"Zovem se Thomas Bouissaguet, a.k.a. "Pomalo", započeo je svoj razgovor s nama mladi Francuz koji je izabrao Hrvatsku za svoju avanturu godine. No krenimo redom.
Thomas je 31-godišnjak koji drugi put u životu boravi u Hrvatskoj, no ovoga puta s pravim razlogom. Naime, odlučio je propješačiti cijelu trail stazu Via Adriatica. I to je odlučio raditi - pomalo. Bez žurbe, bez brige što mu donosi sutra, odlučio je uživati u svakom trenutku 1100 kilometara dugačke planinarske staze koja povezuje najatraktivnije planinske masive, vrhove i predjele duž Jadranske obale. Na putu je već proveo 50-ak dana, a do krajnjeg juga trebat će mu još nekoliko tjedana.
Thomas je inače novinar i o svome putu vodi zvučni zapis koji radi za podcast. Sudionici Via Adriatice pravi su ambasadori hrvatskog turizma jer glas o ljepotama Hrvatske pronose svugdje po svijetu.
Zatekli smo ga u prostorijama udruge Žrvanj iz Žrnovnice koja je svoj prostor potpuno besplatno ponudila svim sudionicima Via Adriatice. Toga dana s ljepotama Peruna upoznali su ga članovi PD Perun iz Podstrane.
- Prvi put sam bio prije 10 godina kada sam s prijateljem stopirao po Balkanu i jugoistočnoj Europi. No to je stvarno bilo kratko. Sada sam tu već nekoliko tjedana i mogu kazati da je to bio pun pogodak - kazao nam je uvodno simpatični Francuz.
Ističe da je odabir Via Adriatice zapravo bio splet brojnih okolnosti.
- Planirao sam krenuti na Appalachian Trail u SAD. No, koronavirus me je spriječio u odlasku u Ameriku i tada sam odlučio poći na Via Dinaricu, koja je prilično poznata u Europi. Proučavajući detalje o Via Dinarici saznao sam za Via Adriaticu. Također, dobra okolnost je bila ta da postoji direktna avionska linija Bruxelles - Pula. To je bio lakši dio "posla". Prvi mi je plan bio početi Via Adriaticu, a nastaviti Via Dinaricu. Svidjela mi se ideja da vidim nekoliko zemalja. No, kada sam krenuo na Via Adriaticu, podrška je od starta bila nevjerojatna. Bilo je jasno da će biti teško napustiti ovu trail stazu s tako dobrim ljudima. Bitan trenutak dogodio se oko Platka kada sam ozlijedio koljeno. Tada sam odlučio ne pješačiti Via Adriaticu jer je prilično stjenovita i ima mnogo vrhova te sam se odlučio za "Green trail" Via Dinarice koja je navodno laka. No, na putu prema Bihaću zaustavila me pogranična policija i nisam mogao dalje zbog protokola oko koronavirusa. Tada sam shvatio da na Via Adriatici imam sjajno vrijeme, imam sjajne ljude koji mi pružaju potporu i odlučio sam se nastaviti Adriaticom i ostati cijelo vrijeme u Hrvatskoj koja mi se toliko svidjela.
Je li Velebit bio prva velika planina na stazi?
- Za većinu šetača to je sigurno Velebit, no za mene, "gradsko dijete", prva velika planina bila je Učka. Tada sam planinario s Davorkom koja je trail anđeo. Primijetio sam da radi stvarno velike korake i zamolio sam je odmah u startu da uspori. Pogledala me i rekla "O, pa ti nisi spreman za ovo". Tada nisam shvatio što je htjela reći, no sada shvaćam (smijeh).
Jesi li sam prolazio staze do ovdje?
- Imao sam sreće jer me na Velebitu pratila Karmen Preskar koja je također aktualna sudionica Via Adriatice. Vrlo je iskusna i vrlo brza. Krenula je ranije od mene, sustigla me na Velebitu i ona je odlučila pratiti me. Naravno da sam joj sedam dana bio "uteg", no ona je sjajna osoba koja mi je zaista pomogla.
Stičem dojam da si krenuo na stazu djelomično nespreman?
- Moglo bi se tako reći. Išao sam na manje ture još dok sam bio mlađi. Obitelj mi je iz južne Francuske i često smo išli na Pirineje, no to su bile dnevne ture. Prvu tjednu turu odradio sam u Škotskoj. Staza je bila iznimno laka. Zapravo "šala" kada se usporedi s 1000 kilometara koje sada prolazim.
Jesi li očekivao tako stjenovit teren?
