„Kazališno sam dijete, opera mi je u krvi, otkad znam za sebe, uronjena sam u taj svijet koji zbilja smatram čarobnim“, predstavlja nam se Iskra Voltolini, diplomirana violinistica, profesorica violine u Glazbenoj školi Jakova Gotovca u Sinju i honorarna članica Orkestra Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Ova marljiva glazbenica prošla je zanimljiv profesionalni put, koji je na mnogo mjesta mogao otići u sasvim drugom smjeru – muzikologiju, grafički dizajn, umjetnost. „Ali danas sam točno ondje gdje trebam biti“, optimistično nam govori Iskra Voltolini, pretposljednja inspirativna sugovornica u ovogodišnjem serijalu (F)eminentne.
Radite dva posla, profesorica ste violine u Glazbenoj školi Jakova Gotovca u Sinju i svirate u Orkestru HNK-a. Stižete li uskladiti obveze, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme kad glazbenicima sve vrvi od posla?
- Tako je, multitaskiram, ali jako sam sretna što su baš glazbena škola i HNK u Splitu moja radna mjesta. U kazalištu sam honorarna suradnica već godinama i sretna sam što mogu balansirati između Opere i glazbene škole. Bilo bi mi jako teško odreći se jednog od tih poziva, jer ih iskreno smatram pozivom. Doduše, kad sam završila glazbenu akademiju, o pedagogiji nisam puno razmišljala, to mi je bio tek jedan od mogućih smjerova glazbenog puta. Svoj sam prvi koncert u kazalištu odradila s maestrom Repušićem, 2006., baš u ovakvo, božićno vrijeme. Bila sam ushićena atmosferom, kazališnim daskama, publikom. Zatim sam neko vrijeme živjela u Zagrebu pa sam se naposljetku vratila natrag u Split. Diplomirala sam 2009. u klasi prof. Violete Smailović-Huart i postala stalni honorarac HNK-a, a 2011. sam se zaposlila u glazbenoj školi.
Kako danas doživljavate svoj posao u glazbenoj školi?
- Kao ogromnu radost, odgovornost i idealno mjesto za kreativnost. Volim svoj posao profesorice violine. Poseban je osjećaj odgajati mlade glazbene naraštaje, možda buduće svirače, soliste, profesore… Stojiš iza svoga učenika svojim radom te vidiš svoj napredak kroz njih, ali i njihov kroz sebe. I dandanas mnogo učim od te djece, pogotovo vezano za različitost karaktera te velike skokove u njihovu razvoju koje pratiš i kao glazbeni pedagog, ali i kao čovjek koji je njima u mnogočemu prijatelj i uzor. Obožavam Glazbenu školu Jakova Gotovca u Sinju jer u njoj vlada pozitivno i vrlo kolegijalno ozračje. Mnogo talentirane djece s nama prolazi svoje prve glazbene korake, trudimo se izlagati ih kvalitetnoj umjetnosti – i kroz aktivnosti na koje ih vodimo, i kroz izbor repertoara za njihove koncerte. Prije tri godine postali smo i srednja glazbena škola, a pod ravnateljičinim vodstvom čeka nas, sigurna sam, još bolja budućnost.
Kakvi su uvjeti u kojima rade i napreduju hrvatski glazbenici?
- Trebali bi biti bolji. Mnogo glazbenika uz klasičnu glazbu radi nešto sa strane. Iznenadili biste se brojem „gaža“ koje, primjerice, članovi orkestara u Hrvatskoj odrađuju nakon svoga posla. U Splitu je pojedincu bez nekog zaleđa jako teško opstati s jednom plaćom jer je život postao vrlo skup, pogotovo ako nemate neko jače financijsko zaleđe, nekretninu i slično. Meni ta moja specifična situacija s dva posla odgovara, ne smetaju mi ni povremene promjene adresa jer i sama, zbog privatnog života, često putujem u drugi grad, no nije to svakome izvedivo niti jednostavno. Primjerice, glazbenici freelanceri stalno putuju, to im je u opisu posla, pogotovo solistima i dirigentima, no neki bi odustali nakon mjesec dana takvog života. A mi smo u orkestru baza, grupa koja mora biti korijen, snažan i nepomičan. Ne putujemo često, no odrađujemo složen i važan posao za funkcioniranje svoga ansambla.
Jeste li se oduvijek vidjeli u orkestru ili je u obzir dolazio neki drugačiji scenarij, primjerice solo karijera?
