Gospođa Vedrana Šimundža, državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa i uprave, čak je dvadeset godina bila sutkinja Kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu, a prije nego je imenovana državnom tajnicom sedam godina bila je pomoćnica ministra pravosuđa. Bila je i povremeni predavač na Studiju forenzike, vodila ili se usavršavala na mnogobrojnim stručnim radionicama - od onih za glasnogovornike, mentore, zatim o primjeni novog ZKP-a, prošla regionalnu edukaciju iz područja suzbijanja droga, aktivno je sudjelovala u radu niza radnih skupina za izmjene kaznenog zakonodavstva kao voditeljica ili zamjenica, i još mnogo toga, a CV pokazuje da je s društvenim radom rano počela - bila je, naime, i predsjednica Hrvatskog studentskog sabora, koordinacijskog tijela sva četiri Sveučilišta u RH.
Krenimo od pitanja za koje nitko do sad nije imao odgovor – Zatvorska bolnica nije opremljena za maloljetnike, a veliki problem su i smanjeno ubrojivi maloljetni počinioci kaznenih djela s kojima sustav nema gdje. Kakvo je Vaše mišljenje o toj problematici?
Iako je Zatvorska bolnica dio zatvorskog sustava, za njezin rad od velike je važnosti suradnja sa zdravstvenim sustavom.
U njoj se obavlja i liječenje maloljetnika u zatvorenim uvjetima, što naravno nije najidealnije rješenje, ali je s obzirom na dostupne kapacitete zatvorskog sustava trenutno jedino rješenje. Bez obzira na navedeno, smatramo da je sustav za maloljetnike kojima je potrebno liječenje zadovoljavajuće organiziran.
Ukoliko se u praksi pojavi situacija da maloljetnik s duševnim smetnjama koji je počinio kazneno djelo ne bude tretiran kao neubrojiva osoba te ne bude, kao takav, smješten u psihijatrijsku ustanovu, već slijedom osude za kazneno djelo bude upućen u zatvorski sustav, moguće uz izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, ta će se mjera liječenja provoditi u okviru zatvorskog sustava.
U praksi se pojavljuje problem pronalaska medicinskih kadrova koji su voljni doći raditi u zatvorsku bolnicu, jer je to rad sa specifičnim pacijentima. Pogotovo je problem pronalaska psihijatra koji bi bio specijaliziran za rad s djecom i maloljetnicima. U tom smislu, ako bi se razmotrila mogućnost da Zatvorska bolnica formalno postane dio zdravstvenog sustava, o čemu je ovo Ministarstvo vodilo razgovore s Ministarstvom zdravstva u nekoliko navrata, možda bi se i taj problem na jednostavniji način riješio. Upravo je Ministarstvo zdravstva to koje bi po svojim propisima trebalo osigurati i odrediti koje psihijatrijske ustanove su prikladne da prime forenzičke bolesnike.
Što mislite o sadašnjim mjerama za maloljetne delinkvente?
Potrebno je razumjeti da postoje različite vrste sankcija za maloljetne počinitelje kaznenih djela. Postoje izvanzavodske i zavodske mjere. Izvanzavodske mjere, poput pojačane brige i nadzora uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, ne zahtijevaju izdvajanje maloljetnika iz životne sredine. Upućivanje maloljetnika u odgojnu ustanovu, predstavlja izdvajanje iz životne sredine, a izvršava se u pravilu u ustanovi socijalne skrbi, dok se upućivanje maloljetnika u odgojni zavod provodi u okviru zatvorskog sustava, gdje djeluju dva odgojna zavoda u Turopolju i Požegi. Vrlo velik broj maloljetnih počinitelja kaznenih djela zapravo boravi u odgojnim ustanovama, a ne u zatvorskom sustavu. To znači da maloljetni počinitelji kaznenih djela potpadaju pod više različitih nadležnih ministarstava i zakona, a upravo njihova mlada dob i traži multidisciplinarni pristup.
Koja je razlika u postupanju s maloljetnim delinkventom ili odraslom osobom koja je počinila kazneno djelo?
Uvijek držimo kako maloljetnika treba smjestiti posebno, držati ga pod posebnim mjerama, usmjeravati ga, ali nije nažalost u praksi uvijek to moguće… Naravno da je individualan pristup idealan. Taj maloljetnički svijet je potpuno drugačiji od punoljetnih počinitelja iz zatvorskog sustava. Dapače, ljudi koji s njima rade su druga vrsta ljudi – nije klasičan pravosudni policajac koji samo čuva red, kakvi su i kod punoljetnih počinitelja. Imaju i zatvoreni „odrasli“ počinitelji kaznenih djela želju da se promijene, nauče nešto i osposobe za život. Ali kod maloljetnika je to tri puta šire i osjetljivije i zahtjevnije.
Kakav je Vaš stav o brisanju podataka maloljetniku nakon tri godine?
