Globalizacija pridonijela tome da se većina naših običaja zaboravila i zamijenila nečim novim i suvremenijim, pa tako i svadbeni običaji. Stoga je prava rijetkost kada danas na svadbama ugledamo poneki (zaboravljeni) običaj. Neki od njih su se zadržali diljem Zagore pa ni ne čudi kako je jedan video iz Imotskog postao viralan.
Skrinje ili Dote
Naime, na snimci je prikazan običaj Skrinje ili Dote.
Dva dana prije vjenčanja, tj. u četvrtak bile su organizirane skrinje, a to su pokućstvo, garderoba, darovi za svatove i druge stvari koje je mladenka pribavila za zajednički život. Neizostavni dio skrinja su bili i predmeti za svakidašnju uporabu kao; kudilja s vunom, pouz (pas širok desetak centimetara izrađen od ovčje mišine), vreteno, kosir, torbe, vriće, opanci oputaši, kušini, sukanci od vune, a nikako se nije smjelo zaboraviti raspelo i očenaši. Po skrinje bi obično dolazio djever s konjima, a ako je postojala mogućnost (kakav-takav put), skrinje su bile prevožene kolima, ali su najčešće skrinje bile prevožene na konjima ili bi ih prenosile seoske žene na leđima. Naime, za prijevoz skrinja morao se pobrinuti mladoženja. Djever je morao biti prisutan, te nadgledati utovar skrinja. Kad je sve bilo spremno za polazak djever je simbolično darivao čuvara robe, a obično je to bila mladenkina mlađa sestra ili bliža rodica. Ustvari je to bila osoba koja se najviše brinula oko spremanja i otpreme skrinja.
Mladenka se nije smjela previše angažirati oko utovara i otpreme robe, jer bi ostali ukućani njen preveliki angažman mogli protumačiti kako želi što više toga odnijeti sobom. Ako je toga dana bilo lijepo vrijeme, sve vrjednije stvari bile su utovarene tako da se što bolje vide, a sve bi bilo okićeno grančicama bršljana. Prije polaska skrinje je trebalo blagosloviti, a to je redovito radila mladenkina majka. Mladenka je išla u pratnju skrinja do određenog mjesta (otprilike do pola puta), gdje je čekao mladoženja. Tada je ona simbolično predavala ključeve skrinja mladoženji.
U Dalmaciji je jako dugo vladao običaj, u kojem ženska djeca ne nasljeđuju nekretnine, upravo zbog očuvanja kućanstva i ne cijepanja zemljišnog posjeda. Djevojka je, umjesto nekretnina dobivala (dotu, prčiju) u ruhu, nakitu i sitnom blagu.
Dotom kao jedinom (pokretnom) imovinom dobivenom od roditelja žene osobno i slobodno raspolažu za svoga života, te je ostavljaju – matrilinearno - samo ženskim osobama, prvenstveno svojim kćerima. Zato se djevojka iz bogate obitelji ili ona koja je jedino dijete u obitelji i time nasljeđuje svu imovinu svojih roditelja, određuje dotaricom.
Svaka mladenka nastojala je da njena dota bude što bogatija (ukrašenija i obimnija) o čemu nam govori i uzrečica koja se koristi duž čitavoga našeg primorja - „Ne bi joj bila dosta ni dota sv. Ane“ (poslovica je izvedena iz apokrifnog životopisa svetice u kojem stoji da je za njenu udaju trebalo sakupiti veliku dotu i zbog čega je stanovništvo bilo opterećeno nametima).
A dašak prošlosti oživjela je dotarica iz Imotskog te postala viralni hit. Pogledajte.
Zanimljivi običaji
Anđela iz Cetinske krajine koja se udala u kolovozu ove godine nam priča kako nije imala baš pravu dotu kao što je to nekada bio običaj, no ipak, ispoštovala je neke narodne običaje.
„Nekada je mlada u dotu obavezno nosila vezenu bijelu posteljinu koja bi se postavila na krevet za prvu bračnu noć. Tako je i meni moja mater jednu takvu sačuvala, ima joj sigurno pola stoljeća. Iako nisam imala dotu kako to običaji nalažu, mater je uredno spakirala posteljnu, a kada je svekrva prije vjenčanja došla u goste, prvo joj je to pokazala. To je recimo za mene vrijedan i značajan običaj“, priča nam.
