''Ženama i judima u portalu Dalmacija Danas sritna Nova 2025. godina'' , a u potpisu stoji Vanja Aranza. Vjerujem kako većina vas nije ovakvu čestitku vidjela još od osnovne škole. Čestitka nam je bila uvod u priču o umirovljenoj učiteljici Vanji Aranzi , rođenoj Trogiranki, koja se udala i živi u Kaštelima, a koja je pola svog radnog vijeka, koji je dobrih 46 godina, provela u trogirskoj 0Š ''Petra Berislavića''.
Brojne generacije učenika koje su prošle kroz tu školu sjećaju se učiteljice koja ih je učila trogirskom dijalektu -cakavici. Mali cakavci su s učiteljicom Vanjom nastupili na brojnim događanjima, obučeni u trogirsku nošnju, a recitirajući stihove na cakavici promovirali su svoj grad.
Vanja Aranza dobila je posebnu nagradu Grada Trogira za osobite zasluge i postignute uspjehe u radu s učenicima na području njegovanja zavičajnog govora i folklora Trogira, te sa svojim dramsko-recitatorskim i folklornim skupinama. Gospođa Vanja na razgovor je došla obučena u trogirsku nošnju, oboružana osmijehom i krasopisom ispisanim čestitkama.
Mislim, kako većina na području Trogira i Kaštela poznaje Vanju Aranzu ali za čitatelje Dalmacije Danas bih Vas zamolila da se predstavite u par rečenica.
''Učiteljica sam u mirovini, radila sam 46 godina u trogirskoj Zagori, trogirskim otocima i u OŠ ''Petra Berislavića'' u Trogiru. Bila sam učiteljica od prvog do četvrtog razreda i njegovali smo trogirsko narječje. U Primorju se govori čakavskim govorom, a samo se u Trogiru govori cakavskim govorom. Umjesto ča reće se ca. Umjesto sinko reće se šinko. Njegovali smo trogirsku nošnju i izvodili smo scenske igre. U četvrtom razredu njegovali smo i glagoljicu''.
Kako ste došli na ideju da se bavite trogirskom cakavicom?
''Jednog dana dok sam radila u trogirskoj školi tijekom sata jedan moj prvašić je zaplakao. Blaž se zvao, evo i sad se sjećam. Bio je dječak koji nije išao prije škole u vrtić, a kako je on zaplakao, počela je plakati i njegova rodica, te prijateljica u klupi. To je bilo vrijeme kad je počeo rat. U jednom trenutku u razredu mi plače sedam učenika. Na stolu mi je stajala knjiga Duška Geića koju otvorim na pjesmu ''Bakalar''. Pozovem Blaža i sve ostale učenike da pročitaju po jedan stih. Osušile su se suze, a ja im tiskanim slovima napišem neka ih mama nauči po jednu strofu do sutra. Tako smo se počeli upoznavati s cakavskim govorom, i za sve je kriv bakalar''.
Tko Vam je pomogao da počnete nastupati?
Prvo smo se upoznali s cakavskim govorom, a onda smo shvatili kako nam treba trogirska nošnja. Jedna mama je imala staru trogirsku nošnju koju nam je po potrebi posuđivala, a snalazili smo se na razne načine kako bi skupili što više nošnji. Babe su znale sašiti pokoji komad, jedna mama radila je u Jugoplastici, pa bi nam od ostataka tkanine sašila nešto. I tako, s vremenom smo uspjeli skupiti nekoliko komada u kojima bi mogli negdje nastupiti i pokazati što su to djeca naučila. Kad god su to mogli, u pomoć nam je priskočila škola, Grad Trogir, roditelji i svećenik. U nama je bio veliki zanos, i jednog dana sam došla kod svećenika Tomislava Čubelića jer je bio Sv. Ivan Trogirski, pa sam ga zamolila da dopusti djeci da nastupaju. Svećenik se složio te su djeca nastupila na kraju mise. Tako smo svake godine nastupali za taj blagdan i bili smo i u procesiji ''.
Gdje ste nastupali?
''U početku smo nastupali na svakom trogirskom kantunu. Kako sam rekla sudjelovali smo u procesiji i nakon mise, ali nitko nam nije pridavao više pozornosti. Tako sam se dosjetila da se počnemo natjecati kroz školski list natječaj ''Zvrk''. Često smo dobivali prvo mjesto i razne nagrade. Nastupali smo u Dubrovniku, tu nam je svećenik jako pomogao donacijama kako bi platili autobus. Mame su nam napravile trogirske rafiole jer trebali smo nešto ponijeti. Često smo nastupali na radio Trogiru, bili smo na slapovima Krke. Kad se počeo slaviti Dan kruha, također, smo nastupali u gradskoj loži. Jednog dana nas je slušala Ivna Bućan te nas pozvala u Kaštela, gdje smo nastupali ispred Stare masline i u Biblijskom vrtu te u Botaničkom vrtu. Uvijek nas je podržavala i pomagala kako je mogla. Sudjelovali smo na Lidranu. Natjecali se u Trogirskom listu i u Slobodnoj Dalmaciji. ''
Jednog dana dobili ste poziv da nastupite na Pantovčaku...
''Da, što nas je jako razveselilo. Opet nismo imali novaca za ostvarit to putovanje ali eto u pomoć nam je opet pritekao Grad Trogir te su nam omogućili avionske karte do Zagreba. Imali smo donatora i za autobus po Zagrebu. Ponijeli smo poklone, suhe smokve, rafiole i Kairos. Bili su oduševljeni našim nastupom, djeca su imala jako lijepo putovanje. Svi smo bili u nošnjama, razgledali smo Zagreb, i djeca su baš uživala.''