- Moj je san oduvijek sviranje u orkestru, nikad nisam htjela biti solist, nisam solo igrač. Moj je karakter grupni, društveni, toga sam postala svjesna već na akademiji pa mi je diplomski koncert ujedno bio i zadnji solo koncert. Orkestri i komorni orkestri – da. Orkestar je moja kuća, moje mjesto gdje se osjećam sigurno i dobro.
Orkestar splitskog HNK-a ponekad je od publike „skriven“ u orkestralnoj rupi, ali ima i nastupa, poput onih na Splitskom ljetu, kad ste vi oni na koje prve pada pogled na pozornici. Kako se nosite s takvom vrstom kontakta s publikom?
- Ne smeta mi izloženost. Dapače, volim kad je orkestar vidljiv publici, kad nismo doživljeni samo kao pratnja u orkestralnoj rupi. Orkestar je sastavni dio opere i koncerata, a na pozornici su nešto veća trema, adrenalin i odgovornost jer znaš da će ljudi sve vidjeti. Ima projekata koje ponavljamo po 10-15 puta u orkestralnoj rupi i naravno da je na prvoj izvedbi najveća odgovornost, sa sljedećima je već lakše i pomalo rutinski, no smatram da pravi glazbenik svakoj izvedbi mora pristupiti kao premijeri i dati sve od sebe, kao da prvi put svira to djelo i kao da sve ovisi o njegovoj izvedbi.
Jeste li u duši ljubiteljica klasike ili na Vašem repertoaru ima mjesta i za neka moderna strujanja u glazbi?
- Velika sam ljubiteljica klasike, Puccini mi je broj jedan. Međutim, ima projekata koji odudaraju od moje svakodnevne playliste, a uvuku vam se pod kožu. Slučajno sam ušla u projekt „The Stranger Within“ harmonikaša Mirka Škarice, čula sam samo da se radi o modernoj glazbi za orkestar i solo harmoniku – i to mi je bio najljepši projekt u ne znam koliko vremena, od prvog do zadnjeg dana, i ljudi s kojima sam radila, i organizacija, i prekrasna glazba Predraga Radisavljevića – koja možda neće svakome ući u uho na prvu jer nisu svi fanovi moderne glazbe, no kad počnete svirati i ulaziti u strukturu te shvatiti kakvu je priču o borbi svjetla i tame kompozitor želio prenijeti, počnete drugačije doživljavati i partituru i cijeli proces.
Kako doživljavate glazbenu ponudu koju Split nudi najmlađoj publici?
- Lani sam svoje učenike iz Sinja dovela na „Čarobnu frulu“, ove ću ih godine dovesti na „Snježnu kraljicu“. Posebno me veseli kad na repertoaru imamo takva djela – umjetnički važna, a prilagođena i mlađem uzrastu. Djecu treba odgajati da malo pomalo ulaze u kazalište i upoznaju taj operni svijet. Djeca iz malih mjesta često nemaju priliku doći u doticaj s kazalištem kao oni kojima je još u vrtićkoj dobi neko dječje ili nacionalno kazalište doslovno ispred kuće.
Ja sam u kazalište otišla – i zaljubila se – već s dvije godine, kad me mama odvela na prvu „Toscu“. Otad sam stalno u kazalištu i cijeli mi se život vrti oko njega. Majka nije glazbenica, ekonomistica je, ali neko je vrijeme pjevala u zboru i velika je zaljubljenica u operu. Moj je pokojni pradjed s mamine strane, doduše, bio glazbenik, a tatina je strana pogotovo glazbena – i on i djed bili su cijenjeni glazbenici. A u obitelji imamo i kipare i slikare.
Mnogi poznati glazbenici dijele sličnu priču iz djetinjstva, a to je utjecaj roditelja na upis u glazbenu školu ii izbor instrumenta. Kakav je Vaš slučaj?
- Cijeli sam život bila okružena glazbom. Kad vam je otac dirigent, od djetinjstva gledate partiture, uvijek sam promatrala što tata radi, čak i kopirala. Nekad bih odjenula njegov pet brojeva prevelik frak i pripremala se za izvedbu s njim. Upalila bih tatinu izvedbu, stala na pult pa dirigirala – i to sve prije nego što sam krenula u glazbene vode. Krenula sam u glazbeni vrtić pa u glazbenu školu, kad sam bila prvi razred osnovne škole. Paralelno sam učila čitati slova i note. Prvo sam upisala klavir i završila prvu godinu, no bilo je ratno vrijeme i moji su zaključili da bi mi dobro došla jedna godina pauze. Kad sam se vratila u školu, tata mi je predložio promjenu i prijelaz na violinu. Tada mi to nije bilo drago, otpor je u meni postojao neko vrijeme jer ljubav prema violini nije došla na prvi pogled, ali kasnije je sazrela i danas mi nije žao što mi se taj instrument na neki način nametnuo. Bio je to dobar izbor.
