On je magistar elektronike, stoji iza Kazetofon partyija, Studia 54, Retro nighta, Lipsticka, brojnih uspješnih karaoka, studija DNF, poznati je plesač i radijski voditelj u posljednje vrijeme. Ima još puno toga, svestran je gost 10. Dalmacija Danas Podcasta, Vagel Likuševski.
Dobra večer, Vangele.
Dobra večer, Rade!
Kako si Vangel?
Super.
Danas je bila nastava u školi?
Je, gušt je ovo sve što si nabrojao. Tako da jedna od mojih trenutnih zanimacije je i rad u školi. Prije sam radio u srednjoj školi ‘Dental centar Marušić’, predavao fiziku, matematiku i elektroniku, a evo sad od ove školske sezone predajem radioničke vježbe u Obrtno-tehničkoj školi tako da eto, sad opet jedna međukarijera.
Kada učenici čuju Vangel Likuševski, je li te povezuju sa DNF-om i onim što si radio veći dio života?
Ja još uvijek radim sa DNF-om i sve ovo što si nabrojao, ja još uvijek radim. Mene često pitaju da kako sve to stignem. Stižem, nekako je meni sve to povezano. A djeca me povezuju sa Čarobnim gradom koji je devet godina radio na Poljudu i oni su tamo rado dolazili slavit rođendane. Mlađi me povezuju sa Čarobnim animatorom, u tim sam predstavama pjevao dječje pjesme. Tu me zovu profesor, a u srednjoj školi me povezuju ovako sa nekakvim događanjima, DJ-ingom, plesnim studiom, plesnim klubom u kojem plešem breakdance i hip hop tako da sam stalno okružen mladim ljudima i onda kažu da ako si okružen takvim ljudima da se i ti osjećaš mlađe i da godine onda nisu bitne.
Ja mislim da tebi savršeno pristaje naljepnica ‘forever young’.
Fizički možda i ne baš. Neki kažu da se nisam promijenio ništa što se toga tiče, ali tako se i osjećam. Doživljavam taj život tako da imamo jedan i treba ga iskoristit što bolje. Kad radiš sa mladima i sa djecom puno je čišće i zdravije. Oni su potpuno iskreni.
Je li radiš sa mladežima stranaka?
Pa radili smo sa mladežima stranke umirovljenika. Šalim se, radimo mi sa svima. S mladežima radimo, na primjer moj kolega Boris je palio madeže.
Zašto je tako okrutan?
Ne pale se madeži nego ono operiraju.
Vratit ćemo se mi na djecu, DNF, Čarobne animatore, Šarenko. Mislim da se Šarenko najviše probio od svih.
Mi imamo zajednički projekt...
Ne! Dosta! To je na kraju priče. Idemo malo kronološki obradit tko je Vangel. Vangele, toi si ovdje rođen, odrastao, išao u školu. U koju školu?
Split 3.
Asti.
I živim u Ruđera Boškovića, a to je...
Najbolje projektirana ulica i kvart.
Ono što je specifično kod tog kvarta i zašto guštam. Ljudi, odnosno obitelji se ne moraju brinuti da će dijete do škole ili vrtića imati gdje preć cestu. Imaš parking i garaže ispod svakog portuna. Sve što trebaš kupit je tamo. Mi kao djeca nikad nismo trebali ić u grad. Nismo jedino kino imali. Tu nam je bila pošta, banka. To kad sam htio pljačkat banke. Prima 3, stvarno nam je sve bilo tu. I jedino što mi je žao da nisu napravili do kraja, jer je to krajem 90ih stalo. Trebali su napravit most preko ceste do mora. Tamo od Krstarice samo fali to.
Ono enklava Splita 3 Žnjanu, kao Neuma?
Tako je. Kažem ti još da ima to, mogao bi ići do mora bez da pređeš cestu.
Dobro. Kažu mi da se već u srednjoškolskim danima vidjelo da si ti zaljubljenik u te plesne šeme. Da si organizirao plesnjake na maturalcima. Kako je to izgledalo? Ta prva iskustva.
Znači, kao klinac u osnovnoj, pred kraj osnovne škole sam se zaljubio u glazbu rapa, hip hopa, RnB-a, Dancea i krajem te godine su počele. Ja sam generacija tinejdžera koja je ratna generacija. Mi nismo imali baš puno mjesta za izlazit jer 80ih smo bili djeca i nismo izlazili vani nego tek tamo 90ih, tada je nastala i nova država.
Di se izlazilo?
U Lava. Sheakspeare, Kakadoo, Up and Down.
Znaš kako se u Žrnovnici kaže ‘Hoćeš li ići u Lava?’?. ‘Šulava’.
E je je. Iz tvojih krajeva se isto išlo u Lava. Bilo je u Žrnovnici zgodnih cura.
Bila je u Žrnovnici Aurora. Toga se ne možeš sjetit? 80te.
Znam za šibensku Auroru. Sjećam se da je prije toga generacija, kako sam ja radio radijsku emisiju koja se zvala ‘Radio kazetofon’, onda bih pričao sa ljudima o raznim izlascima u njihovom vremenu. Znam da je ispod bila ona Arkada, tad je bio isto disco i bilo je puno više izlazaka tamo 70ih, 80ih. Znalo je radit po cijeli tjedan, svaku noć si imao gdje ić. Kasnije je to prestalo. Mi smo imali samo tu matineju. Ta matineja je bila u Lava, Kakadoa, Shaspeara i Up and Downa kasnije. Od 17 do 22. I onda smo morali bit kući u 23.
Jesu bili Prometovi busevi?
Jesu. I onda ne bi mogli uć u 60-tku. Znam da je onda par puta ekipa ih gađala kamenjem pa bi došla policija. Pa bi išli stanicu prije da zeznemo ove koji su čekali. Znali smo ić i pješice, a to je osam ipo kilometara. Sjećam se datuma jedno ljeto. Trebali smo ić isto u Lava. To bi se skupila ekipa u ulici i svi bi se našli ispred ulice, ekipa iz svakog kvarat. Mi sa Splita 3 smo čekali kod bolnice, ekipa s Mertojaka na Mertojaku i išli smo u Lava. I tad su štrajkali, zadnji dan ljeta kad smo mi imali praznike, štrajkao je Promet. I mi smo krenili po onom zvizdanu do Lava. Pola ekipe je ponilo nešto alkohola, znam da pola njih nije došlo do Lava jer ih je udarilo i sunce i alkohol. Iako nije dobro da piju alkohol u tim godinama, ali eto, to nije ništa novo.
Recimo NE alkoholu.
Pa da, ali nije to ništa novo. Sad se groze sa djecom u srednjoj školi. Mislim pilo se i prije. Sad mediji možda i instagram pa se snime različite situacije djece pa to svi vide. Ali u sušti svega što je bilo tada ima i sada.
Što bi se sve zabilježilo da je tada postojao TikTok i Instagram?
Ako pričamo o Instagramu, Facebooku i TikToku meni je super i ja se ne grozim toga zato što je to lijep medij. Djeca i mladi koji snimaju nešto dobro. Znači ja kako sam se bavio plesom, mi bi snimali ples, radili bi akrobatiku, zafrkanciju, čak smo to snimali i kad smo nabavili kamere. Na primjer prelaziš cestu na rukama jer smo se bavili breakom. Tako da mislim da smo i mi to imačli, vjerojatno bi se i bavili TikTokom i Instagramom. Sad uvijek postoji i ružnija strana te priče kad neko snima gluposti koje nisu zanimljive, a možda čak mogu i povest djecu u krivi smjer. Ja osobno mislim da da je toga bilo u to vrijeme, mi bi sigurno bili TikTokeri.
Kažeš break dance. Kako su izgledale te vježbe? To je sve bilo spontano, bez voditelja?
Tako i je krenilo. Break dance je već od 80ih postojao kad je bio trend u cijelom svijetu. Pa je bila ekipa iz Splita koji su se skupljali na Koteksu. Nisu imali neku dvoranu, a skupljali su se na Koteksu jer su tamo bile pločice i kad je kiša imao si krov. U onom prolazu. To je onda krajem 80ih nekako stalo, a mi smo se konkretno počeli bavit hip hopom. U to vrijeme dobili smo MTV, većina nas koji su imali kabelsku i mogli smo pratit svjetske trendove uz ples kao što je MCHammer. Prije toga je bio Michael Jackson, pa Dr.Dree i svi ti spotovi koji su nama bili zanimljivi, mi smo skidali plesne pokrete sa tih videa i izmišljali sami. Onda je kasnije jedan naš kolega, on je sad fratar u Mostaru, mi smo ga zvali Žuti. Mi smo tražili negdje mjesto gdje ćemo vježbat i našli smo na Baćama jedan prostor i kako nema interneta, mobitela, ljudi nisu znali gdje se mi nalazimo nego su nas viđali na tim matinejama gdje plešemo. Onda su otkrili da postoji prostor gdje mi vježbamo. Onda su ono kao u filmovima došle dvije cure ‘ej, čuli smo za vas, mi volimo plesat, bili vam se mogle pridružit?’. Okej, pridružite se i onda je tako došao i Žuti, ali Žuti kaže ‘Ja ne bih htio plesat hip hop, ja bi volio break dance’. Ja sam mu rekao da mi to ne radimo, ali da bi volili. On je rekao da nema problema. Tako da je on bio ajmo reći nakon toga, on je kao izbjeglica došao iz Mostara i bio je prvi breaker, Žuti. Sad čovjek radi s mladima u Mostaru kao svećenik. Postoji neki red, ne mogu se sad sjetit.
Break dance fratri.
Hhaha. Tako je onda u jednom trenutku došao i Marko Pecotić koji se sad bavi klapskim pjevanjem.
Gdje je došao? U plesni klub, Peco naš?
Da, Peco. On je htio radit electrobugee, s tim da sam ja vidio da je talentiran i za hip hop. Kasnije možemo pričat i kako sam skužio njegov talent za pjevanje. Nas je u početku bilo četiri, pet i onda nas je bilo deset momaka i deset cura, što je super.