- Ni slučajno! Planirao sam prijeći Stazu Appalachian, koja je mnogo duža, ali znatno lakša. Ovdje su stijene svugdje. Velebit je prekrasan, a čuo sam da će biti "veselo" na Biokovu.
Kakvo te vrijeme pratilo na putu?
- Iznimno vruće! Očekivao sam manje vruće vrijeme. Živim u Bruxellesu, a rođen san u Toulouseu na jugu Francuske koji je klimatski prilično topao grad. No to je grad na jugu izgrađen od crvene cigle koja zadržava toplinu tijekom dana i isijava je noću.
Navikao sam na vrućine ne čineći ništa, a ne dok se krećem. Za nekoga sa sjevera poput mene Balkan je značio istok, a sada sam naučio da je to jug! Nisam bio spreman za "jug" (smijeh). Mislim da me je "uhvatio" tek jedan kišan dan, a moram kazati da na putu uopće nisam pokisnuo. Bila je velika oluja na Velebitu no to je sjajno završilo. Ušao sam u planinarsko sklonište "Ždrilo" točno kada je počela oluja. Vani je bjesnilo nevrijeme, a ja sam pio svoj topli čaj. Sjećam se da sam maknuo zavjesu s prozora i osjećaj je bio kao u disku - vani je bljeskalo svaku sekundu. Uživao sam u svemu.
Koji ti je trenutak bio najdraži do sada, a koji najgori?
- Najbolji definitivno spavanje na skloništu Ždrilo. Osjećao sam se kao kralj planine. Plesao sam sam sa sobom uz glazbu s mobitela, popio sam i čašicu domaće rakije. Bilo je čarobno.
Najgori dio bio mi je kada sam se našao o minskom polju na Velebitu. Nakon Tulovih greda staza prolazi u blizini znaka "Mine". Naravno da smo pratili trag na mobitelu, no često se dogodi da se ta staza ne poklapa sa stvarnim stanjem na terenu. U stvarnosti je to linija koja ide usred ničega. Kao stranac to nisam mogao ne primijetiti. U Francuskoj nemamo mine, nikada prije nisam vidio znak "Mine" i to je već bio dovoljno izazovno, no kada ti trag kaže da ideš uz minsko polje, ne osjećaš se najbolje.
Ulaskom na Dinaru zapravo si ušao u Dalmaciju. Jesi li po ičemu osjetio razliku?
- Pa ušao sam u zemlju svog slogana "pomalo"! Ovdje se nikome ne žuri. Općenito sam od strane Hrvata doživio krajnje gostoprimstvo. Sve će učiniti da se osjećaš dobrodošlo. No u Dalmaciji je to korak više. Primjerice, prolazio sam kroz jedno selo kada sam zastao proučiti kartu. Znao sam kuda ide staza, no provjeravao sam.
Jedan muškarac me je spazio s prozora, prišao mi i pitao me što radim i trebam li pomoć. Kako nisu govorili engleski pozvali su unuku. Proveo sam čak četiri sata s tom obitelji iako mi se prilično žurilo. No bilo su tako dragi da nisam odbio toliku količinu gostoprimstva. Ponudili su mi višnjevaču koja je sjajna. Ono što mi se svidjelo je to da to nisu ljudi koji uopće znaju za Via Adriaticu niti su mi pomogli jer sam sudionik staze. Oni su "nasumični" ljudi koji su htjeli da se osjećam dobro.
Pred tobom je krajnji jug zemlje. Što očekuješ, koliko će ti još trebati do cilja?
- Ne opterećujem se time koliko sam prošao kilometara, niti koliko imam prijeći, niti koliko će mi trebati. Doslovno uživam u svakom trenutku, u svakome danu.
No možda se opterećuješ s time da je pred tobom Biokovo?
- Da! Znam da mi stiže zahtjevna i lijepa planina. Već mi je dovoljno ljudi ukazalo na sve detalje na koje moram obratiti pažnju, no veselim se izazovu najviše hrvatske obalne planine.
Za kraj, imaš li poruku za one koji žele poći na Via Adriaticu?
- Budite spremni iskusiti neočekivano! Budite spremni zagrliti neočekivano. Nisam dobar planinar, nisam brz, ali uživam u Via Adriatici jer uživam u neočekivanom. Sve je tako puno iznenađenja. Mnogo je gore nego što možete zamisliti i u isto je vrijeme puno bolje nego što bi ikada mogli zamisliti. Ekstremno je u svakom smislu riječi. Ne propustite ovaj izazov!
