti, u prostoru ljepote i optimizma. Što želim svima ostalima? Sanjajte velike snove, a onda zasučite rukave, šutite i radite. I živite kao da je svaki dan zadnji.