Tko je bio glavi? Jesi li bio glavni?
Pa tad je Boris Ostojić jedini kužio moju šemu. BIo je tu Dino Brkljača, Bota Dino i kasnije Pajić Ante, bio je i Mario jedan koji je isto bio izbjeglica. To je bila kao družina u tom trenutku. Kasnije sam ja možda potegao više i ostao sam cijeli život u tome, ali ajmo reći da smo mi to krenili kao neka skupina koja je volila plesat i družit se. To govorim o srednjoj školi. Onda kasnije sam ja skužio, jer ja volim prenosit znanje mlađima. To sam često uspoređivao, primjerice folklor, da nije entuzijasta koji su radi u tim drušvima, ne bi ga bilo. Nego su oni dobili instituciju, prostor, vježbali su, dolazile su generacije i dan danas kao kulturna baština postoji folklor. Tako sam ja zamišljao ove naše street plesove. U toj priči je Boris sa mnom krenio u potpunosti da osnujemo klub i prvi osnivači plesnog kluba DNF, to ti je 1996. registrirani službeno, a 1995. se formirali. Sad će za godinu ipo dana bit 30 godina. Nas dvojica smo formirali kao instituciju, kao udrugu.
Je li to najstariji splitski klub?
Što se tiče streeta, da. Evo postoje i drugi plesni klubovi. Tada u tom trenutku, 90ih postojao je jedan jedini za kojeg smo znali, a to je bio Split. On se onda raspao odlaskom tog čovjeka koji je to vodio, u pet, šest klubova. Jedan od klubova evo sada je Noa, koja se bavi navijačicama, evo doživjeli su 30 godina s time da su se oni 1995. bavili samo Rock n’ Rollom i nešto Jazzom. Evo čestitam im ovom prilikom.
Tako je. Čestitamo im i mi. 95. DNF, što znači DNF?
E sad, priča je duga, ali skratit ću je. Znači ‘Dance and fun’, u ovom trenutku. Prije je značilo ‘Dance and fashion’ jer naši nastupi u početku su bili modno osviješteni na način da su nas zvali ljudi koji su organizirali modne revije da tu upotpunimo program. I onda su tu bile moje prve koreografije koje sam osmislio. Prije toga smo imali neki radni naziv zbog pjesme koja je meni bila draga, zvali smo se ‘Sweet dreams’. Jer nas je žena angažirala dok još nismo imali ime. I mi smo sve imali osim imena i onda je ja mislim naš prvi nastup bio pod imenom ‘Sweet dreams’. Kasnije smo imali kombinaciju sa TV Marjanom. Ekipa koja je radila na TV Marjanu je htjela imat svoju skupinu, dosta ambiciozno i od toga nije bilo ništa, ali eto oni su se zvali u kombinaciji ‘Dajak and Franić’, opet skraćeno DNF. I onda smo tako mi ostali DNF i onda smo kasnije to nazvali ‘Dance and fun’. Tada i malo proširujemo ekipu, spomenuti Pajić Ante i Ujo, Ujević Ante. Njih dvoje su bili druga skupina i tu smo se povezali . A prije u srednjoj školi mi smo radili one borbe.
Kakve borbe?
A kao battle u plesu s time da je nas bilo pet, šest, imali smo cure u ekipi.
Borili ste se protiv cura?
Protiv Ante i Uje, ali oni bi se obično povukli. Znam da će me sad napast zbog ovoga, ali to je bila činjenica. Kad bi mi došli, oni bi otišli sa strane. Eto, tako je nekako krenulo sa klubom.
Gdje su bile prve prostorije?
Prvo smo vježbali u podrumima na Blatinama. To je tada služilo kao sklonište. Izgleda da je naša sudbina bila da mi budemo u skloništu kao neki underground đir pa smo od 1997. godine u Šižgorićevoj 20. Preuredili smo jedno sklonište. Tako da smo ostali tu sve ove godine,. održavamo ga, plaćamo Gradu najam. Bili smo u jednom periodu kako sam ja bio dobar sa Željanom Rakelom, tamo 96.te godine.
Nemoj mi reć da je Željan Rakela prakticirao brak dance.
Nije, bila je lijepa kombinacija. To su lijepe priče. Bila je 1996. godina, tražili smo prostor. On mi je rekao da imaju slobodne termine utorkom i četvrtkom. Tako da smo mi utorkom, četvrtkom i subotom na Pujankama trenirali. Imali smo zajedničke večeri i uvijek je bilo lijepo druženje. Oni su bili u tim borilačkim vještinama. Ima jedna angdtota, ima ih više, ali ispričat ću jednu. Oni su imali na našu glazbu ples. Ples je bio da su lupali jedan drugoga. Meni je to bilo top. BIlo je par situacija, tad su se pojavili skinheadsi i mi smo imali našeg prijatelja Femija Rija tada u ekipi. On je imao neke prijetnje od njih. Oni su trčali za njim, on je taman dotrčava do tog prostora gdje smo se družili i naletili su Rakela i ekipa i nikad ga više nisu zezali.
Pozdrav Željanu i BMW klubu Dalmacija.
Željan je dugo i u sportu i u svemu, okružen sam takvim ljudima iz različitih branši tako da eto nekako kad se sjetim toga, baš su bila lijepa vremena. Mislim svakome je tinejdžerstvo ljepše kad malo ostariš.
Ne znam koliko si imao godina 1996., ali čuo sam da su počele padat prve državne nagrade, odnosno u najmanju ruku natjecanja.
Boris i ja smo išli zajedno u razred i zaljubljenici smo u ples. Ja govorim Borisu da smo prošli cijeli Split, mi smo najbolji u Splitu. A on ’ Ma nema šanse, tko zna koliko ima ljudi u Splitu’. Ja mu govorim, da smo bili u svim klubovima, izlazimo svaki vikend. Mi smo imali tri majice za presvuć. Mi smo plesali od početka, osim kad nas ovaj iz Lava ne bi satrao s glazbom. Bili su trendovi da imaš svoj plesni blok. Kako smo se Boris i ja u međuvremenu bavili i Rock n’Rollom mi smo putovali po Hrvatskoj i išli na natjecanja. Svako naše natjecanje, umjesto da idemo spavat, mi bi išli u disco i tražili smo da vidimo postoji li još netko tko se bavi hip hopom. Bila je ekipa od Tomislava Tržana, onda ‘Rocksi’ koji su pratili tadašnje dance izvođače. Ali u tom battleu, mi smo po meni bili bolji.
Je li to doba Cro dancea?
Je. Onda sam saznao za natjecanje. Prvo natjecanje nismo imali love i sjeli smo i pričali i poslali su mene prvog na natjecanje. Išli su sa mnom i Pajo i Ujo i Dajak i Đordana. Njih četvero sa mnom i ja kao zvijazda. Na top prvom natjecanju otplešem to što je. Bio je i Tomislav Tržan tada i dogodi se da meni daju drugo mjesto, a njemu prvo, ali problem je bio što u hip hopu ne možeš radit akrobacije. A Tomislav Tržan je radio helikopter pola koreografije i onda su se digli suci i rekli ne. Ne možeš ti bit prvi, to je za break dance. On je valjda osjetio potrebu da pokaže. Onda su odlučili da sam ipak ja prvi, ali mi nije nikad vratio medalju i diplomu, ali nema veze. Neka mu je za uspomenu. Kasnije sam išao na sva ta prvenstva i eto, nitko me nikad nije pobjedio.
A 1997. već se dokazuješ i na europskom nivou. To je strelovit uspjeh.
Da, dvije godine državnih i kupova. Ali, prije toga je bilo svjetsko i tu sam ušao u finale i tad su me prvi put vidjeli međunarodni suci. Ja sam imao svoj neki poseban stil i to je ono što ja radim cijeli život. Učim plesače da budu svoji. Možda u tom trenutku nisi shvaćen, ali radi svoje i ako vjeruješ u to dokaži da to može bit top. Jer što se radi u svijetu, ljudi stvaraju trendove. Tako je u plesu i dan danas. Netko stvori trend pa ekipa mlađa u tome vidi svoj uzor. Ja sam imao svoj đir. Tada sam u finalu bio, nisam prošao među prva tri, ali sam bio među njih devet. Sljedeće godine ja dolazim na europsko i budem prvak, potaracam svjetskog prvaka i sve ostale. To je bilo u Zagrebu. Jednoglasno sam bio prvi. Nakon toga dolazi jedan problem i žao mi je što savez to nije razumio. Ja tada nisam imao para. Nisam mogao ić na svjetsku titulu jer je to bilo negdje po Europi i ja sam molio savez da mi plate, a oni nisu prihvatili i nitko me nebi pratio i da sma skupio novac išao bi sam. Ja sam to jako teško doživio i rekao sam da neću ništa. To mi je žao. Europski prvak sam ostao dvije godine, ja mislim da se čak nisu ni održavala nakon mene. Malo je taj savez bio u raspadu. Tu sam ja bio tako razočaran jer savezi moraju podupirat sportaše koji su i ambiciozni i imaju takve rezultate. Ne može kretat od sebe i svog kluba i uzimat novac. Super je u savezima u kojima rade ljudi koji razmišljaju za napredak generacija. Tako u svakom sportu. Drago mi je da je break dance sada priznat kao sport pa ćemo mi možda moć malo bolje s eorganizirat jer ovih svih godina kad te ne priznaju kao sport. Evo ti mi reci gdje po tebi spada ples?
Nešto između kulture i sporta.
