VIA ADRIATICA TRAIL Medicinska sestra na stazi dugoj 1.100 km: "Seljani su mislili da sam migrant, prijavili su me policiji"

Tatjana Šavorić iz Zagreba krenula je 25. siječnja na Via Adriatica Trail s punte Oštro, najjužnije točke RH.

Ona je planinarka, medicinska sestra, majka troje djece, bivša alpinistica i pripadnica HGSS-a. Prošla je sve planinarske "faze"; od klasične planinarske škole, preko visoke gorske do alpinističke škole.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Zatekli smo je u prostorima udruge Žrvanj iz Žrnovnice, čiji su članovi ugostili hrabru Zagrepčanku i ponudili joj mjesto za spavanje prije nastavka puta preko Kozjaka.

- U alpinizmu sam se definitivno pronašla, tu sam svo znanje i iskustvo objedinila u jedno. Neko vrijeme sam sudjelovala u radu alpinističkih škola i bila u HGSS-u. Zbog obiteljskih obveza morala sam se povući jedno vrijeme iz aktivnih društava, sama sam hodala okolo, a u posljednje vrijeme često planinarim s kćerkom. Mislim da će ona biti vrlo aktivna alpinistica u budućnosti. Duge pruge je jako zanimaju. Možda stvorimo novu generaciju mladih ljudi koji će te duge pruge odrađivati po Hrvatskoj.

"Cijela ta priča mi se jako svidjela"

Pitali smo Zagrepčanku kako je došla na ideju krenuti na Via Adriaticu.

- Godinama sam planirala dugometražne staze, međutim sve te staze su vani, osobito u Americi, a tko će sve to financirati? U međuvremenu sam upoznala Srećka Vukova i "kliknuli" smo s idejama i pričom. Ideja o stazi tada je bila tek u začecima. Tek je u konačnici ona bila spojena po dionicama. Cijela ta priča mi se jako svidjela, te sam se dodatno zainteresirala. Slovenci su prvi prošli Via Adriaticu, lani su to odradili Zlatko i Mario.

https://www.facebook.com/wild.croatia/videos/1450640998436614/

Prošle godine sam u društvu kćerke prošla Velebit, Dinaru i velik dio dalmatinskog masiva. Prošle smo oko 680 kilometara staza koje velikim dijelom uključuju Via Adriaticu. Bio je plan da ćemo nas dvije skupa poći, no ona je u srednjoj školi, priprema se za državnu maturu. Škola je bila sklona da ona dobije slobodno, no zaključili smo da ne bi bilo lako sve to gradivo nadoknaditi i rekla sam sebi "zašto ne bih ja".

Odabrala sam ovaj dio godine isključivo jer mi je sada lakše dobiti godišnji odmor. Istovremeno, traje mi semestarska pauza na fakultetu pa je i to bila okolnost koja je presudila da odaberem upravo ovaj termin - otkrila nam je Tatjana.

"Kada osjetiš takvu količinu dobre energije, jednostavno ne vjeruješ"

Zanimalo nas je jesu li joj prijatelji i rodbina iskazivali strah zbog odluke da ide na Via Adriaticu.

- Svi su bili zabrinuti. Međutim, sada su se već svi opustili jer se čujemo na dnevnoj bazi i vide da sve ide kako treba. Imam strašnu pomoć sa strane i kada se ja nikome ne javim, ljudi se konstantno javljaju. Šalju poruke, pitaju kako mogu pomoći, da li mogu uskočiti, mogu li mi se pridružiti, zajedno prohodati dio staze. Meni je to nevjerojatno. Čitala sam to u prethodnim tekstovima vezano uz iskustva ljudi koji su to hodali prije mene. Tada sam vidjela da ljudi nude pomoć, ali kada osjetiš takvu količinu dobre energije, jednostavno ne vjeruješ.

Uz mene su brojna planinarska društva, HGSS, lokalne udruge i ljudi. Ljudi su očigledno ovo sve prepoznali kao nešto vrijedno - kazala nam je oduševljena planinarka.

Od nevremena do "proljeća"

Na dosadašnjem dijelu traila izmjenjivale su joj se svakakve vremenske prilike, no drugi dio tjedna za nama konačno joj je osigurao gotovo idealne uvjete.

- Sada je definitivno lakše hodati. No na prve dvije dionice, kada sam se popela na Snježnicu i Sv. Iliju na Pelješcu, imala sam užasno ružno vrijeme s oblacima, kišom. Nemaš pogled i uspon na planinu gubi učinak. Vikend za nama je bio predivan, uživala sam na Omiškoj Dinari i na Poljičkoj planini - govori.

