Jedno od najturbulentnijih životnih razdoblja je svakako prijelaz iz srednjoškolskog u akademsko obrazovanje. Tada mladi 18-godišnjaci i njihove vršnjakinje maštaju o čarima studentskog života te o svemu što ih čeka na njihovoj idućoj stepenici.
Takav slučaj nije 18-godišnji Hvaranin Romano Malečić. On je odlučio uzeti koju godinu pauze, a evo i zašto:
- Zna san da po završetku srednje ne želin odma upisivat faks, jer jednostavno nisan bi spreman. Sve mi je to u jednu ruku bilo nezamislivo i smišno, da ja s tek navršenih 18 godina, kad se tek zapravo počinjem definirat i razvijat ka osoba, moram donit jednu od najvažnijih odluka u svojem životu; “šta upisat” ili u prijevodu “čime se želiš bavit veliku većinu svojeg života?” - iskreno nam je rekao na početku razgovora.
"Kad san doša, tribalo mi je dobra 3 dana da se naviknem"
I odlučio se za nesvakidašnji potez - otići u Tanzaniju i podučavati tamošnju djecu. Nas je zanimalo zašto se odlučio baš za tu afričku zemlju.
- Zbog straha da ću opet zapest u Hrvatskoj, gleda san di bi moga pobić i sazna da je Tanzanija otvorena bez ijedne restrikcije. A pošto mi je uvik bi san volontirat i to baš u Tanzaniji (šta nisan uspi ostvarit tijekom prve godine pauze, baš zbog COVIDA) nije više bilo pitanje kad, nego il sad il nikad. I tako san u sridu bukira kartu, svojima reka u četvrtak, a odleti u nedilju, 1. studenog. Put je traja punih 3 dana do Tanzanije (od Beča, priko Istanbula, do Dar es Salaama) i 15 sati vožnje autobuson do Arushe gdje se trenutno nalazim - prepričava nam Romano.
Prvi dani u Tanzaniji nisu bili baš najlakši...
- Kad san doša, tribalo mi je dobra 3 dana da se naviknem. Ta prva 3 dana se nisam baš osjeća ugodno, pogotovo kad si jedini “muzungu” (bijelac / besciljni lutalica) u kvartu i ne možeš izbjeć ta dozivanja, dodirivanja i poglede. Prolazi san kroz tzv. kulturni šok jer je sve drugačije, meni skroz “nenormalno”, a njima potpuno “normalno”, toliko o “common senseu”. Više manje šta se podrazumijeva i vridi u Europi, ode je nepoznanica, i obrnuto. I očekiva sam to, ali ne u toj mjeri koja me zatekla. Možda samo nisam bi svjestan šta san napravi (doni odluku priko noći da idem, i u 3 dana isplanira put) dokle god nogom nisam stupi ovdje, na ovaj “divlji” i kaotični, a predivni kontinent. Ali to je sve normalno, pogotovo kad si u tome svemu “sam”, ali navikne se čovik sa vrimenom na sve - kaže nam ovaj hrabri Hvaranin.
Korone ima i tamo, ali...
- Ima, kao i svugdje (iako se promoviraju kao corona-free zemlja) samo šta oni ne prave nepotreban medijski cirkus oko toga. Njihov je predsjednik nakon šta je testira lubenicu, papayu i kozu na COVID, i nakon šta su testirani “pozitivni”, proglasio “pandemiju” prevarom i ukinio sve restrikcije, od nošenja maski do socijalnog distanciranja. Ja virujem da, ako se s tzv. “pandemijom” može nosit jedna afrička zemlja, i to Tanzanija bez ijedne restrikcije gdje higijenski minimum nije zadovoljen, pošto nema ni tekuće vode, a sapun nije najdostupniji, definitivno može i visokorazvijeni “Zapad”. Trenutno je sve otvoreno, od kafića, restorana do klubova, a ja u svojih mjesec dana ovdje, nisan vidi jednu jedinu masku. Ljudi žive normalno, a mrtvih po cestama nema, kako mediji prenose - kaže nam.
"Tekuće vode nema, a sapun baš ne koriste jer je skup i čak nedostupan"
Djecu podučava engleski jezik, a njegov dan je uistinu sadržajan.
