Najteža je od svih estetika – estetika prisile. Prostor u kojemu umjetnik treba biti inovativan po narudžbi. Samim bi se time moglo reći da su oni umjetnici kojima je neki segment djelovanja bio nametnut najveći od svih. „Aida“ je od 1954. simbol Splita i Peristila, ljubimica publike, izazov koji mora odolijevati zubu vremena i visokim očekivanjima slušatelja. Istovremeno je to opera u kojoj su startna pozicija genijalnog Giuseppea Verdija bila objektivna ograničenja – činjenica da nije plod dokolice i umjetničkog genija – nego narudžba povodom otvaranja Sueskog kanala, čime je egzotičan prostor itekako utjecao na karakter glazbe. Međutim, kao što marketinški poticaj nije smetao da Vergilijeva „Eneida“ postane remek-djelo, tako ni „Aida“ nije ostala samo plaćeni oglas. Naprotiv. Posljednja je to grand opera romantizma, ujedno i jedna od najljepših, što je svakako i zaključak nakon jučerašnje izvedbe na 68. Splitskom ljetu pod ravnanjem maestra Jure Bučevića.
U prvome činu odmah se naznačuju bitne odrednice radnje – ljubav i rat. Egipatski vojskovođa Radames (Luis Chapa) priželjkuje predvođenje egipatske vojske protiv Etiopljana, snujući kako bi mogao pomoći svojoj voljenoj etiopskoj robinji Aidi (Alessandra di Giorgio). Radamesov je poznati arioso „Celeste Aida“ u izvedbi Luisa Chape za nijansu presugestivan, i dramatikom i dinamikom, pogotovo kad se u obzir uzme graciozna i nježna linija gudača i petrarkistički osjećajan tekst o „kraljici misli i svjetlu života“ kojoj bi joj Radames htio vratiti „blag povjetarac rodne grude“. Aida je razapeta između ljubavi prema Radamesu i brige za svog oca koji je pokrenuo rat da bi oslobodio nju.
U drugome činu do izražaja dolazi ljubomora kraljevne Amneris (Irena Parlov) koja eskalira laganjem Aidi da je Radames mrtav, samo da bi robinja otkrila svoje osjećaje prema njemu. Veličanstven je trenutak pobjedničko slavlje pred faraonskim prijestoljem, a Aida pri privođenju robova prepoznaje svoga oca, dok Radames, na svoj i Aidin užas, mora prihvatiti ruku kraljeve kćeri Amneris kao nagradu za ratne uspjehe. U trećem činu otac Amonasro (Elia Fabbian) od Aide traži da od Radamesa sazna kojim će putem egipatske čete poći u novi ratni pohod, što ona isprva s gnušanjem odbija, no nakon očeve kletve ipak izvlači informaciju iz Radamesa. Čuvši to, Amneris optužuje Radamesa za izdaju, a on se shrvano predaje Ramfisu dok Aida bježi s ocem.
U četvrtome činu Amneris u ljubavi i ludosti moli milost za Radamesa koji trostrukom šutnjom potvrđuje svoju krivnju. Međutim, Aida potajno silazi u Radamesov grob u kojem mu je sudbina biti živ zakopan i odlučuje umrijeti u njegovu naručju.
Usprkos četveročinskoj podjeli opere, mogli bismo reći da ona u režiji bez mane Dražena Siriščevića (uz suradnicu Kristinu Grubišu) ima dva vrlo logična i karakterno različita dijela – prvi je raskošan, veličanstven, izrazito dinamičan u kolektivnim scenama, upotpunjen snagom Zbora i Baleta, a drugi je intimistički, obojen lirskim patosom u nesretnu ljubavnom trokutu Radamesa, Aide i Amneris. Glazbeno, ali i scenski najčarobniji trenutak počinje pamtljivim sopranskim glasom Svećenice (Neda Pejković), nastavlja se bogatom harmonijom muškog dijela zbora (dominacija u građenju atmosfere gdje je ne bismo očekivali – u svećeničkim pjesmama), spektakularnom pratnjom harfe, a zatim odličnim nastupom baletnog ansambla i čistim glasovima ženskoga dijela zbora koji je, iako izvan vidljive scene (ispred Katedrale sv. Duje), savršeno jasan i usklađen s orkestrom, za što čestitke osobito zaslužuje zborovođa Veton Marevci. Zbor je još jednom dokazao da će svaki redatelj uživati u radu s njima – pjevački su superiorni, ali i njihova je glumačka angažiranost te otvorenost izazovima i tradicionalnih i modernih produkcija za svaku pohvalu.