Kaže da nema pauze u danima, a jedino dane u kojima prijeđe 15 do 20 kilometara koristi kao svojevrsne pauze.

- Tada malo više uživam, obraćam pažnju na neke detalje.

Rano rani...

Upitali smo je koje je najzanimljivije anegdote imala od prvog dana traila.

- Definitivno "epizoda" s policijom. Hodala sam kod Velikog Dola u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, te nisan ni znala da sam svega tri kilometra od državne granice. Seljani su me vidjeli. Naime, volim rano hodati i krenuti od 5:30. Dani su sada kratki i volim svijetli dio dana iskoristiti do svitanja. Nije mi "drama" proći taj dan do svitanja te se zbog toga ustajem rano. Tada su seljani vidjeli da hodam u ranu zoru s tim velikim ruksakom i valjda su pomislili da sam migrant te su pozvali policiju.

Policija je bila strašno simpatična. Morali su me evidentirati, no na kraju su se zainteresirali za priču. Dobila sam sliku s njima, kavu... Priča koje ću se rado sjećati.

Svakog dana imam barem po jedan događaj i to uglavnom lijepi. Izuzev laganog straha na jugu zemlje, ništa drugo značajno negativno nisam imala - otkriva nam Tatjana.

Zanimalo nas je poznaju li ljudi na koje nailazi tematiku Via Adriatice.

- Većina poznaje, osobito oni na koje nailazim u planinama. Zadnji vikend su mi ljudi prilazili, željeli se fotografirati sa mnom, osjećala sam se kao neka medijska ličnost. Moram priznati da se ne osjećam ugodno, još uvijek mi je nevjerica zbog toga.

Seljani uglavnom nisu upoznati s tom pričom i sve skupa ih to jako zanima. Tako nekad 20-30 minuta s njima pričam, objašnjavam im da im kroz selo prolazi staza i da će biti još ljudi kao što sam ja. Onda budu sretni zbog te ideje, vjerujem da je svakoj lokalnoj zajednici drago da se rađaju takvi projekti.

"Na Velebit kao doma"

Tatjanu ovaj tjedan očekuje Kozjak, a nakon toga Zagora, Dinara, pa Velebit.

- Osobito se radujem Dinari i Velebitu. To su mi dvije najdraže planine. Na Velebitu sam kao doma. Tamo si sam sa sobom, ali si uvijek maksimalno na dan hoda od nekog skloništa. Velebit je prepun infrastrukture koji se nudi hodačima. Super je osjećaj kada odradiš 20 do 30 kilometara i kad znaš da ćeš doći u neko sklonište, da ćeš vjerojatno biti sam, da ćeš zapaliti vatru i skuhati neku hranu, popiti pivu, guštati uz vatricu. To je totalni finale dana.

Planiram doći do cilja 8. ožujka. Za sada sam u roku, sve ide po planu. Po nekoj računici, trebala bih proći 25 kilometara po danu i tako dolazimo do 44 dana, što je izvedivo. Dokazala sam sebi da mi to nije problem tjelesno odraditi. Na nekim lakšim dionicama mogu odraditi više od zacrtanog, primjerice, imala sam jednu dionicu od 37 kilometara i tako prebijam neke zahtjevnije, kraće dionice.

Primjerice, prva dva dana novog tjedna neće biti posebno tjelesno zahtjevna, ali te splet tehničkih okolnosti natjera da koristiš prihvatljive domove na trasi - pojašnjava Tatjana.

"Samo krenite"

Za kraj smo je pitali ima li poruku za one koji bi željeli poći njenim stopama i "okusiti" Via Adriaticu.

- Samo krenite. Nemojte previše razmišljati o nekim mogućnostima, posljedicama. Ne! Ako si u glavi spreman i željan nešto takvo odraditi, kreni! Napravite taj prvi korak bez neke posebne pripreme. Primjerice, ja sam spakirala ruksak kao da idem na izlet od sedam dana. Onda se putem dalje otvaraju mogućnosti i kombinacije. Dućana ima, staza se svako toliko spušta do nekih naseljenih područja gdje možeš zastati, kupiti nešto što ti fali od hrane, počastiti se nekim svojim "luksuzom" poput čokolade.

Ljudi uskaču, pripomažu. Ne treba previše komplicirati. Staza je zahtjevna i dugotrajna, ali ako se osjećaš fit i ako imaš čvrstu glavu koja neće odustati na prvoj poteškoći, odradit ćeš stazu bez problema! - poručuje Tatjana.

Mi joj od srca želimo da u roku dođe do kraja 1100 kilometara duge staze i da je na putu, kao i do sada, prate dobri ljudi.