Jeste li ikad imali krizne situacije u kojima ste pomišljali na odustajanje od glazbenog obrazovanja?
- Uvijek sam balansirala između dvije škole. Kad sam upisala srednju školu, nisam odmah htjela u glazbenu gimnaziju jer nisam znala u kojem će smjeru moj život ići. Prvo sam upisala klasičnu gimnaziju, a paralelno pohađala glazbenu. Tek sam se u četvrtom razredu srednje škole prebacila u glazbenu gimnaziju jer sam odlučila da će to biti moj put. U pubertetu su uvije krizne godine kad bi svatko htio odustati. Da nije bilo mamine podrške, vjerojatno bih odustala i tko zna u kojem bih smjeru danas išla, a od tate, koji je oduvijek bio moj najveći glazbeni uzor, naučila sam mnogo o glazbi, ali i o posvećenosti i ustrajnosti – vrijednostima koje su postale osnova mog rada i života.
Jeste li stroga profesorica?
- Nije tajna da je violinista puno i samo najbolji isplivaju, odnosno ostvare kvalitetnu karijeru. Kad kao profesor dobijete dijete koje je prirodno talentirano, to se brzo vidi, čim oni prvi put uzmu violinu u ruke i prirodno im pristaje. No bez vježbe se ne može postići baš ništa, da ste ne znam koliko talentirani – konkurencija je velika. Što se mog profesorskog rada tiče, mislim da me učenici vole i poštuju. Trudim se oko njih, mislim da sam stroga i pravedna. Pokušavam održavati ravnotežu između zdravog autoriteta i prijateljskog odnosa. Nikad previše prijateljskog – da se to ne počne iskorištavati, ali dovoljno za ugodnu atmosferu, pozitivu, smijeh. Nekad mi se dogodi da djeca uopće ne žele otići sa sata violine, iako je već odavno završio. To je predivan osjećaj.
Dakle, nikad niste požalili zbog zahtjevne kombinacije rada u glazbenoj školi i kazalištu?
- Ne, ja sam jako sretna svojim životnim i glazbenim putom, ali razumijem neke koji su odustali. Naš posao stvarno treba voljeti jer ovo nije profitabilno zanimanje koje omogućuje lagodan život. Možda negdje u inozemstvu, ali u Hrvatskoj teško. Glazba se primarno radi iz ljubavi i zaista ide u domenu poziva. Radiš iz entuzijazma, emocije, nekog unutarnjeg osjećaja koji te vodi. Međutim, posao glazbenika trebao bi biti cijenjen i adekvatno plaćen jer od entuzijazma se ne može živjeti. To mladom glazbeniku u nastajanju često nije jasno pa dolazi i do razočaranja. Natjecanja nisu garancija da ćeš sutra biti profesionalac. Iz moje generacije u srednjoj školi nisu svi upisali akademiju, a danas nas je samo dvoje profesionalnih violinista. Neki su promijenili struku i postali liječnici, glumci…
Kako komentirate svoj odnos s ostalim umjetnicima?
- Čim radite u velikom kolektivu, ne možete sa svima biti u najboljim mogućim odnosima – i ne trebate. Bitna je ona elementarna profesionalna podrška i kolegijalnost, biti barem u korektnim odnosima, ne moramo svi piti kave i družiti se privatno, no ako se i to dogodi, naravno da je plus. Meni je atmosfera u orkestru sjajna, ondje mi je nekoliko bliskih prijateljica, ne promatram, ako ih ima, druge klanove, zadovoljna sam svojim krugom prijatelja. I tijekom školovanja, a danas u školi i u orkestru prati me prijateljska atmosfera. Zato ne dolazim na posao s grčem nego dolazim u kolektiv dragih kolega, od kojih su mi neki i prijatelji.
Natuknuli ste nam da ste ljubiteljica muzikologije te da ste neko vrijeme razmišljali o sebi kao o potencijalnoj glazbenoj kritičarki, kako se ta priča razvijala?
