U punoj velikoj dvorni Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu upriličeno predstavljanje knjige “Turski izvori u srednjoj Dalmaciji, Poljica 2”. Autor knjige je dugogodišnji profesor na sveučilištima u Heidelbergu, Münchenu, Freiburgu, i Birminghamu osmanist svjetskog glasa prof. dr. sc. Michael Ursinus, počasni doktor Sveučilišta u Splitu. Knjigu je pripremio za objavu u suradnji s Boženom Burazin i Juricom Matijević.
U knjizi je objavljeno 179 dokumenata pisanih arapskim pismom i staroturskim jezikom koji se odnose na Poljica. Izdani su od strane osmanskih vlasti u vremenskom razdoblju od 1561. do 1684. godine. Posebno je zanimljiv podatak da je riječ je o dokumentima koji se danas nalaze u posjedu pojedinih poljičkih obitelji, a do sada su bili potpuno nepoznati stručnoj i široj javnosti.
Izdavači knjige su Centar za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja “Don Frane Bulić” Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i Sveučilišni centar za hrvatske, mletačke i osmanske studije Sveučilišta u Splitu.
Prof. Boris Maleš, prorektor za strateško upravljanje Sveučilište u Splitu.
- Ostao sam fasciniran strašću kada sam kod prof. Dukića vidio prikupljanje materijala po privatnim kućama. Splitsko sveučilište je do sada pomagalo oba centra, skromno, pomalo i kadrovski. Ovo je vrijedna stvar, jer što nije zapisano nije se ni dogodilo. Naša prošlost i naša sadašnjost su slika naše budućnosti, čestitam vam na vašem radu, nastojanjima i poslanju.
Izv. profesor Šimun Bilokapić s KBF-a pohvalio je aktivnosti Centra don Frane Bulić jer, kako je kazao, oni istinski opravdavaju smisao svog postojanja.
- Naše fakultete zahvaljujući aktivnostima dvaju Centara postaje prepoznatljiv unutar Sveučilište u Splitu. Osobno mi je najdraže što su svojim radom zainteresirali svakidašnje ljude koji očekuju nove uratke o obiteljskim korijenima. Krenuli smo u obnovu nekih prostorija unutar fakulteta, nabavkom opreme poput modernih skenera. U skoroj budućnosti nadamo se proširenju zgrade. Sadašnji tim, osobito Ursinus - Dukić, donosi obilat plod.
Prof. Marko Trogrlić, voditelj Centra za hrvatske, mletačke i osmanske studije.
- Želimo pokazati hrvatsku povijest ne temelju domaćih izvora, sve uz mlade snage i kadrovsko pojačanje nadamo se da ćemo nastaviti započetim putem. Ova knjiga zaslužuje da im posvetimo svaku pozornost.
Prof. Ante Radončić, viši savjetnik SDŽ.
Radi se o spisima koje su napravile osmanske vlasti, a nalaze se u privatnim zbirkama Poljičana. Zahvaljujem sve svim Poljičanima koji su ustupili dokumente na uvid i daljnju obradu. Tih 179 dokumenata iz 16. i 17. stoljeća, zahvaljujući spoju svih okolnosti, znanstvenicima i suradnicima, oni su restaurirani, obrađeni i objavljeni. Oni odlično popunjavaju povijesnu sliku 16. i 17. stoljeća ovog područja. Kada sam u ruke uzeo ovu knjigu, odmah sam zamijetio lijep predgovor. Čitatelje se upoznaje s izvorima, načinom obrade prikupljenih dokumenata. Ovaj predgovor i uvod značajni su za širi broj građana. U tome nam posebno pomaže kazalo osobnih imena i zemljopisnih događaja. Osobe osim za određeno vrijeme možemo povezati tako i za odrađeni lokalitet.
Treba zahvaliti trud i zalaganje svih dionika koji su doprinijeli ovom izdanju. Neki dokumenti su stari skoro 500 godina. Izazov je predočiti to staro povijesno vrijeme, osobe, ljude i odnose koji su tada vladali. Možemo zamisliti, čitajući knjigu, tadašnje vrijednosti, odnose, postupanja među stanovnicima kao i odnos turske vlasti prema stanovništvu. Čitajući ove dokumente mogao sam povezati život i priče mojih baka i djedova. Mislim da spadam u zadnje generacije koji su osjetili onaj stari način života. Ta prošlost ostaje danas u sjećanju proživljenih djetinjstva. Prof. Ursinus jako se zainteresirao za poljičku povijest, taj interes se pretvorio u istinsko prijateljstvo sa svim suradnicima. Profesore, hvala vam na svemu.
Bio je čest gost u Poljicima, gdje se divio ljepoti i prošlosti tog kraja. SDŽ je prepoznala značaj i vrijednost ovog projekta. Županija je sufinancirala oba nastavka knjige te će stati iza ovih Centara, a to se osobito odnosi na proučavanje povijesti Poljica. Nadamo se da će se u skoro vrijeme ustrojiti sustavna Institucija koja će se baviti poviješću i očuvanjem baštine Poljica.
Izvanredni profesor, don Josip Dukić zahvalio se na velikom broju ljudi na predstavljanju knjige te predstavio aktivnosti Centra don Frane Bulić od svog osnutka do danas.
- Nakon otvorenja Centra isti je opremljen, ali uz pomoć svih dekana smo to uspjeli napraviti. Posjedujemo jako vrijednu biblioteku iz Osmanskog razdoblja. Kupili smo vrijedni skener za skeniranje starih knjiga i velikih formata.
Izdavaštvo centra možete vidjeti ovdje:
- Ove godine očekuje nas još nekoliko knjiga:
- Bez rektora teško da bi u Centru uopće moći djelovati, a uz daljnju pomoć se nadam da ćemo interes za radom prenijeti na mlađe generacije. Poljica br. 3 su već gotova, a broj 4 je u pripremi, - najavio je Dukić pročitavši široku listu zahvale svima koji su doprinijeli radu Centra i publicistici.
- Smisao naših centara je da se europeiziramo, da budemo ravnopravni. Jer ako imate nešto, a to s jezicima ne predstavite drugima, ako imate samo na hrvatskom jeziku, to ostaje u lokalnoj zajednici. Prijevodima ulazimo u europsku povijest. I u malim sredinama se mogu raditi lijepe stvari, a povijesne građe ne nedostaje, - zaključio je Dukić.
Ivan Alduk, voditelj Konzervatorskog odjela u Imotskom.
- Ako prihvatimo da postoji Mletačka Dalmacija, onda moramo prihvatiti i ono drugo, da postoji Osmanska odnosno Turska Dalmacija. Između ta dva prostora, koja se prepliću, nastaje prostor koji danas baštinimo. Naša je povijest slojevitija i starija, no puno toga mi danas prepoznajemo - preko crkvi, jezika, krajolika, običaja, mentalnog sklopa. Kroz tih nekoliko stoljeća štošta se formiralo. Turski dokumenti su nam uvijek na neki način izmicali. Nije da ih stariji kolege nisu koristili. Koristimo u zadnje vrijeme turske deftere, porezne popise. To je administrativni dokument - tko, gdje, koliko čega mora platiti. Iz malo iskustva korištenja, tu tapkate u mraku, tražite nešto na temelju čega bi mogli zaključiti više o nekom prostoru i vremenu. Na temelju ovih dokumenata u ovoj knjizi više se kriju ljudski životi i njihove sudbine, kao da čitate naša današnja imena, ili ako u to vrijeme možete govoriti o prezimenima. Svatko će od nas možda prepoznati s tim imenom, da ne govorim prezimenom. S tim se ljudima zbilja moguće povezati, zato je ova knjiga važna. Nju će koristiti povjesničari, pov. umjetnosti, arheolozi, ali je važna radi povijesti Poljica, sada kada se poljička povijest pokušava na neki način mijenjati, pokušava se od nje napraviti “Diznilend”, a to nije poljička povijest. Dopustimo li to, a mali smo narod da dopustimo takav pristup, stvar se neće razviti dobro. Zamislite kada na rubu nekog ogromnog carstva, imate sačuvano oko 1000 dokumenata. To je još 1 dio poljičke baštine po čemu se oni specifični. Ta arhiva je sačuvana kod ljudi, to je njima nekad značilo sigurnost njihovim obiteljima. Michaelu Ursinisu se treba zahvaliti, osim što mi je brzo i lako postao prijatelj, na neki način mi je postao učitelj. Kada misliš da je to to, nekako te natjera da tražiš iza onog što si možda u svojoj glavi stvorio kao barijeru. Bilo smo na puno predstavljanja knjiga, no posebna mi je čast da mogu predstaviti ovu knjigu.