Prema Alaupović-Gjeldum običaj je da se svatovi okupe u mladenčevoj kući, a svoj polazak nagovijeste pucanjem iz pušaka. Prvinac nosi barjak nakićen crvenim svilenim šudarom - rupcem, jabukom, suhim kolačem,orasima, bademima, kockama šećera, sve to nanizano na konopac što ga nazivaju kičanicom, te buraču s vinom nudeći usput mještane da nazdrave. Nevjesta mu na barjak vješa kičanicu i on se vraća prema svatovima da ih obavijesti kako je put slobodan. Putem po mladenku, a i putem do crkve ili gradske vijećnice svatovi trube da bi nagovijestili svoj dolazak, a ta buka se može dovesti u vezu s vriskom i pucanjem iz vatrenog oružja seoskih svatova koji su time obilježavali važne predsvadbene i svadbene.
Možemo primijetiti da se ovaj običaj zadržao i do danas u nešto modernijem obliku. Neki od zanimljivih svadbenih običaja u Dalmaciji jesu kada mlada mora pojesti šećera i meda kako bi uvijek bila draga i slatkorječiva te kada ostavljena ljubomorna djevojka zakucava čavle na prag kako bi mlada zapela i tako unijela nemir u brak.
Danas se svadbeni običaji najčešće izvode iz šale, a ne zbog praznovjerja, kako je to bilo nekoć. Naime, Uz vjenčanja vezana su i mnoga praznovjerja koja su istražili studenti Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu.
Praznovjerje ili…?
Praznovjerja vezana uz vjenčanje:
- Nikad nemojte za djeverušu izabrati crvenokosu djevojku, jer će vam ukrasti mladoženju.
- Subota je loš dan za svadbu jer njome vlada planet Saturn koji je povezan s negativnom energijom kao što je ljubomora.
- Prije vjenčanja mladenci si ne bi smjeli poklanjati satove- to je znak da vezi istječe vrijeme.
- Ako mladoženji ispadne prsten tijekom ceremonije, taj je brak osuđen na propast.
Uz ta praznovjerja brojna su i različita pravila kojima mladenke žele osigurati siguran i sretan brak. Mladenke često na sebi imaju nešto staro, nešto novo, nešto tuđe i nešto plavo. Riječ je o "pravilima" za opremanje i ponašanje mladenke koji, čini se, potječu iz doba viktorijanske Engleske, a poznati su u sjevernoj Americi i svuda gdje se proširio angloamerički utjecaj. Plavo je, navodno, simbol kraljevske, "plave" krvi, a staro je često bilo zastupljeno dijademom ili drugim komadom obiteljskog nakita.
Kod crkvenih vjenčanja običaj je da mladenku predaje otac, vodi je do oltara, gdje je poljupcem pozdravi i preda. U slučaju kada mlada nema oca, tada tu ulogu predaje preuzima neki drugi muškarac iz obitelji.
Tradicionalna svadba u Dalmaciji prepuna je simbolike koja se kako smo naveli, održala sve do danas, posebice u Zagori.
Mladoženja dolazi po mladu i pregovara o njezinoj cijeni s bratom. Prvo iz kuće mladenke izlaze njezina braća i traže novac od mladoženje prije nego odvede mladenku.
Tijekom svadbe mladenki se krade cipela, a potom je netko od uzvanika, najčešće kumovi, pokušavaju otkupiti. Najčešće u ulozi “lopova” je neko dijete koje se s kumovima cjenjka za cipelu. Nakon svadbe mladenka ulazi u mladoženjinu kuću, a kako bi pokazala da je dovoljno sposobna i snažna za rad u kući i na polju, mora preko krova baciti jabuku.
Iako su neki od svadbenih običaja, koje smo opisali, danas često izostavljeni s vjenčanja, i dalje se preferira tradicionalna dalmatinska spiza. Sveti Duje od krokanta u Dalmaciji je najpopularnija svadbena torta, a kako originalna slastica ima oblik zvonika Sv. Duje, vjeruje se da ako se “kampanel” nagne na desnu stranu, prvo “dite bit će muško”, a ako se nagne na lijevu stranu mladenci će prvo dobiti “ćer”.
Naravno, pir nije pir bez kraljice dalmatinske kuhinje – pašticade. Jelo koje se na dalmatinskim svadbama čeka više od pečenog.
„Puno toga se prominilo od nekad do danas. Od ljubljenja praga, bacanja kitarice, prodaje mlade. Danas je sve to drugačije, mladu se čeka, pale se bengalke, okupljanje na cateringu, vatrometi...Neka nova vrimena, ali i novi ljudi koji donose nove stvari.
Naravno, ne mislim da su novi običaji nužno loši, nekim novim generacijama će to biti lipo. Slaviti ljubav je uvik lipo kako god to čini“, smatra Marija iz Sinja.