Kultura i sport i show. Znači on ujedinjuje sve. Umjetničko klizanje je sport, ali isto je umjetničko i ima koreografiju. Prvi ples koji je priznat kao sport i ima sve predispozicije za to, a to je Rock n’ Roll i sportski plesovi i sad je Break dance u sportskom plesnom savezu samo kao ta kategorija. Što se tiče hip hopa i ostalih koji su u tom street svijetu, bit će malo teže da se priznaju kao sport, ali break dance je definitivno. Imaš akrobatiku, imaš stil i to je to. Samo ti povezujemto sa tom 1997. godinom u kojoj je bila jaka konkurencija i puno jača nego što se sad dogodilo. I mene jako rastužuje to što se dogodilo sa plesom, a to je jako puno festivala i svi dobivaju nagrade. Ima puno kategorija. Festivali su festiva, dođeš, platiš kotizaciju i plešeš. Izgubila je ta titula snagu i to treba sad nekako vratit kroz sport, ato je jedini break dance.
Kako je na razini Europe danas? Koje su zemlje dominantne u tom sportu?
Ako pričam o svjetskoj razini, Amerika je kolijevka toga, ali čak su Japanci jedan period bili i dan danas rade. Sad se tu razlikuju stilovi. Meni su na primjer bili Francuzi najbolji. Francusku čini raznovrsno stanovništvo tako da oni plešu iz gušta. Puno se može radit na ulici. Nekad je ples te vrste značio za maknit se od loših stvari, od droge, mafije, kriminala. Kod nas je ples služio da imaš slobodnu aktivnost da nisi na ulici, a danas se djeca tjeraju na ulicu. Nisam za to da roditelji brane slobodnu aktivnost kao kaznu. Meni je to ista obaveza i odgovornost kao škola. A sad je još bitnija po meni od škole jer se djeca puno manje fizički troše nego mi u ono vrijeme.
Rekao si da nije bilo podrške saveza i pogodilo te kao mladog čovjeka, a vjerujem da i danas postoje nepravde. Zna se što znači kad mali čovjek dobije priznanje struka za njegov daljnji razvoj. Ali pretpostavljam da su titule koje si osvojio ipak bile neki vjetar u leđa za sve što ćeš dalje radit.
Je. Bile su vjetar u leđa ne samo meni nego i cijeloj ekipi jer iza mene su došli i ova moja ekipica prva gdje smo mi žestoko trenirali. Pa je i Boris bio državni prvak i Dino i cijela ta ekipa koja je bila oko mene su u svojim kategorijama postali prvaci.
Ja ti otvoreno moram klazat. Viđam Borisa godinama, a prvi put slušam da je Boris plesao i ne mogu ga zamislit da pleše. Borise, hoćeš nešto zaplesat?
On je bio izuzetno talentiran, ali možda malo manji radnik. Imao je najbolji po meni, koji nikad nije završio, imao je najbolji helikopter. On je to stvarno dobro radio i imao je najbolju špagu iz skoka. Ima još jedna anegdota. Mi smo pratili pjevače na festivalu i onda je iza toga bio party. Jedna ekipica se pravila važna i izazvala nas je i mi smo se borili i onda je Boris izašao, a bio je totalno nezagrijan i krenio je u skok i u špagu i ostao je u špagi. I svi su bili sretni, a Boris ostao u špagi. Nije se mogao dignut. Onda smo mi to skužili i digli ga. Zanimljivo je kako smo mi u tom periodu bili muški plesači i onda bi nas otkrili sa estrade i bili bi pratnja mnogim pjevačima.
Kome?
NIsu svi bili baš u našem điru. Pa prva dance pjesma je bila ‘Kreni dalje’ od Giulliana. Tomo Mrduljaš je napisao pjesmu, pročulo se za nas u gradu i tko će plesat. Tu isto postoji anegdota. Giulliano nije imao pojma da će imat plesače. Njemu uopće nije rečeno.
Za uživo nastup?
Da. I prvu večer on gleda šta mi stojimo na skalama za Melodije Jadrana. I mi se upoznali tu, ali već u finalu je to bilo. Tu je Jelena Rozga nosila cvijeće u publici ili je karte skupljala, ne mogu se sjetit. Ona je bila balerina prije i imala je taj studentski posao. I ona ti to može potvrdit. Sjela je kad smo mi plesali i rekla ‘kad ja budem pjevala, ovi će mi plesat’ i stvarno je tako bilo. Ona je prvu koreografiju koju je izlazila samostalno, tražila je od mene da joj koreografiram za Doru i onda smo kasnije za Magazin više puta nastupali, pa je bila i Doris Dragović, bile su Divasice, puno mladih pjevača i pjevačica.
Nemoj mi pod tri točke stavljat Dina Dvornika. Ili sam krivo čuo?
Dino Dvornik je imao tada jedinu glazbu koju sam ja cijenio. Tad sam bio malo isključiviji nego sada, sad slušam svašta, ali opet imam favorite. Što se tiče plesa, Dino Dvornik je bio jedini iz Splita za kojeg bi mi plesali. Taj period devedesetih pojavljuje se E.T., bila je Ivana Banfić, bile su još neke grupe i svi su imali plesače, to su sve iz Zagreba plesači bili za koje smo mi na natjecanjima pokazali da smo malo bolji, ali znaš kako je to. U tom periodu mi je malo to smetalo, mi inače imamo to, tako i sa Hajdukom, znaš da si bolji, nekad i nismo bolji, ali smo tu jednaki smo. I onda je došao poziv kao bi li pratili Dina Dvornika. I onda smo Boris i ja pratili njega na par nastupa. I tu postoji više anegdota, ali ukratko ću. Znači bio je novogodišnji doček na televiziji, to je bila ja mislim 90ta. Tad mu se rodila Ella i nastala je pjesma Ella i bila su s njim dva plesača. E sad, mi dobivamo svoju državu, Dino ostaje u Hrvatskoj i obraća se nama i sad smo mi ta dva koja sam ja gledao na televiziji. Ne mogu ti opisat to ushićenje. Ali tu je Dino bio u najgoroj svojoj fazi, u koketiranju s drogama. Mi smo imali jedan koncert koji se zvao ‘Atidrog’ party i tu su bila sva splitska djeca. Gibonni, Daleka Obala, brat od Dina, Dean i Dino. Dino je bio zvijezda na kraju i ide prijenos HRT-a i mi prije toga imamo probu. Dino, Boris i ja. Počeo koncert , Dina nema, Songkillerski govore da će doć da je otišao s bricom. Uff. I pojavio se, ali već je bio u nekom filmu. I stoji Boris na jednoj strani, ja na drugoj i on nas treba najavit, ali ne najavljuje nas. Dotrčim ja do Borisa i kažem mu da odemo sami gore. Dino ništa nije otplesao, mi jesmo . I sad ne znamo kad trebamo izać. Nama je bilo super, malo smo duže stajali, prvi put ćemo bit na televiziji, HRT, mi smo cijelu rodbinu zvali, svi su znali. Ide Gibonni, ide Daleka obala, ide Dean Dvornik i stiže Dino Dvornik i idu slova. Izbacilo ga. U ulici su me zafrkavali u vezi toga. Sljedeće je bilo u Aurore, on je isto jedva mogao izać. Prvo nam je njegov menadžer rekao da još malo plešemo jer bi mi smai počeli plesat na Afriku. Sad smo mi tu plesali, radili prelete, trostruki salto i treba sad on izać. Nekako ga dovedu i izletio je i ja mu idem udrit taj neki naš dogovor i udrem ga po stomaku, Dino se uhvati za stomak, spusti se dolje i ostane ležat. I govori meni Vlado pokojni da se vratimo, a on ostao ležat i ja sam tu već bio malo razočaran u cijelu tiu priču jer ja sam njega drugačije doživljavao. On je meni užasno drag. To je zanimljiv čovjek, pun humora, to iz njega izlazi, ali u tom periodu je bio najgori za sebe i možda ga je kasnije i žena u tome svemu usmjerila, dobio je dijete, mi smo ga izgubili tada. Napravio je dobar ovaj zadnji album i sve je krenilo.
Mislim da Split neće dobit novog Dina.
Ja Dina doživljavam kao osobu koja da nije u Hrvatskoj, on je u biti Michael Jackson. Njegovi beatovi, njegova glazba, on je sam to radio. Kasnije je imao i malo uzimanja trendova kao i svi, ali ako se uzmu oni prvi i drugi albumi, on je imao svoj zvuk. I onaj saksofon. Ljudi kažu on je samo funk, nije. On je on. I tu priča završava. Ne mogu ga usporedit sa S.A.R.S.-om, ali eto otprilike S.A.R.S. isto ne možeš svrstat u neki đir, ali Dino je bio legenda. Njegov ritam i dan danas, oni uvodi i za ples, baš je bio gušt. Ti znaš da ja radim i gaže i to i onda pitam kojem điru hoćete glazbu, a oni odgovore ‘pa ono, Dino Dvornik’. Okej, Dino Dvornik, a šta je dalje. Koji je to iza? Eto jedino Songkillersi, njega su pratili , ali nisu toliko popularni. Tkao da Dino je kategorija za sebe i ja sam ponosan što smo bili dio te priče.
Bez obzirašto se nisi vidio na televiziji na ‘Antidrog partyiju’, ali vido si se na televiziji na ‘turbo limač showu’, u kojoj ulozi?
E nisam se vidio, ali smo bili u ulozi koreografa i tada iako zbog saveza nisam mogao ići dalje, proširila se vijest o nama nakon europskog natjecanja i počeli smo primat i djecu mlade i formirali smo nove trenere. I u tim kombinacijama sam skužio da su neki mladi ljudi dobri za trenere i oni su nam počeli pomagat u klubu jer sami ne bi mogli. Boris i ja smo radili seniore. U tom trenutku veliki talent je bila i Vedrana gRčić koja je već sa 16 godina nama počela radit treninge, Goran Bajamić, bio je i Peco.
Peco kao trener?
Da. On je radio electrobugee uglavnom. Rdaio je i break. Break smo radili svi, ali onda je došla nova generacija, mogu preskočit, tu su i dan danas BUdija Marko koji je trener, a bio je kod nas plesač sa 10,11 godina. Marušić, Deni Koreca, bilo je dosta plesača koji su ostali i kasnije bili treneri. Uglavnom ideja je bila da se stvaraju nove generacije koje će stvarati nove generacije. Znači nakon europskog smo dobili poziv za Turbo limač, imamo li nekoga koga bi kao klub poslali i mi smo prijavili mlađu generaciju.