Ova knjiga je najviše za Poljičane, za svećenike poljičkog dekanata, za konzervatore. Poljičani moraju sačuvati svoje originalnosti i osobitosti. Nadam se da se vidimo i na “trećim” Poljicima.
Panceta i dokumenti
Michael Ursinus kazao je da prije odlaska u mirovinu interes na predavanjima nije bio kao danas u Splitu, pred punom dvoranom.
- Kada sam uvidio da se bliži moj dan umirovljenja, rekao sam da ću raditi nešto sasvim novo i da ću pronaći publiku koja će biti zainteresirana za ono što radi. Upitao sam se u čemu sam najbolji i tko bi od toga morao imati koristi. Sada, ne samo da sam pronašao tim stručnjaka, svaki sa svog područja, nego i prijatelje. Potpuno sam uvjeren da sam konačno pronašao povjerenje u obiteljima Poljičana. Bila je čast surađivati s njima, upoznati ih. Vaše gostoprimstvo bilo je sjajno, tijekom godina trebalo mi je puno vještine da uspijem svladati tehniku neuprljana dokumenata i kušanje poljičke pancete. To je iskustvo koje možete iskusiti samo u Poljicima, špek i dokumenti, a da ne zaboravimo ni rakiju.
Ovi dokumenti, koje su posjedovale obitelji stoljećima, nije samo sjajan dodatak postojećoj građi nego ključan materijal za nove spoznaje. Nedavno sam, pripremajući treći svezak, naišao na važan dokument koji se čuvao u KBF Split. Čitajući dokument morao sam se počešati po glavi jer nije imao dataciju.
Ovdje postoji vrlo važna informacija, bez datima. Tražio sam dokumente sa žigom već spomenutog Ibrahima. a taj jedan bio je iz 1669. na kraju Kandijskih ratova na istoku Jadrana. Do tada je spomenuti problem trebao biti razriješen. Što sada nego potražiti dokumente iz obiteljskih posjeda?
Hrvoje Banić predao nam je datirani dokument (broj 80) koji je imaš žig kadije Ibrahima iz 1664, Sada znamo da se su dosta prije (vjerojatno prije pada Klisa) 1664. Poljičani prestali plaćati porez Turcima. No Turci, poznati po pragmatičkom pristupu znali su da će kada tada biti potpisan mir s Venecijom i da bi Poljica mogla opet pasti pod tursku vlast. Obiteljske arhive mogle bi biti ključa trag koji nam nedostaje. Dokumenti iz Poljica imaju opću važnost i u drugom pogledu, a to je brojne druge arhive u srednjoj Dalmaciji. Živogošće, Makarska, Omiš, Sinj, Visovac, Imotski, no niti jedna od njih ne može se mjeriti s poljičkom iz jednog posebnog razloga, a to je da drugdje čuvaju u manastirima, a u Poljicima smo iz obiteljskih dokumenata naučili toliko više od onih koji dolaze iz samostana.
Usprkos ovoj posebnoj situaciji, da su Poljica bila sultanski sas, dokumenti nam otkrivaju kako je izgledao život lokalnog katoličkog stanovništva pod osmanskom vlašću. Sada ti rezultati mogu pomoći rekonstruirati kako je izgledao život kršćanskog stanovništva pod turskom vlašću i drugdje.