Nositeljice radnje i zvijezde izvedbe, Irena Parlov i Alessandra di Giorgio, hrabro su se nosile s težinom svojih dionica, u nižim lagama jačina tona djelomično se gubila u srazu s orkestrom, ali to ne umanjuje sjajan opći dojam i posebno izrazitu glumačku umješnost u njihovim izravnim sukobima. Gledatelj ne mora znati riječi talijanskoga, a iz njihove se mimike, gestikulacije i pametno dozirane dinamike moglo iščitati više nego iz libreta. Božo Župić bio je izuzetno uvjerljiv kao egipatski kralj, a Mate Akrap kao Ramfis sjajno je interpretirao sve osobito teške i zlokobne trenutke ratnih spletkarenja i odbijanja milosti prema Aidi. Posebne čestitke zaslužuje 19-godišnji Lovre Gujinović, jedan od najmlađih peristilskih debitanata koji se iskazao kao Glasnik, a fantastični Elia Fabbian opet je oduševio svojim moćnim vokalom koji odgovara grandioznoj ulozi oca-borca koji je rastrgan između ratne zadaće i boli zbog kćerine zabranjene ljubavi. Njegov je duet s Aidom udžbenički primjer – Fabbian ne odlazi u galamu i afektiranje da bio ostvario deklamacijski učinak, a di Giorgio na njegove riječi odgovara tiho, ponizno i molećivo – no pritom ne pjevački inferiorno, nego sukladno ulozi slomljene kćeri i partnerice.
Orkestar bi trebalo hvaliti poimence, za što nemamo dovoljno prostora, ali istaknut ćemo samo da se, uz Verdijevu standardnu naglašenu izražajnost melodije, itekako čulo i sve one „sitne“ trenutke zbog kojih je opera čarobna, a nekad ih se previdi – triangl koji dječjem plesnom ansamblu daje ritam, puhače koji najavljuju rat ondje gdje je libreto manjkav, građenje dramatike ne tekstom, ne izrazom lica – nego u milisekundu preciznim pizzicatom savršenih gudača.
Svečani doček pobjedničke vojske operni je trenutak par excellence – od izvrsnih trubača preko fantastičnih scenografskih rješenja Slavena Raosa (preobrazba monumantalnih stupova i stubišta, pokretno prijestolje, uvjerljivi rekviziti s egipatskim simbolima poput ankha), a posebno je dojmljiv nastup članova baletnog ansambla. Matea Milas djelovala je kao egipatska božica, oduševila je gracioznošću i interpretativnom snagom u paru sa Silviuom Tanaseom, u moćnoj koreografiji Oskara Harmoša i Dinka Bogdanića koja je „pojela“ cijelu pozornicu. Juraj Zigman svojim je kostimima pokazao da se u „Aidi“ pazilo baš na svaki detalj – divno je što je umjetnik uspio uhvatiti duh vremena, ispoštovati boje i uzorke staroga Egipta, a istovremeno zadržati svoj touch, čvrste strukture (posebno u korzetiranoj haljini Amneris u posljednjem činu) i veličanstvene linije plašta. Maske Anubisa (boga s glavom šakala) i Horusa (boga s glavom sokola) u kombinaciji sa scenografijom koja izgleda kao da je doslovce niknula iz peristilskog kamena i odličnim oblikovanjem svjetla Zorana Mihanovića u gledatelju ostavljaju dojam kao da ga je vremeplov prebacio u Egipat.
Projekti poput „Aide“, „Era s onoga svijeta“ i „Smij i suze starega Splita“ u sebi nose radost bogate tradicije, ali i opravdan strah od usporedbe sa svim prethodnim izvedbama, ansamblima, pa čak i usporedbe sa samim sobom. Ova se „Aida“ usporedbama može samo nadati i radovati – bila je onakva kako i dolikuje vrhuncu Verdijeva stvaralaštva – moćna, angažirana, monumentalna, veličanstvena i nezaboravna.