Evo za one koji ne znaju. ‘Turbo limač show’?
To je najlakše usporedt sa Supertalentom s time da je Turbo limač imao natjecanje u emisiji, četiri škole u raznim igrama. I onda bi ta škola išla dalje, kao show program bi bio talent show i tu bi u emisiji bilo četiri, pet izvođača. Ili bi pjevali, plesali, izvodili nešto. Doslovno kao ova sada emisija samo što je bilo samo za djecu. Tamo smo mi poslali troje klinaca. To su bili Kosta, Tonči i Ivica. Imali su desetak godina. Ivica je bio gimnastičar prije nego što je došao kod nas u klub, Tonči je bio strašno dobar breaker i Kosta isto. Stvarno smo napravili jednu lijepu koreografiju i pazili smo i na šivanje robe i tako dalje. Ušli smo u finale. U finalu smo dobro prošli tako da su nas zvali da budemo specijalni gosti na Dori i onda smo smislili koreografiju za Doru.
Jesi tu plesao ili?
Ne, djeca su plesala. Tu sam bio u funkciji koreografa.
Bio je tu još Zlatni gong.
To je kasnije. Išli smo u Turbo limač sa još mlađima i oni su prošli do finala. Onda je bio Zlatni gong. Sad je tu jedan mali prijelaz. Klub više rade mlađe generacije, ja radim djelomično u klubu, više se bavim organizacijama i produkcijom, opet vezano za ples i radili smo kao animatori po hotelima. Tako da sam tu naučio razne igre, animacije. Bili smo tada najmlađi animatori, ali problem je bio što je bilo predratno vrijeme i nismo imali baš turista po hotelima nego su bile škole stranih jezika. Mi smo radili u školi stranih jezika i tu sam stekao jedno veliko iskustvo u radu sa mladima. I tako je došla jedna ponuda od Željana Klašterke koji je bio tada urednik HRT-a. Prije toga sam radio koreografiju za pjevačicu koje je tada bila u njegovom timu. Renata Sabljak. On je vidio moje organizacijske sposobnosti i da bi mu mogao pomoći oko toga. On je tada radio s Renatom Sabljak i onim pjevačem što je sa Pecom u četiri tenora, Đani Stipaničev. Radili su s njim karijeri i on me tako upoznao. Bila je neka turneja koja kreće iz Splita gdje se trebao birat mister ‘Zlatnog gonga’. U to vrijeme je bit mister i maneken u Splitu značilo da si peder. On je meni rekao da ako uspijem da ću odradit cijelu sezonu. Ja mu nisam ništa obećao nego sam probao. Zovnio sam sve svoje prijatelje. Ja sam mislio da će se birat mister simpatičnosti, tako je trebalo bit. Ja sam uspio nać deset ljudi i moje cure iz kluba su bile hostese. Nakon toga su se svi počeli javljat bez da je trebalo molit ljude. Tada sam i njemu i sebi dokazao da mogu te neke stvari napravit u koje nitko nije vjerovao, a kreće iz Splita. To je bilo i sa karaokama.
Stop. Nećemo sad s karaokama. Znači, dvije stvari. Prvo kad si spomenuo Turbo limač show, na pamet su mi pali moji gimnazijski dani. Ako se ne varam, u mome razredu je bio momak koji se zvao Mislav Mikšić i on je prvi pobjednik Turbo limača u Hrvatskoj. Pjevač, pjevao je neke Queen pjesme. Legenda, moj prijatelj, piše pjesme. Pozdrav Mislave.
Moguće, ja se ne sjećam.
Mislim da je. Druga stvar. Kad si rekao da si bio animator u hotelima. Ja sam pročitao tvoju biografiju. Javio mi se jedan čovjek iz Splita kojemu si ti kad je on bio dijete bio animator u hotelu. Je li istina ovo sad što ću piatat? Vi bi djecu pustili da trče do plaže i nazad samo da se vi ne morate maknut iz stolice.
Nije, to je greška. Mi smo bili na vrhu hotela. Mi smo animatori koji nisu imali ništa pripremljeno, sve smo izmišljali. Bili smo toliko satrani, cijeli dan bi stajali na suncu i to je bio mali dišpet prema nekome tko nam je rekao da to radimo, a po nama nema smisla to radit. Onda sam našao šemu. Boro i ja smo sjedili u ležaljci, pili koktel i ‘Idemo, natjecanje do bove!’. Ako se nisu umorili, onda je išlo trčanje po plaži. Ali i ovo je sad zanimljivo. Boris i ja smo izmišljali igre. Poligone, pa sušenje odjeće, dosta kreativno je to bilo. U toj kreativnosti se u drugom hotelu pojavila nova ekipa koja isto radi animaciju, iz Zagreba. Mi smo radili jedno natjecanje piciginu, prijave. Nama su bile zanimljive đenske u tom drugom hotelu i mi bi otišli tamo i na ploči piše da i oni imaju prijave za picigin... Pa sinko vi ne znate šta je picigin?! Pa ja govorim, ajmo mi staviti fuflanje u zraku. Što je bilo za dva dana? Fuflanje u zraku. Mi da smo imali mobitele, mi bi to slikali i rekli pogledaj. Već smo bili probili. Nismo mi znali da nas kopiraju dok nismo primijetili da imaju picigin. Znači to nitko ninje radio, nikada. I onda kada smo stavili to, zvali smo ih, a oni govore: a nemojte se ljutiti. A ne ljutim se...
Tako da, puno je djece prošlo kroz kamp i to iskustvo koje smo imali s animacijom, to je nekako, i ples, čini da ja idem u tim drugim smjerovima. Ja ti volim sve povezati, zato i danas radim sve to. Sve što sam radio u životu i što radim, ja to volim, zdušno i guštam. I volim uklapati ljude u sve to. Nisam "One Man Show". Ja mogu odraditi, ali ja sam više da uklopim i tebe i njega jer onda se ja osjećam bolje. Jer ako ja prenesem tu svoju energiju, a danas sutra i zaradu, i sva trojica smo zadovoljni, meni je to puno ljepše. A kod ljudi koji su kreativci, zarada je na zadnjem mjestu. Ali dođe, jer moraš od nečega živjeti.
Tako da, ja sam se uglavnom družio u ovom periodu s ljudima koji su stvarno kreativci, a to kreće već iz tih dana, samo nisam znao u što će se to sve izroditi jer sam paralelno studirao. Znaš kako to ide, roditelji ti kažu ok, sve je to ok, plešeš, ok, ali završi fakultet. Tako da jesam usput. Doduše, 10 godina sam studirao, ali sam i završio FESB, i drago mi je da sam ga završio.
Da, magistre. Sada možete magistre i malo o karaokama. To je zbilja projekt koji Vas je dodatno proslavio po Splitu i bio i ostao... Je li ostao?
Pa je ostao, mislim da sam ja jedini kojem se ljudi još jave za karaoke. Bio je jedan period kada je sve gorjelo.
Gdje si zapravo gradio te karaoke dane?
Ideja je bila... Opet ponavljam, nije bilo Instagrama, Youtubea i to, da ljudi nešto vide i skupe ideju. Mi smo to onako, uglavnom izmišljali smo sami, izlazili smo, sad kada skužim, Boro i ja smo stalno izlazili i šira ta ekipa. Ali smo voljeli plesati. Taman je Metropolis otvorio i tada dolazi neka ekipa i pokušavaju napraviti karaoke. To je bilo na nekim kazetama. Pitam ja: što je ovo? A to nešto, loše, treba kazetu vrtjeti i svašta nešto... Ja govorim Borisu, možemo mi ovo 10 puta bolje napraviti. I onda Boro kako je jedan od najboljih ljudi za tehniku i sve što je trebalo tehnički rješavati, od kamere, audio tehnike, on od svega napravi nešto. Ideala za to, pa tako i za ovo. Uspjeli smo riješiti nekakav software i počeli smo raditi karaoke, i u tom trenutku, prvo smo počeli Boris i ja, ali bilo bi dobro da tu još netko pjeva. Peco je s nama, on tada nije pjevao. Ja govorim, bilo bi zanimljivo da mu ponudimo da radi s nama, lijepo pjeva.
Kako misliš da tada Peco nije pjevao?
Ne to je '90-ih, dobro, jedino je pjevao u crkvenom zboru. Puno njih pjeva u crkvenom zboru.
I Jacques je počeo u crkvenom zboru, pa je to prerastao.
Dobro to, ali nije bio pjevač. Pjevanje u crkvenom zboru bilo mu je hobi. A za taj hobi s karaokama bi nešto dobivao i kuna. Onda je meni pala na pamet ideja, gledajući tadašnju televiziju Marjan, imao si kameru u određenu uru, kamera je snimala cesta, na primjer od 10 navečer do 4.5 ujutro. Bila je to kamera koja stoji jer nemaju programa. Cestu je snimala, auta su prolazila. I ja govorim Borisu... a nas dva smo još iz srednje škole htjeli napraviti nešto, a to je da upadnemo na HRT s odašiljačem i nabeljimo se i nestanemo. Bore je bio čak i našao neku šemu da napravimo to preko kabelske televizije, ne može cijela Hrvatska, ali samo da uletimo penzionerima u dnevnik i sateremo im dnevnik... bez veze. Al da se ne vidimo. Onda smo čuli da ako to napravimo, da možemo završiti u zatvoru. Ali nam je to ipak bilo napeto. Ne mogu ti to objasniti, ali ljudi koji se bave tehnikom, to shvaćaju izazovom. Stvarno je izazov.
Izazov ući u HTV program?
U eter. Sad zamisli, pazi, tada je jedino HRT i bio. Nije bilo drugo ništa. Ali baš kada je Dnevnik, ono odbrojavanje sekundi, uletimo nas dva, živa zbunjola.
Živo me zanima kraj ove priče.