- Ispočetka sam htjela studirati muzikologiju. Jako me zanimala povijest glazbe, gajila sam veliku ljubav prema poznatim kompozitorima i njihovim remek-djelima, danonoćno sam ih proučavala. Kad je došao kraj srednje škole, našla sam se pred zidom. Htjela sam otići u Ljubljanu na studij. Po starom su sistemu te godine u Ljubljani primali samo jednog stranca i odmah sam znala da neću proći s violinom, ali položila sam prijamni za muzikologiju. Ipak sam došla i u Split polagati prijamni za violinu jer me i taj studij privlačio, ali nakon uspješno položenog ispita bila sam na mukama jer sam morala izabrati jedno. Odlučila sam se za Split i violinu, a kasnije je došla Bolonja, ukinuo se taj „doživotni prijamni“ na koji sam računala kao mogući plan nekad u budućnosti – kakav je trebao biti iz muzikologije, a i počela sam raditi pa mi je minula ta želja.
Kakav je Vaš dojam o splitskoj kazališnoj publici?
- Smatram da se publika u posljednje vrijeme promijenila i postala srčanija. Kad sam tek počela svirati u orkestru, izvedbe su znale završavati uz blag, suzdržan pljesak. Čini mi se da danas publika na predstave koje joj se sviđaju reagira mnogo srčanije, glasnije, uz ogroman pljesak i ovacije. To je predivan poticaj za izvođače, a nadam se da je i znak da dobro odgajamo publiku. Doduše, smatram da nam još uvijek nedostaje kvalitetnih sadržaja za djecu i prilagođeniji program – trenutačno su dobri primjeri koje djeca i mladi vole „Orašar“ i „Snježna kraljica“, a odlične su bile i reakcije na „Čarobnu frulu“ i „I pagliacci“. Trebaju nam predstave koje će potpuno okupirati dječju pozornost i maštu, i vizualno i slušno. Jedino jasnom vizijom umjetnosti za djecu i mlade možemo rasti i opstati kao publika. Ako ne radimo na odgoju novih generacija, publika odumire.
Načuli smo da je Iskra bez violine također vrlo zanimljiva osoba, puna kreativnih hobija. U čemu se pronalazite kad ne svirate?
- Moglo bi se tako reći, evo, u posljednje se vrijeme bavim glazbenom slikovnicom i njezinom izradom i objavom, a ta je priča krenula sasvim slučajno – dok sam pripremala neke promidžbene materijale za prijamne ispite u svojoj glazbenoj školi. Napisala sam pjesmu o svakom instrumentu koji imamo u našoj školi, a svojevrsna nam je maskota malena crnobijela maca koja se redovito sunča ispred škole. To me inspiriralo na jednu simpatičnu glazbenu priču u kojoj je ona glavni lik i nadam se da će ta slikovnica biti izdana, možda čak u okviru glazbene škole. Osim toga, neko sam vrijeme izrađivala svijećnjake od gipsa, gravirala staklo, izrađivala vaze, oslikavala božićne poklone… Volim kreativnost, to mi je ispušni ventil. Volim tu likovnu i književnu dimenziju sebe. Vodim i društvene mreže svoje glazbene škole te izrađujem plakate, nekad mi bude žao što se nisam bavila grafičkim dizajnom.
Jeste li na svom privatnom i profesionalnom putu ikad nailazili na neobične situacije ili podudarnosti koje ste smatrali sudbinom?
Vrlo često! Kad sam upisala violinu u Splitu, moj je prvi koncert spletom okolnosti bio u sadašnjoj sinjskoj glazbenoj školi, gdje danas radim, a moj srednjoškolski profesor Valter Lovričević, u čijoj sam klasi maturirala, koncertni je majstor u Orkestru HNK i moj današnji kolega.
Kakvi su Vaši planovi i želje za budućnosti?
- Sretna sam i ispunjena time što radim. Živim iz dana u dan, ne volim dugoročne planove koji se često ne realiziraju, zato nisam preveliki vizionar. Uvijek imam tihe privatne želje – htjela sam svirati „Toscu“ – ostvarilo mi se, a naravno da mi je želja odsvirati i operne naslove koje još nisam, primjerice „Ljubavni napitak“ – on nam slijedi u nastavku sezone. Uvijek se radujem svim novim projektima i izazovima koje donosi moj profesionalni put. Mislim da se, kad marljivo radite i imate pozitivan odnos prema predivnom poslu kao što je onaj umjetnički, stvari poslože baš onako kako trebaju.