Jeste li bili na priredbi kad je Trogir uvršten u UNESC-o?
Jesmo, i to nam je bila velika čast. Nastupili smo s scenskom igrom Bela IV- Prvi turišta Trogira. Svi smo bili u nošnjama, imali smo štapove na kojima su bile zalijepljene sve znamenitosti Trogira. Bilo je jako lijepo ''.
Jeste li izdali koji libar?
''Jesmo, i to četiri. Drago mi je što su naše scenske igre zapisane za neke nove generacije. Izadli smo ''Trogirski cakavci'', ''Školjka priča o Trogiru'', ''Gremo naprid'', i ''Trogirski cakavci libar 3''.
Mislim kako ste jedina osoba koja je pisala i još uvijek piše ovako velike čestitke krasopisom. Kako ste došli na tu ideju?
''Na neki način smo se trebali odužiti mecenama koje su nam na bilo koji način izlazili u susret te nam pomagali. Sa svakog nastupa smo imali poneku sliku, i u tome nam je jako pomogao trogirski zlatar na Južnim vratima koji nam je uvijek u svom izlogu držao naše slike. Prvo smo počeli s slikom balature i učenika, na žutoj karti koju bi nam tajnica ''prokrijumčarila'', jer nikad nije bilo novaca. Počeli smo s jednom takvom čestitkom koju bi u prigodama slali ljudima koji su nam pomogli ili kao zahvalu na mjesta na kojima smo nastupali. I evo, i dan danas ja pišem takve čestitke. Krasopis sam naučila dok sam ja još bila u školi, morali smo ga jako dobro znati, biti uredni. Vjerujem kako je većini svijeta to danas čudno, nitko danas ne piše nikakva pisma ni čestitke. Sve je danas elektroničkog tipa, i vjerujem kako ima mlađe generacije koja nikad nije dobila ovakvu čestitku. Ja sam u mirovini ali sam nastavila pisati te čestitke za razne blagdane i prigode. Mene to jednostavno veseli i ispunjava. Ljudi su možda u početku čudno gledali i mene u nošnji na raznim prigodama i moje čestitke ali danas to već prihvaćaju. Neke koje pišem za svoje poznanike gurnem onako ispod vrata, razveselim ih, a neke pošaljem i poštom''.
Tko je kriv za tu Vašu ljubav prema nošnji, tradiciji?
''Moja mater. Bila je Trogirka. U ormaru je držala điletin , staru narodnu nošnju koju sam ja voljela oblačiti te tako ići u crikvu. Kasnije sam volje ići u babe u Trogir koja je imala fermon te me isto oblačila i vodila u crikvu. Voljela sam se tako oblačiti i slušati priče naših starih, koji su pričali o našim narodnim običajima''.
Možete li mi ispričati kako je došlo od ostvarenja scenske igre ''Cetrdešet bunari u Trogiru''?
''U Slobodnoj Dalmaciji je izašao natječaj da napišemo neki tekst o znamenitosti u svom gradu koja nije toliko poznata. Ja se sjetim svoje tete u Trogiru kod koje su me roditelji slali da malo proširim vidike. Ta moja teta je bila neudata i vodila me sa sobom kod prijateljica. Dok bi one razgovarale ja bih sjedila na skalinama i promatrala. Za jednog takvog posjeta ugledala sam bunar, a za sljedećeg posjeta kod druge prijateljice isto sam ugledala bunar. U crkvi je bio bunar. Tako da sam krenula u obilazak i u potragu za bunarima na području stare gradske jezgre. Na tom području u raznim kalama, štradama, crkvama ima više od četrdeset bunara. Djeca su dolazila u školu i javljala mi gdje u kojem dvoru ima bunar. Sve slike su bile izložene na portalu Muzeja grada Trogira i to nam je bila prekretnica za taj igrokaz''.
Otišli ste u mirovinu ali niste odlučili mirovati. Nastavili ste pisati čestitke, snimati videa u kojima izvodite igrokaze.
''Tako je. U mirovini sam nastavila baviti se onim šta volim. Ivna Bućan bi me pozivala na razna događanja, također i ravnateljica OŠ ''Bijaći'' Jadranka Šošić. Čest sam gost na njenim Danima čakavice, gdje dođem kao gost, izvedem neki igrokaz. Rado me poziva na neku priredbu ili kad su nam u gostima djeca na erasmusu pa onda njima pokažem neke stvari na kojima smo radili. Često obučem nošnju za blagdane pa idem u crikvu. U početka su me čudno gledali, ali sad me već svi poznaju''.
Nakon što ste otišli u mirovinu je li netko u Trogiru naslijedio ljubav prema cakavici. Je li nastavio tamo gdje ste vi stali?
Drago mi je kako Vam mogu reći da me naslijedila moja učenica Ana Zelalija koja je nastavila njegovati trogirsku cakavicu uz još nekoliko učiteljica, a od Božića je postala i ravnateljica škole. Mogu reći kako sam sve ono što sam željela ostvariti s djecom ostvarila. Nije uvijek bilo lako ali ja nisam odustajala. Ponosna sam što sam počela promovirati cakavicu, a također, ponosna sam i na moja Kaštela koja promoviram u svakoj prilici.''