Vratit ću ti se koju godinu u našu srednju školu gdje smo mi... Ja obožavam radio, Boris obožava radio, radio je medij u kojem ti možeš doći u pidžami i pričati, jednostavno te ljudi slušaju, ili te vole ili te ne vole. Oni tvoj glas čuju, doživljavaju te na neki način. I mi smo imali piratski radio. Piratski radio, Boris kući nema telefon. Ima telefon njegova rodica dva kata ispod. I mi objavimo njegov broj. U njegovoj kući mater ni ne zna što se dešava, vjerojatno ni do sada nije znala, jedino će saznati ako bude gledala. Mi smo u njegovoj sobi imali piratski radio, odašiljač. I prije toga, prvo smo htjeli vidjeti sluša li nas itko: stavljali smo plakate po cijeloj ulici, nazvali smo se Achtung radio jer su nas tada Nijemci priznali, naša zahvala je bila da se zovemo Achtung radio, pa možda ako policija dođe, možda budu blagi prema nama. Stavljamo plakate i to, nešto pričamo, izmišljamo, a ne znamo sluša li nas tko. A Boris je živio na Sućidru, s pogledom prema Kaštelima. I tko gleda, dok mi izbrojimo do 10 neka pali i gasi svjetlo. I mi brojimo, a kad je to počelo strobat, ja nisam mogao vjerovati... mi se deremo, i u tom trenutku ulazi mu mater, a da ne otkrijemo, on sakriva mikrofon i ostalo.
"Oprostite dragi slušatelji, upala mi ja mater"
Tako da je to među prvima bio piratski radio. Kasnije smo načuli da to ne smijemo, ali nije nas to sprječavalo jer je to bio izazov. Ako si možda gledao film, ima o tome, kada je čovjek imao svoju emisiju i vozao se kombijem da ga ne uhvate - mi smo živjeli taj film. Samo što je bilo u Borinoj sobi i vjerojatno bi nagrabusili njegovi roditelji, a i bili smo maloljetni. A onda smo upotrijebili telefon pa bi zvali dolje, ispalila je mater od njegove rodice jer smo kao stavili telefon, ako ima tko kakvo pitanje, neka pita i počelo je dolje zvoniti.
Sljedeći korak nam je bio, govorili smo da bi nam super bilo kada bismo uletjeli tako piratski, za TV baš nikakav problem u tu uru. Ali ajmo ipak probati iscenirati to. Ja ću otići gore razgovarati s direktorom, i ušao ja kao u filmovima. Njih dvojica sjede, ne da im se živjeti, ono kao gase televiziju. Ja dolazim pun energije, s ovaj me gleda i puši cigaretu... pa može, kaže. Ja govorim, ali mi ćemo biti maskirani, mi ćemo odglumiti da ulazimo u eter... ma radi što hoćeš, odgovori. Al' nisam ja znao da se oni zatvaraju. Ono, ubijeni u pojam, ne da im se raditi više. I ja skupim ekipu, dođe nas pet, šest, sedam, svi maskirani, i karaoke spojene. Ideja je bila da Boro napravi šemu da ide tekst na televiziji, ti zovneš na telefon i ljudi pjevaju. Kako mi imamo trening u 10, idealno, jer tek ćemo u 10, 11 otići na TV i to spojiti. I mi na treningu obavijestimo neke ljude iz kluba, kažemo im da nazovu, da ne budemo debili da nitko ne zove. Odemo u eter, uključimo se, svi maskirani, počnemo pričati... Kada je počeo zvoniti telefon, to je do 3 i pol trajalo. Zove zadnji poziv, super ste, ne znam tko ste, ali djeca neće da mi idu spavati. Onda mi kao, ja govorim, moramo sada iscenirati da je policija, sve smo pogasili i samo rekli da ćemo se javiti kad uspijemo ući u eter. Tako smo uspjeli ući u eter više puta, nebitno je kada i ljudi bi to gledali jer si imao HRT1 i HRT2, bio je TV Jadran i STV, i neki su imali kabelsku.
Tako smo počeli raditi emisiju u kojoj su ljudi skužili što su karaoke. Ali ne znaju tko radi. Bilo je pretpostavki, dali smo na pogađanje, pa su mislili da je Vuco, da je Ćubi, pa se Ćubi pokojni javio u eter i rekao: gospodo, ja sam tu, ne znam tko je tamo... i nitko ne zna. Nas nitko ne zna, mi smo plesači.
Koliko je to trajalo?
Trajalo je tri, četiri i pol godine, dok novinari nisu doslovno napisali "ekipa iz DNF-a".
Uvijek novinari su za sve krivi...
Pa čak mislim da je direktor televizije skužio da mu je to šema da malo televizija mu ipak ostane, a i on je ostao raditi. Onda smo se mi otkrili i vidjeli su da smo u eteru Peco, Boro i ja.
Sada ću ja samo kazati da si početkom 2000. osmislio i TV karaoke. Zatim, dovodiš Studio54 i to je nešto što je dosta obilježilo ono što radiš.
Je, Studio54, prvi put smo radili u Aurore, to je bilo u kombinacija sa Željenom Petrešom. Ja sam vodio i osmišljavao kao program, bio je neki drugi MC, DJ, cure obučene u perike, momci koji plešu u Studiu54, i tu sam ideju predložio, ne znam tko je tada bio u Metropolisa, s kim sam pričao, oni su prihvatili tu gažu, tako je počelo. Kasnije si vidio da su Studio54 svi reklamirali, ali stvar Studia54 nije u tome da je to samo glazba 80-ih, to je specijalna glazba 80-ih, i to su specijalni kostimi, trebao bi biti jedan show. Desilo se kasnije, znaš kako je to u Splitu, ne da im se ništa platiti više od DJ-a, i onda puštaj mi 80-te i nazovi Studio54. Ali ono što smo mi radili je bio performing. Karaoke kada smo radili, isto tako, bili smo nas trojica, zafrkancija mene, Pece, Borisa, to kasnije su u gradu počeli i drugi raditi karaoke. Moja želja je da to uvijek ima neki smisao i da je to show. Jednostavno ne želim radim ispod nekog svog nivoa. Nakon toga, radili smo druge partyje, svi su bili povezani s plesom što je meni gušt zato što s plesom možeš dobiti puno dinamičniju scenu i ljude možeš animirati da se zabavljaju. Ponekad se ljudi ne znaju sami od sebe zabavljati pa ih mi usmjeravamo.
Koliko je to trajalo?
Mislim da Studio54 traje i danas. Da netko nazove, mi to možemo odraditi.
U Centrala je bilo?
U Centrala je bio lip sync i kazetofon. Nakon Studia54 koji je bio 2000-tih, 2004. je sve stalo. Glazba je za Split stala 2004. Zatvaraju se Metropolis i Mississippi, glazba više prelazi prema istočnjačkijem dijelu. Puno klubova zbog novaca prelazi na tu vrstu glazbu. Ako ti primijetiš, više nema disco klubova. Klubovi postaju veliki kafići s visokim stolovima, nema plesa. I prije se manje plesalo, ali sada su doslovno sve to veliki kafići koji rade do 4, 5 ujutro. Glazba se promijenila, a ja sam uvijek tražio neki klub gdje bi mogli odraditi show.
Kao DJ kada radim, nije mi zanimljivo biti samo DJ. Želim raditi ili nekakvu temu ili nekakav show, volim i na mikrofon animirati, i onda ako su ti još tu plesači i plesačice, scenografija, to je meni show. Doslovno radim takve projekte.
Onda je nastao kazetofon kada sam shvatio da ja u suštini nemam gdje izaći plesat. Moj prijatelj Sapa isto tako je obožavatelj plesa. S njim u razgovoru, i s mojim prijateljem Sandrom koji je tada radio u Kameleona su nam dali šansu 'ajde napravite tu prvi. Kako je to krenulo iz Kameleona, tako i dan danas svaka tri mjeseca radimo kazetofon party. To je party glazba od 80-ih do 2004.
E sad kako sam ja osoba koja voli malo sve to ušminkati, onda sam unutar kazetofon partyja napravio lip sync. Što je lip sync? U prijevodu je glumiš da pjevaš. Pjesma ide, tipa Madonna, ti glumiš da pjevaš i obučena si kao ona. To sam prvi put napravio u Centrala jer je Central bio idealan za nas: gore veliki video zid, bina, i mi bismo bez najave imali određene teme koje bi pokazivali. Znači, puštali bismo glazbu i moj kolega Marko, inače DJ Flex i ja općenito u tim kombinacijama radimo.
Što se tiče pirova, moj prijatelj Igor Gabrić, koji ima izvrsnu i tehniku, rasvjetu i light, s njim sam osmislio DJ Brothers jer smo htjeli da bude nešto drugačije. A obzirom da sam ja kao MC na mikrofonu i puštam glazbu, on pušta glazbu, ima dobru tehniku, mi smo doista napravili šemu za ta vjenčanja. Tako da imam tih nekih timova i kombinacija i to su mi sve prijatelji.
Al možemo reći da si nekako pionirski DJ po pirovima. To je sada standard, a onda nije bio standard.
Nije, čak se, ja mislim krajem 1990-ih, to je bilo, kada bi došao kao DJ, pitaju gdje je bend. A bio je mali pir. Čak se ne mogu sjetiti... i onda sam kasnije kombinirao, na te pirove bi zvali i uz karaoke, pa smo imali i zabavu. Onda djevojačke, momačke, s time da sada u zadnje vrijeme uglavnom radim te evente, s time da izbjegavam kada je puno mladenki, ako ne zna glazbu koju preferiram, onda pokušavam izbjeći i preporučiti mlađu ekipu.
Nije mi sve teže jer oni koji su u tridesetima i vole plesati, a ja uglavnom puštam plesnu glazbu, to tu sve evergreeni, pjesme koje svi znaju. Pratim i novu glazbu, samo nije mi to đir. Inače, tko što sluša stvarno me nije briga.