Evidenciju odgojnih mjera izrečenih maloljetnim osobama i mlađim punoljetnim osobama vodi ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi. Kad je riječ o maloljetničkom zatvoru, rehabilitacija nastupa nakon tri godine od izdržane kazne maloljetničkog zatvora kraće od jedne godine, odnosno nakon pet godina kad je riječ o težoj kazni maloljetničkog zatvora. Ovi relativno kratki rokovi rehabilitacije su in favorem maloljetnika, ali je važno za društvo da kroz određeno razdoblje postoji evidencija ranije počinjenih djela, a kako bi se u slučaju recidivizma mogla donijeti ispravna odluka o procesuiranju osobe kao maloljetnika ili kao odrasle osobe, te mu se odrediti adekvatna sankcija. Kad se mijenja bilo koji propis, u svrhu transpozicije direktiva ili neovisno o njima, pa tako i Zakon o sudovima za mladež, Ministarstvo osniva radnu skupinu sastavljenu od stručnjaka iz svih relevantnih resora se (suci, DORH, policija, odvjetnici) koja neizostavno uključuje i akademsku zajednicu. Oni zajednički pronalaze adekvatna rješenja da bi se odgovorilo na zahtjeve iz europskih i međunarodnih instrumenata, kao i na izazove u praksi. Kao dio EU, Hrvatska je 2019. godine provela usklađivanje s Direktivom 2016/800 o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima.
Sredinom studenoga prošle godine Hrvatska je primila službenu opomenu jer nije u potpunosti prenijela Direktivu o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima. Zbog navedenog problema od Europske komisije dobili smo rok od dva mjeseca za uklanjanje nedostatka u nacionalnom zakonodavstvu. Da li se išta promijenilo i ako nije, kakvu Hrvatsku penali očekuju?
Vezano uz zaprimljeno pismo službene obavijesti Europske komisije kojim se preispituje ispravnost prenošenja predmetne Direktive, Ministarstvo je ponudilo dodatna pojašnjenja o načinu transpozicije te očekuje povratnu informaciju. Samo pismo je tek prva etapa formalne procedure kojom se provodi evaluacija provedbe Direktive i nije neuobičajeno da Europska komisija, slijedom zaprimljenih dodatnih pojašnjenja propisa i prateće prakse zatvori postupak nad državom.
Kako komentirate riječi Ureda Pravobraniteljice za djecu – „smatramo da su najugroženija prava i interesi maloljetnika u istražnom zatvoru“?
Kad prema Zakonu o kaznenom postupku postoje uvjeti za određivanje istražnog zatvora, prema maloljetniku će se istražni zatvor odrediti samo kao krajnja mjera, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, u najkraćem nužnom trajanju i samo ako njegovu svrhu nije moguće postići primjenom mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu.
Maloljetnik prema kojem je određen istražni zatvor trebao bi biti smješten u zatvorenu zavodsku ustanovu. Do osnivanja zatvorenih zavodskih ustanova, Zakon o sudovima za mladež predvidio je kako će ministar nadležan za poslove pravosuđa odrediti u sklopu postojećih zatvora, posebne zatvorske jedinice za maloljetnike, što je ministar učinio odlukom iz 2013.
Sudac za mladež dužan je u obavljanju nadzora nad izvršenjem istražnog zatvora obilaziti maloljetnike jednom tjedno, primati od njih usmene i pisane pritužbe i poduzimati potrebne mjere da se utvrđene nepravilnosti otklone.
Ukupno trajanje istražnog zatvora za maloljetnike ne može prijeći jednu polovinu vremena propisanog Zakonom o kaznenom postupku za punoljetne počinitelje kaznenih djela.
„Djeci nije mjesto u zatvorskom sustavu, niti kada je u odgojnom zavodu a niti kada su u maloljetničkom zatvoru. Nedostaje stručnog kadra, nema dovoljno različitih programa, kvaliteta smještaja i lokacije su neadekvatne. Ne vodi se sustavna politika procjena potreba i stvarnih mogućnosti“ najčešća je kritika uz nepostojanje POU-a. Možete li se na to osvrnuti?
Prvenstveno, treba znati da svrha maloljetničkih sankcija nije identična svrsi kažnjavanja punoljetnih osoba. Svrha je odgojnih mjera, uključujući upućivanje u odgojni zavod, da se pružanjem zaštite, brige, pomoći i nadzora te osiguranjem opće i stručne naobrazbe maloljetnog počinitelja kaznenog djela utječe na njegov odgoj, razvijanje njegove cjelokupne ličnosti i jačanje njegove osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela.
Iznimnost maloljetničkog zatvora i restriktivna mogućnost njegove primjene vidljiva je iz njegova zakonskog uređenja. Sankcija maloljetničkog zatvora može se izreći samo starijem maloljetniku (onom koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela navršio šesnaest godina života) za kazneno djelo za koje je u zakonu propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna, kad s obzirom na narav i težinu djela i visoki stupanj krivnje ne bi bilo opravdano izreći odgojnu mjeru, već je potrebno kažnjavanje. Maloljetnički zatvor ne može biti kraći od šest mjeseci ni dulji od pet godina, a iznimno, za najteža kaznena djela do deset godina. Sud pri izricanju maloljetničkog zatvora nije vezan najmanjom propisanom mjerom kazne za pojedino kazneno djelo.