- Od ponedjeljka do petka, već oko 8 san u školi jer mi je prvi nastavni sat od 8:30 do 10:30, djeca od 3 do 6 godina, njih 25. Ovisno o danu, uz pomoć odgajateljice Jackline, ih učimo ili svahili, ili matematiku ili engleski. Većinom su to osnove, brojevi i slova. Nakon predškolskog odjela i doručka (frigane banane; “ndizi za kukaanga” kako ode kažu) od 11 do 1, imam drugi nastavni sat, engleski, za pripremu 24 djece za srednju školu koji samostalno vodim. Oko 2 sata je ručak zajedno sa dicon, najčešće je to ili riža, ili pulenta, ili banane ili fažol tj. ugljikohidrati, jer su najjeftiniji. Nakon obida, dica idu spavat, a mi uvik imamo nekog posla u međuvrimenu, ili čišćenje ili ispravljanje vježbi i testova. Oko 17 sati, kad se probude, ubijamo vrime igron i pleson do negdi 20 sati, dok roditelji ne pokupe zadnje dite. A nakon toga, pravac doma ili ako je četvrtak/petak/subota onda pravac klub, ili na afričko vjenčanje, ako se poklopi, ka šta se meni poklopilo, i to dva puta - govori nam Romano.
Nažalost, uvjeti u kojima žive žitelji ove afričke zemlje su i dalje loši...
- Kao šta sam ranije spomeni, tekuće vode nema, a sapun baš ne koriste jer je skup i čak nedostupan. Žive najčešće u “compound kućama” koje dijele sa 5+ obitelji, od kojih svaka ima po sobu s krevetom i plinom za kuhanje te zajedničkim wc-om (čučavac) i prostorom za tuširanje, bez tuša. Najčešće se jedu ugljikohidrati, ili bijela riža ili smeđa riža ili grah i banane u svim varijacijama (pržene, kuhane) jer su najjeftiniji, a dijelom zato šta nema ni frižidera. Šta se edukacije tiče, javne škole su jako loše i slabo opremljene, stoga ako obitelj nema novaca za privatno školovanje svoje djece (kojih ih nekog razloga unatoč neimaštini ima 4+ po obiteji), takva djeca nemaju šanse za visoko obrazovanje i nadalje, svjetliju budućnost, nego ostaju zarobljeni u ovom ciklusu.
Želi im nešto ostaviti u naslijeđe
Kaže da je njegova obitelj navikla na iznenađenja s njegove strane, ali ovo vjeruje da ipak nisu očekivali.
- Iako su navikli na to da svašta mogu očekivat od mene i mojih “fiks” ideja, mislin da stvarno Tanzaniju u doba “pandemije” kako to zovu, nisu baš najbolje primili. Reka bi da je zbog straha jer svaki se roditelj boji pustit svoje dite samo daleko u svit, ali i činjenice da ih nisan uspi informirat jer nisan baš ima vrimena pošto se sve dogodilo prebrzo. Nisan ni ja sam zna da idem u Tanzaniju do tjedan dana pri puta, virovali il ne. Ali koliko god su me odgovarali od toga jer nisu razumili, nikad općenito moji mama i tata nisu rekli "ne", nego je to bilo uvik “radi šta oćeš”, bilo to godina il dvi pauze il Tanzanija, jer su znali da kad ja zapnen, nema druge. I na tome san in beskrajno zahvalan, jer su me pustili da se razvijan i rasten, da slijedin svoje snove, bez obzira na strah, pritisak društva i to šta nisu razumili te moje ideje, al su bar pokušali razumit. Ali definitivno moran zahvalit sestri bez čije podrške i “pripreme terena” tj. strategije “kako reć mami i tati”, ne znan jel bi bio ode, i bratu koji uvik prvi sazna za moje nerazrađene planove i mora šutit do realizacije istih, i tati koji je tu tradicionalno posrednik kad triba moje ideje prinit materi. I skužat se mami, koja uvik nekako zadnja sazna - priča nam Romano, dok gledamo nestvarne prizore koje nam je poslao iz Tanzanije.
Moderne tehnologije i Tanzanija nisu baš u dobrim odnosima.
- Većinom se koriste oni stari “mobiteli na tipke”, a filmovi se još uvijek, nostalgično, mogu posuditi u videotekama, dok je internet u internet caffeima, koji se ovdje još uvijek drže. Postoje i mjesta gdje se naplaćuje “prženje” datoteka na CD, toliko o tome. Iako, može se vidjeti smartphone tu i tamo. Svega se može pronaći, ali generalno nisu modernizirano društvo.
Ne želi samo da mu prođe vrijeme i da se vrati kući bez da je išta ostavio tim ljudima. Pokrenuo je kampanju, kojom želi dati svoj obol poboljšanju kvalitete njihovih života.
- Predavajući engleski ovdje sad već skoro mjesec dana, osim naravno zahvalnosti za ovo predivno i drugačije iskustvo, nagleda san se svega, stvari koje ti otvore “privilegirane” oči, a na koje, ako si čovik, ravnodušan ostat ne možeš. Od same činjenice da se ne zadovoljavaju minimalni higijenski uvjeti, da virovali ili ne, nema sapuna ni vode (nego se ista triba nosit), a da se tuširaju tamo di vrše biološke potrebe, sve vam je valjda onda jasno. Školski materijali nisu baš na raspolaganju svima; djeca koriste istrošene olovke oblipljene selotejpom i 1 gumicu na njih 20, iskidane i ispunjene bilježnice, ruksake u raspadu, a robu i obuću ni spominjat neću, samo ću van reć da se nose uniforme iz razloga da se prikrije ista kako bi se zamaskirala materijalna nejednakost, i iz toga razloga osićan potribu pomoć, koliko mogu. Stoga san pokreni prikupljanje donacija za školski materijal, hranu i sapun na svoj račun (HR5223400093234047872) te fundraising na linku za potrebe dovršavanja nove školske zgrade, čija je izgradnja obustavljena 2017. radi nedovoljnih sredstava, a prostor koji trenutno koriste je u najmu, stoga skup i veličinom neodrživ za 65 mališana - kaže nam Romano.
Na kraju nam je rekao da možemo biti sretni onim što imamo u Hrvatskoj i da bi svatko trebao proći ovo iskustvo.
- Hrana, voda, sapun, edukacija i krov nad glavon. Sve šta ću Vam reć, pa zaključite sami. Ako mislite da ste spremni odreć se “iluzije” sigurnosti svojeg doma i komforne zone, i niste baš osoba od planiranja, nego više spontana, u mogućnosti minjat planove prema potrebi, jer i sami vidite, da se planirat u 2020. ne može, onda vam samo mogu reć “go for it”. Nemate šta izgubit, nego dobit samo još jedno iskustvo, ne bilo kakvo, nego volontiranja u Africi - zaključio je Romano.
Anegdote koje je doživio u Tanzaniji
AFRIČKO VJENČANJE I GOVOR
Netom šta san doša, upozna san lokalca koji je bio pozvan na vjenčanje, jer trenutno je sezona, a koji je ima pozivnicu viška. I tako san ja, ka jedini bijelac završi na vjenčanju. Nije u tome bio problem, već u tome šta su u jednom momentu prozvali moje ime, kako bi, ni manje ni više održa govor, i to mladencima kojima ni ime nisam zna, a kamoli održat višeminutni govor. Ali snaša san se, kako tako. Cliche govor o ljubavi, zdravlju, srići i dici i koja jadna rič po svahiliju, i izvuka san se.
PROMETNA NESREĆA
Promet je ovdje, malo rečeno, kaotičan. U to smo se uvjerili prijateljica Anja (koja je nedavno došla) i ja, vozeći se u otvorenom taksiju, tzv. tuk tuku, kad je s naše lijeve strane, mrtvo hladno naletio motor i naravno, nije dogura dalje od poda. Nama ništa pretjerano nije bilo, ali motociklist je završio sa težom povredom noge, a sve zato šta pravila nema, nego se u prometu više snalazi nego šta se poznaje.
GORI KUĆA
Nakon šta je mene uvatila konstipacija po drugi put od riže i banana, Anja i ja smo odlučili sami sebi spremit spizu, malo verdure za prominu. I tako da ćemo izdinstat malo kapule, blitve i mrkve i koje jaje na oko, kad se u jednom momentu zapalila teća, jer je, zamislite, metalna teća za kuvanje bila obložena plastikom i stiroporom ispod plastike. Nekako smo uspili pogasit to sve, sve dok se ja nisan posika nožem čisteći plin od plastike, a plin nije opet zahvati onu gazu na prstu namočenu u alkoholu, koju san ja brže bolje skini i baci, a koja je završila ni manje ni više nego na žice, al fala bogu, opet smo imali sriće i brže bolje to pogasili.
“PRAVO MISTO, PRAVO VRIME”; SORELLE AMORE
Virovali ili ne, iza ovog svega, moje želje za volontiranjem, stoji jedna predivna osoba, Sorelle Amore koja je po struci, kako bi se danas reklo, “influencerica”. Međutim, prije par godina naleti san na njezin video o volontiranju i odluči se na isti pothvat samo radi nje. A kako su od samog mog dolaska ovdje, “timing” i srića bili na mojoj strani, baš je i ona bila, nigdi drugdi nego u Arushi i normalno odluči san joj poslat poruku iako prethodno nije odgovorila na niti jednu. Par dana poslije, Sorelle je ne samo odgovorila, nego me i posjetila na mom novom radnom mjestu te smo snimili video koji bi uskoro triba izać.