Splitski krnjeval ima svoju povijest, svoju težinu, meni je posebno interesantna stavka da si 2006. bio producent toga događaja. Kako je bilo? Sigurno da ćeš pohvaliti sebe, ali mene zanima tvoje iskustvo.
Pa opet moram reći da smo tu išli timski. Ja sam taj koji je organizacijski, Boris tehnički. Mi smo se dogovorili, podijelili posao. On je tehnički producent, ja sam u toj organizaciji producent i financirano je od strane Grada. Mi smo na čudan način dobili taj karneval, neću ti ići u detalje. Stvar je u tome da smo karneval dobili u 12. mjesec, tipa 20. prosinca, a karneval je bio 12. veljače. A mi u životu nismo nikad organizirali gradsku manifestaciju.
Čija je to vlast bila? Kerum?
Ne, to je bilo prije... nismo mi s vlasti pričali, pričali smo s Turističkom zajednicom, bio je Vedran Matošić. Mislim da je gospodin Sikirica tada bio nešto, zanimljiva je priča. Valjda su se te neke dvije ekipe tu sukobile i gospodin Sikirica daje karneval. A zašto smo se mi uopće prijavili? Meni ti je smetalo jer su se zanemarivala djeca u tim dječjim karnevalima, a djeca mogu napraviti čudo. Pogotovo s vrtićima, organizacijama, doista se može puno bolje napraviti, i povorka i sve to. Jer mi u suštini, kada bi me pitao za karneval, tako se i zovemo, krnjeval, mi smo više maškare. Mi nemamo tradiciju one povorke. Pardon, mi imamo tradiciju povorke samo kada se ide paliti Krnje. Mi nemamo ono karnevalsko kao što je u Brazilu napravljeno rijeka ljudi. A stalno se forsira jer Rijeka dovodi turiste. Je, napravili su svoj đir, a mi maškarani smo individualni zabavljači. Ono što treba vratiti je da se nas pet nađe doma, napravimo neku temu i spustimo se dolje, to je Split. Pustimo sve ove ostale. Pustimo sela u okolici, oni imaju svoju tradiciju. Split nakon 1990-ih nije palio osobu. Split je palio nešto što te asocira na neki problem. I tu je bila super ekipa, Cukuni su započeli cijelu priču i tu se desio neki problem, a ja sam htio samo raditi s djecom.
Onda je jedna gospođa, kada smo se javili u turističku, napala nas da što mi hoćemo? Ja sam bio pristojan lik dok se ona meni nije počela smijati u facu i govoriti da nećemo ništa raditi. Ja govorim, a nećemo? Mi ćemo se prijaviti, pa ćemo vidjeti tko neće raditi. I ja se prijavim iz dišpeta, ma nećeš me omalovažavati, mi isto možemo. I ovi se međusobno posvađaju, prvi natječaj bude ukinut, nešto se tu izdešavalo, opet ide novi natječaj, mi se javimo i dobijemo. I onda odjednom, vi ste Sikiričini. Ja nemam pojma tko je Sikirica. Kada smo došli u Grad, jer kad smo napravili budžet, falilo je para, s tim se nije moglo, ono što je traženo na ugovoru to se nije moglo napraviti s tim parama. Onda sam ja pokucao na vrata i rekao: Gospodin Sikirica, ja sam čuo da sam ja Vaš. Ja sam Vangel, i mi možemo odustati od ovoga, ali ovo se ne može s ovim pokriti. On govori stani, pričat ćemo. I sad ide priča od toga da smo mi to organizirali... ali opet bez ekipe Cukuna, ali znaš li ti što je to? Što je pomiriti te neke... to su umjetnici. Ja obožavam raditi s umjetnicima, ali tu su već neki problemi, a ja sam već ušao u vatru koju je bilo teško smiriti. Puno živaca sam izgubio i puno je toga išlo meni na teret i kao krivnja, što ovaj tu radi? Baš je bilo teško, ali su na kraju shvatili da imam dobru namjeru i da sam tu ušao radi djece, a na kraju sam uzeo sve i htio sam postaviti kako treba, i izvještaj dati. Ja sam dobio novce, dao izvještaj, nema se tu šta. Tvoja plaća, moja plaća, ovaj što je radio, sve se može dati, ako se radi regular.
Onda smo ti radili, tu je bila ekipa iz TBF-a, Čelan, i Jakša navigator koji je po meni još uvijek top meštar od krnjevala. Ta generacija, tako sam ih nekako ispio primiriti. Imali smo jako lijepu priču o Krnji.
Tko ili što je bio Krnje?
Krnje je bio čovjek, a glava mu je televizija. Zato što nas truju informacijama. I na tu televiziju smo spojili neku antenu gdje je ova stalno govorila dnevnik ili nešto pričala. Odlučili smo napraviti da ove godine Krnje nije kriv. Jer krivi su puno drugih ljudi, a svi optužuju Krnju. Onda je bila licitacija. Otkinula bi mu se ruka, tko će dati ruku? Onda bi to netko platio. Ta ekipa Cukuna su radili taj scenarij. Onda bi se nabrajali svi koji su napravili nešto loše, ili dobro ali smiješno. Uglavnom, pare su se stavljale u jednu veliku mašinu koja bi se vrtjela i prala novac. Jer sve što se skupilo, stavljalo se u tu mašinu. To je pranje novca. Na kraju se sve kupilo i ostala je ona stvar E, ali narod nije dobio ništa, pa evo nešto i narodu! I onda ok, ali što ćemo s ovim novcem? Pa pere se, pa di se pere, i okrene se ta mašina, i u biti je to Banovina. I onda se ta Banovina zapalila.
Jesu li oni to znali?
Pa jesu. Oni su se jedini bojali jer je godinu prije gradonačelnik dobio tortu u glavu. Pa su se malo toga bojali. Ali bila je i tu šemu: ne, ne, nećemo mi zabiti, ovo će biti javno samokažnjavanje, i dao mu. I ovaj neće. I onda su mu svi skandirali 'kazni se'. Mislim simpatično je to sve, na vlasti si, moraju ljudi shvatiti da je to ok. I nije se na kraju, ali mogao je uzeti na kraju torte i makar se malo namazati, ali dobro, nije se snašao.
Za ne faliti, ona stvar kada se bacila upala je u ruke kćeri od meštra od Krnje, koja ima 11 godina.
Asti, koji skandal.
I ona je to donijela Jakši doma, vidi tata što sam dobila na Krnjevalu. A on jedan od smišljača te cijele priče.
Kako je prošla u medijima kritika?
Prva godina super.
Promjena stila...
Da, ali sljedeća godina koja je isto bila super, neću ti pričati što sam radio sljedeće godine, izgubili bi puno vremena, ali je bila još bolja po meni, organizacijski, produkcijski, doveli smo bend iz Italije koji svira talijanske calzone ali u punk verziji, fantastično za karneval. Tu su nas malo satrali jer se promijenila vlast i nisu znali čiji smo, a mi smo u biti zapravo ekipa koja se tim bavi.
Kada smo imali dječji karneval te iste godine, bio je balon koji smo pustili u zrak i taj balon je završio na krovu Jakšine kuće. Tako da je sve završilo kod Jakše.
Imaš i radijskog iskustva, tvoje radijsko iskustvo je pečeno na Radio Suncu, tamo si prenio jednu vrstu radijskog kazetofona, jedna rečenica.
Radio kazetofon. Rekao sam odmah kada smo pričali da ja stvarno volim format radija. Boris i ja smo u srednjoj školi radili praksu na radiju i televiziji jer smo mi elektro škola, pa smo morali negdje praksu raditi. Onda sam osmislio emisiju u kojoj kada se sjetiš neke pjesme, sjeti te na neku osobu. Ili te sjeti na neki događaj, meni je tako cijeli život. Ne znam jesi ti uspio sastaviti jedan CD da te 20 pjesama, svaka sjeti na nekoga.
Nisam.
Probaj, idealno. Na neke može biti i nešto ružno, pa ćeš malo i zaplakati i pokazati emocije, ali nema veze. Tako sam ja bio sebi sastavio CD i shvatio sam: čekaj, pa valjda svi mi imamo nešto što nas sjeti na djetinjstvo. Koja tebe sjeti pjesma na djetinjstvo je li se možeš sjetiti?
Zeko i potočić.
Koja ide iza toga, na tinejdžerstvo?
Kad bi jastuci znali pričati od Ernesta Pelaića na primjer. Bit će mu drago ovo čitati.
Meni je na primjer u jednom trenutku, ja nisam slušao narodnjake, ali Rokeri s Moravu Hobtel kikiriki every day. Yes I can. Ja nemam pojma odakle meni ta pjesma, ja sam to tražio kako je dugo nisam nigdje čuo i sjeti me, na primjer, sjeti me moga dnevnog boravka kada sam imao pet godina. Točno tih susjeda koji su tu bili kada sam ja tu pjesmu s njihovom čerom, nas pet, mi smo sjedili na kraju i kao djeca smo to pjevali. Ja se ničega drugog ne sjećam, samo toga. Ja sada znam gdje je bila kužina, gdje je bila zavjesa, gdje je bilo sve. E sad takvih pjesama imaš u svom životu. To sam tražio od gosta kada bih napravio s njim poziv da mi dođe u emisiju, da mi sastavi što ga podsjeća od djetinjstva do sad. I onda bi kroz to pričali o njemu kao osobi. Ja ne volim političke emisije, meni jesu gosti bili političari, ali i glazbenici pričali o njima i o nekim svojim iskustvima. Eto to je bilo, to je bio takav gušt.
Hoćemo pozdraviti Tonča s Radio Sunca?
Da, da. Pozdrav Tončiju i cijeloj ekipici i tehničaru.
Meni je svugdje gdje sam radio pa i od TV Marjana, Splitske TV, TV Jadrana, stvarno sam imao ugodna iskustva sa svima njima. Ja sam uvijek bio vanjski suradnik, možda je to formula da imaš bolje iskustvo.
Ali vanjski suradnik nisi bio u školama, nego si imao punu satnicu. Koliko godina već imaš iskustva u prosvjeti?
Šest.
Više nisi u Marušića, sada si u obrtno-tehničkoj školi.
Ovako je počelo: prvo sam bio u elektro-tehničkoj. Nakon Čarobnog grada koji je za mene jedan od najboljih projekata koje će Split ikada imati za djecu, to je igraonica od 2.000 kvadrata koja nije samo igraonica, imala je igraonicu labirint od 400 kvadrata, malo kazalište, malo kino, 4 prostorije za rođendan, prostorije za baby rođendan, tematski rođendan, koju god izabereš temu, Indijanci, kauboji ostali... Imala je i radionice, glazbenu. Dovodio sam profesore koji su radili s njima, a tu je bio i kafić gdje su roditelji čekali tu djecu i gdje nema alkohola i pušenja. Znači, sve usmjereno djeci. Roditelji, vi ste bitni, ali ste nebitni u ovoj priči i prilagodit ćete se djeci. I mora biti sve čisto i sterilno. Sportske igre u 2.000 kvadrata bile su ideala.
Nije zaživjelo iz x faktora, ne bih o njima pričao. Kada smo s tim završavali nakon isteka ugovora, odlučili smo izaći iz te priče, bili smo umorni. Moji prijatelji Nikola Vujčić i Bernard Jurišić s kojima sam cijelu tu priču i izgradio, s guštom sam to radio, no, došli smo do jedne situacije, izašli iz toga, dan danas je to prazan prostor.
Onda dolazi ideja koju sam htio nastaviti. To su Čarobni animatori u kojima spajam ekipu i tu dolazim u veći susret sa Šarenkom. Postajemo i prijatelji i poslovni partneri. U suštini sam ga ja usmjerio da bude klaun jer je on dolazio raditi u igraonicu. On je prije radio 10 godina u kampu za djecu i stvarno ima ogromno iskustvo i jedan je od najboljih animatora s kojima sam ja ikada radio, i onda smo počeli tu priču Čarobnih animatora.
Kada sam završavao s Čarobnim gradom nisam htio jedan period ništa raditi, javio sam se prvi put u životu na biro. Pitali su me što bi htio raditi, rekao sam im da bih htio raditi u školi, to mi je bila želja. I nakon dva mjeseca ja sam dobio poziv od škole, što su se svi čudili jer nisam imao nikakvu vezu. Zove me moj bivši profesor Radanović koji je tada bio ravnatelj, bi li radio u školi, sjećao me se iz srednje škole i super. Ali nitko nije htio uzeti posao jer samo šest sati tjedno imaš. Ja govorim: ja ću.
Kako sam ja uzeo tih šest sati, moja prijateljica Jozica je čula da radim tamo i dala je preporuku Gordani, tadašnjoj ravnateljici Centra Marušić, kaže, imam jednoga čovjeka, voli raditi s djecom, a nije nikada radio u školi. Pa dobro, može on, imam tamo elektroniku ali samo dva sata. Šest tamo, dva tamo i dobro je za početak. Kako sam ja došao na taj razgovor, govori ona, meni bi bilo super, ako ne nađem nikoga za fiziku biste li vi fiziku? Pa ne znam baš, još s faksa... Ma neću ja ni tražiti, evo Vama i fizika, a matematiku ću još vidjeti. Ma uzet ćete Vi i matematiku, ja ću Vam pomoći jer je to matematika 7. i 8. razred proširena. I eto. Onda sam predavao sve te predmete, elektro škola je promijenila program, sljedeće godine nisam dobio tu ništa, ali sam dobio u Dentalu punu satnicu, ostao tu pet godina.
I dobro je došlo za vrijeme korone...
Pa sve to skupa, to je jedno veliko i lijepo iskustvo. Zavolio sam tu djecu, najgore mi je bilo kada sam trebao ići, stvarno sam tu djecu zavolio. Nekako se vežem. Imaš dane kada ti s djecom ne možeš ništa. E super. Ajmo pričati o nečemu. Pa onda pričamo, oni se otvore... ja znam i kroz klub, i kada idemo na putovanja, saznam puno više o djeci nego što roditelji znaju. Ja sam roditelji, mi svi roditelji svoju djecu gledamo drugačije. Gledamo ih iz one naše perspektive.
Zaštitničke.
Da, a i djeca se tako ponašaju kada smo mi tu. A kada ti imaš nekoga tko je i profosor, i trener, ti puno više možeš saznati o svojoj djeci, pa čak i pomoći ako treba i to je neki moj izazov izazivati ih ka dobru. Mislim da je sada neko dobro vrijeme da profesori izađu iz svoje komode samog predavanja jer svaka škola je odgojno obrazovna ustanova.
Ta reforma školstva ide u tom smjeru...
Moje mišljenje je da ta reforma ne ide nigdje.
Nećemo o toj temi, imali smo zasebnu emisiju.
Znaš što, nezgodno je, mogu ti samo kratko reći moje mišljenje o tome, jer sam stvarno sada već dosta dugo u tome. Ima krasnih profesora i djeca bi trebala imati taj odnos s profesorima, nebitno što predaješ. Ono što je problem je što smo stalno u nekim postavljenim formama. Ne daje se dovoljno slobode da napraviš onako kako je postavljeno u novo vrijeme. Gradivo neko mi imamo otkada smo mi bili u školi i tu se nabilo puno toga. I tko vuče cijelu politiku kada ti pogledaš bilo koju emisiju kada se raspravlja o tome? Priča se i dan danas o povijesti. Daj ostavimo povijest. Jedni će jedno, drugi drugo. Postoji puno drugih predmeta koje možemo uskladiti sadašnjem vremenu. Ja sam predavao matematiku, iz mog iskustva bi bilo puno ljepše da ja prvo istumačim i onda dva sata vježbam i napravimo to što bi trebali napraviti doma. I ne trebaju doma napraviti ništa. Ja sam na primjer za to.
Bravo, bravo.
Jer to što su kući, oni ništa neće napraviti kući, a ja točno znam da kada dam zadatak da će on to napraviti. Pa daj mi tu slobodu. I ajmo osloboditi djecu te vrste rada. Matematika je vježba i tu je amen, ali za one koji žele više. Ali za one koji će to naučiti pa će ići na medicinski ili neki drugi fakultet koji nije vezan za matematiku, ovo je sasvim dovoljno. Što ti se sada dešava: pa najviše zarađuju , možda krivo govorim, ali počeli su dosta zarađivati ljudi koji rade repeticije. Što t znači? Da u školi ne uče ništa. Ja nemam kada njih učiti, jer ja dok im istumačim, ja nemam kada to vježbati. E to je problem i to je ono što mi moramo rasteretiti. Je li to nakon osam godina da imamo i devetu godinu, ali da rasteretimo. Mi smo imali predmete koje smo imali '90-ih. Dobiješ dva sata informatike, dva sata vjeronauka, dva sata jezika drugog. To ti je šest sati. To je totalno novi dan.
Vratimo se na animatore. Jedan od motiva nastanka animatora je prilično logičan, a to je da u našem eteru hrvatskom je ta baza dječjih pjesama i više nego skromna. Detektirao si crnu rupu u tom problemu i sada je puniš uspješno. A zadnja ispunjena rupica je bome uspjela, vidim. Jole i animatori, 26.000 pregleda u kratko vrijeme. Kako ide, Sretan tebi rođendan? Tko je napisao, ti?
Nisi shvatio bazu, rekao sam hvala. Krenut ćemo od nazad, tekst sam napisao ja, Marcel glazbu, i doći ćemo opet do toga jer je to zadnje što smo napravili. Kada radim animaciju, uvijek se koriste iste pjesme. Imaš strane pjesme a hoćeš ih animirati da plešu: Macarena, Coco jumbo, pa imaš one dječje stare, Kad si sretan lupi dlanom, to je sve što je bilo prije 30-40 godina i svi koriste isto. A ja kako sam kreativac, meni je to bilo dosadno. I u nekom trenutku, mislim si da bi bilo super da ja napravim neke druge pjesme, ali ja nisam glazbenik. Ja imam melodiju u glavi, ali ne znam svirati. Ja imam tekst u glavi, koji moram uz tu melodiju. I onda ja sviram u glavi i napišem tekst. I kako smo počeli raditi te pjesme, naletio sam na jednu zanimljivu pjesmu, zove su Monkey ples, ples majmuna, a mi smo imali temu medo.
Ja govorim Marcelu, daj je l' mi možeš napraviti ovo, ja bih malo promijenio tekst. Ali kako sam ja legalista, i ja stvarno želim da ljudi za svoje autorstvo dobiju novce, i nisam sklon krađi nekog autorskog djela, nego bih ja volio da je stvarno to sve regulirano, jer to je netko smislio, to je nečije djelo. Ljudi to ne shvaćaju, oni to skinu s Youtubea i ne shvaćaju da možda netko živi od toga i nije lako napraviti jednu takvu pjesmu. Ja sam zvao čovjeka, jedva sam našao neki broj u Srbiji, on je napisao tu pjesmu, i rekao mu, molim Vas, ja bih želio platiti, mi smo obradili pjesmu za našu predstavu, pa ako možemo.. Ajme super, hvala Vam što ste zvali, to nitko u životu nije napravio. Kaže on možete koristiti... a ja njemu da meni treba za predstavu, snimili bi spot, čisto da imamo taj neki promo. I kako smo Marcel i ja napravili tu pjesmu, meni su počele ideje. Ja govorim da vidim što još toga ima, a da naša djeca nemaju.
Naletio sam na krcato toga što se koristi u turističkoj animaciji, jedna od tih je Ram zam zam, a ja sam napravio Pa ram pam pam i hrvatski tekst. I onda sam cijeli taj album, sa jedno 16-17 pjesama sve obradio sa stranih jezika na hrvatski. Jer to se radi u drugim zemljama. Imaš milijun verzija pjesme Gangham style, ali kada ti to staviš na Youtube, oni ti kažu da možemo to koristiti, ali ne možemo monetizirati. Znači ne dobivaš novac, u redu. Tu gdje se mogu tražiti autorska prava, ja ću ih tražiti kada krenemo u izdavaštvo, ali ja ne mislim to izdavati.
E sad, kako sam ušao u tu šemu s Marcelom, on se uživio u to i to mi je super jer on je jedan od najboljih glazbenika. Čovjek koji zna sve instrumente, i tu se kužimo.
Bivši pjevač Tutti Fruttija...
I sada ima svoj bend, ima pjesme i aranžmane, i ja s njim guštam raditi. Doista za sada to funkcionira super i uspješno je, i onda smo odlučili raditi svoj autorski. I sad kako je meni počela inspiracija, jedna od tih pjesama napisao sam Sretan tebi rođendan jer od Fantomi mi nemamo neku. A i pjesma od Fantoma je lagana, ja sam htio nešto brže. Da je to veselje, da pršti. Onda sam s tom idejom došao Marcelu, on govori, bilo bi mi žao da prođe nezapaženo. Tko je najbolji zabavljač? A znam ga!
Vuco?
Ha-ha-ha, za njega imam drugu pjesmu.
To je Jole - a vole ga i djeca. Korektan izbor, ne znam nikoga tko bi mogao kao on. Pustio sam mu pjesmu, svidjela mu se. Pitao je svoje kolege, i ispalo je sve super. Zatim smo snimili spot. Ana, njegova supruga se uključila u cijelu priču u spotu, ekipa s kojom stalno radim mi je snimala. Imao sam tim ljudi koji je jako brzo to napravio. I morao sam tu još malo proraditi na ovome, jer sam vidio da je izdavaštvo nešto drugo - tu sam u nekim pregovorima da bi mogli cijeli album jer sam ja pripremio i novogodišnju pjesmu i za maškare pjesmu i imamo cijeli album. Radim još za iduću godinu zimski album plus za bebe album.
Kako izgleda za bebe album?
Pa ide Taši, taši tanana i svilena marama, u barama šećera, za svu djecu večera. Ali, osim šećera, treba prava večera, pojedi bananu, to ti je za snagu. I tako pričam dalje.
Ja sam se nasmijao za bebe, a onda sam stao i sjetio se da mi je neki dan netko pušta najgledanija pjesma na Youtubeu je upravo neka za bebe.
Da, ima ih. Ja više težim da imaju pjesme smisla, iako imaju smisla i ove pjesme koje su jednostavne. Iako ako se sjetiš, ja sam gledao nekad Teletubbiese iako sam već bio odrastao, i djeca ih obožavaju. Znači, djeca su jednostavna.
I sad Ide zmija. Ide zmija, ide zmija, ide, ide zmija. I to je cijela pjesma.
Ja bih htio malo s porukom raditi, i svaka pjesma koju radim želim da ima koreografiju. Zašto? E sad to povezujem s DNF-om. Zašto? Pjesme motorike. Da djeca nauče kako izgleda jedan trening od 45 minuta. Napravili smo poseban program za djecu, mini kidse, koji traje 45 i radi se na naše pjesmice. Imam pjesmu o razgibavanju, gdje ti u pjesmi pjevač (ja) govori što trebaš raditi. I trener više nema što napraviti. Naučili su napraviti krug i rade cijelo to razgibavanje. Rade zagrijavanje, napravili su kroz pjesmu Skači, skači, razgibavanje i istezanje, za posljednje još nema pjesmu, nemam ideju.
Onda imamo pjesme za koordinaciju. Ili vrtjeti, ili lijeva, desna strana. Nama je lako, ali ja sam jučer imao s njima trening i nikako da pogode stranu. Treba im ući u motoriku.
A stavljaš li te materijale na Youtube?
Da, ali ovaj novi još nismo. Ovdje želim napraviti kombinaciju baš za djecu. Imam dobre trenere. Moji treneri su što se tiče malih, i odgajatelji i u cijeloj su toj priči s čarobnim animatorima. Tako da ta moja ekipica, to je najzanimljivija ekipica koju sam imao. Svak je, s izvinjenjem, frknut na svoju stranu, a svi su izuzetno talentirani umjetnici, jako dobre osobe. Mi svi imamo neki drugi posao pa ne ovisimo o tome što je šteta, jer ja bih volio da mi živimo samo od ovoga, ali kada ja spojim tu ekipicu, znači, to su ti četiri cure, Josipa, Ines, Antonija, Antonela, Šarenko, Pajo, Marcel i ja. To je nešto što... a Šarenko je Veljko, Šarenko sam ga nazvao. I sad kada sam to još povezao, da će oni u klubu raditi s djecom i imam tu Ninu i Lores, koje je moje dijete, koje će nadam se nastaviti tu priču. Stvorio sam jedan tim koji sa djecom može napraviti puno i povezati glazbu, sport, ples. E, to je sad moj projekt koji je na dobrim temeljima i sada ćemo ga graditi više i tu mislim ići na šire, da radimo takav projekt i po vrtićima. Jer već vrtići znaju za naše pjesmice i već vidim da je popularnost još veća.
Evo, rekli smo o tebi već puno, ali govoriš mi kao da si na početku svoje poslovne karijere. Ja vidim da tebi pršte iskre iz očiju.
Ima, ima, znam ja što bih ja radio...
Nismo spomenuli jednu stvar, podcast.
Znao sam da ćeš to reći. Ma gledaj, ti mene znaš, ti i ja smo se upoznali prije 2-3 godine. Drago mi je od onog trenutka kada si rekao: 'Ja želim raditi s tobom'. Kada smo pričali o ovom projektu, o ovoj emisiji, i o cijeloj Dalmaciji Danas. Ta vizija koju smo stvorili, kreće s ovim ovako. Ova moja priča ne bi bila ništa da nisu ljudi koji su te energije sa mnom. Ja sam u životu okružen ljudima s pozitivnom energijom, ljudima koji valjda vide da ja dajem sebe, a nikoga ne želim prevariti. Moja energija je takva da želim sve uklopiti u dobro. Normalno da je bilo i ljudi koji su se našli u nečem drugom, nije im više pasalo, ali ja ti ne mrzim nikoga. Znaš ono, bude ti krivo, zamjeriš. U biti, pogodi te, ali za 5-6 dana ja zaboravim na to, i doista sam shvatio da kada razmišljaš o drugima, tuđim uspjesima, zašto ja ne mogu tako, meni to oduzima energiju. Zato ja razmišljam samo kako ćemo dalje, ali volim s ljudima. Tako da i ova priča o Dalmaciji Danas i podcastu mi je gušt.
Podcast koji je oformio Boris s našom ekipom, u mom studiju.
Kako se zove podcast?
PodcastSt.
A gdje je studio, gdje se snima?
Ovo isto mjesto, samo na drugoj strani. To je isto jedna lijepa priča, došli su sa super idejom, iako je jedan dio ekipe odustao u jednom trenutku, meni se svidjela ta priča i kao voditelj. Boris je nastavio raditi produkciju i od tada radi u ovom sportskom dijelu. Ali tu priča još nije gotova. Mi smo samostalni, ti si samostalan, sami sve radimo, ideje sami gradimo. Ja sad uz svoje želim napraviti jednu dječju emisiju razgovora s djecom i to je sada napravljeno u ovom studiju jedan dio gdje ćemo raditi i to s djecom, ali to je gušt. Ne znam kako je tebi, ali meni je stvarno gušt.
Navikavam se na novu ulogu, ali možemo sada samo dignuti da neće priča Dalmacije Danas stati samo na podcastu. Planiramo novu vrlo različitu emisiju u veljači i bit će tu još novosti.
Smislili smo jednu, taman prije početka, koju ću ja u ovom studiju voditi, zove se Mrak emisija. Tako da, imamo tu slobodu i dobro je da su nam otvorena vrata i za sve ove druge mlađe, kako u plesu, kako u pjevanju, tako i u ovom dijelu. Jer mlađa generacija će dati novu snagu, nove video formate, danas nije samo ovo video format. Danas je Instagram, danas je TIK-Tok i sto način da se gleda. Zamisli da imamo državnu koncesiju, pa gdje bi nam bio kraj?
Upadali bi ovim lokalnim televizijama maskirani.
Gušt mi je da smo sredili do kraja studio i da možemo napraviti ovako neki neformalni razgovor. Prvi put da smo pričali, a da se nismo pun smijali.
Nikad ozbiljniji nismo bili.
Pa dobro, ipak smo profesionalci.
Vangel, na kraju, pri kraju smo emisije. Vrijeme je da se obratiš mladim ljudima koji su ovo sve čuli i žele se upisati u ples, neku od tvojih aktivnosti, što im je činiti, gdje mogu pokucati na vrata i jesi li strog voditelj?
Meni je želja da se svi mladi ljudi bave sportom, glazbom, plesom. Naravno, škola je uvijek nekako na prvom mjestu. Ali unutar škole postoji puno drugih stvari koje vas mogu zabaviti ali i educirati. Meni bi bilo drago da bilo tko tko se želi baviti plesom da nam se javi u DNF. Onaj tko se želi baviti čak i pjevanjem ii suradnjom kao animatori, jer mi radimo i sa studentima, to sam zaboravio reći, imamo maskote koje rade sa studentima, isto nas tako možete kontaktirati.
Čarobni animatori, Šarenko, Plesni studio DNG, DNF studio, Dalmacija Danas su otvoreni za sve mlade naraštaje i na bilo koji način ako se može pomoći, mi smo tu.
Evo dragi gledatelji, bilo je zadovoljstvo ugostiti Vangela Likuševskoga, meni je ovo proletjelo, malo smo produži u odnosu na uobičajeni format, ali mislim da vam nije bilo dosadno, meni nije. Čuli smo puno zanimljivih detalja, tako da ako vas je ovo i malo inspiriralo, znate gdje ćete se i kome obratiti. Ja vas lijepo pozdravljam, i do gledanja!