Za maloljetnike vrijede i posebna pravila o zastari kaznenog postupanja i materijalnopravnoj svrhovitosti. Tako se osobi koja je navršila dvadeset i jednu godinu života ne može se suditi za kazneno djelo koje je počinila kao mlađi maloljetnik (s navršenih 14 godina, a nenavršenih 16 godina).
Nemamo posebne odgojne ustanove, što su nam u UZSP-u objasnili da jednostavno nisu isplative, a maloljetnici bi bili sami mjesecima. Kakav je Vaš stav o tome?
Upućivanje u posebnu odgojnu ustanovu predviđeno je u zakonu kao mogućnost, odnosno alternativa upućivanju u odgojnu ustanovu ili odgojni zavod za maloljetnike s psihofizičkim oštećenjima, dakle kao jedna od zakonskih mogućnosti ali ne i jedina, jer postoje druge dvije navedene opcije.
Što za sad možete reći o projektu „Barnahus“?
U Republici Hrvatskoj u tijeku je provođenje projekta „Uspostavljanje Barnahus modela u Hrvatskoj“, u suradnji Europske komisije i Vijeća Europe. Barnahus model je vodeći europski model zaštite prava i interesa djece žrtava i djece svjedoka nasilja ili zlostavljanja, koji je u cijelosti prilagođen djeci. Barnahus model podrazumijeva multidisciplinarni i međuagencijski pristup, osiguravajući suradnju i koordinaciju različitih tijela (pravosudnih, socijalnih, medicinskih) u jednoj ustanovi prilagođenoj djeci koja nudi cjelovite usluge za dijete i obitelj pod jednim krovom. Cilj takvog jedinstvenog pristupa jest izbjeći ponovnu traumatizaciju i viktimizaciju djeteta tijekom istrage i sudskog postupka, da bi se osigurao koordinirani i učinkoviti odgovor na nasilje koje je dijete doživjelo te djetetu pružila podrška i pomoć, uključujući medicinsku procjenu i liječenje, u okruženju sigurnom za djecu.
Barnahus model je 2015. godine prepoznat kao obećavajuća praksa od strane Odbora stranaka Konvencije Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja (Odbor Lanzarote). Model je repliciran u Finskoj, Irskoj, Norveškoj, Sloveniji i Švedskoj, a u procesu je prilagodbe u više od desetak drugih europskih zemalja.
Glavni korisnik projekta u Republici Hrvatskoj je Ministarstvo pravosuđa i uprave, u bliskoj suradnji s drugim dionicima – predstavnici sudbene vlasti; Ministarstvo unutarnjih poslova, uključujući policiju; Ministarstvo zdravstva; Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike; Ministarstvo znanosti i obrazovanja; Državno odvjetništvo Republike Hrvatske; Hrvatska odvjetnička komora; Pravobraniteljica za djecu; Pravosudna akademija; Policijska akademija, predstavnici Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Provedba Projekta doprinosi reformi zaštite prava djece u Hrvatskoj koja je u tijeku. Očekivani dugoročni učinak ovog Projekta je poboljšana kvaliteta usluga pravosudnog sustava za djecu žrtve seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja. Osim toga, od Projekta se očekuju dodatni učinci: - Uspostava pravnog, političkog i institucionalnog okvira za djelovanje Barnahusa u Hrvatskoj; - Jačanje znanja i kapaciteta stručnjaka koji rade s djecom, posebice u području seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece; - Podizanje svijesti stručne i šire javnosti o spolnom zlostavljanju i iskorištavanju djece
Smatrate li da ako dijete završi u zavodu ima dobru budućnost ili ga naše društvo kao žigosanog odbacuje te nastavlja kriminalnu karijeru?
Maloljetnika se upućuje u odgojni zavod upravo u situaciji kad sud utvrdi da je maloljetnika nužno izdvojiti iz njegove životne sredine i prema njemu primijeniti pojačane mjere odgoja s obzirom na izražene poremećaje ponašanja i nedovoljnu spremnost da prihvati odgojne utjecaje. U odgojnom zavodu maloljetnik ostaje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, s tim da sud mora svakih šest mjeseci ispitati ima li osnove ovu mjeru obustaviti ili je zamijeniti drugom odgojnom mjerom.
Dakle radi se o odgojnoj mjeri, tj. sankciji odgojnog, a ne penalnog karaktera, kojoj je svrha da se pružanjem zaštite, brige, pomoći i nadzora te osiguranjem opće i stručne naobrazbe maloljetnog počinitelja kaznenog djela utječe na njegov odgoj, razvijanje njegove cjelokupne ličnosti i jačanje njegove osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela. Stoga je upravo poanta osigurati maloljetniku dobru budućnost, tako da se, u razdoblju dok je njegova ličnost još u formativnom periodu, potakne promjena u njegovom ponašanju.
UZSP: Da se sluša zakon o zatvorskim zavodima, maloljetnici bi boravili sami na neodređeno vrijeme
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti