U posljednjih dvadeset godina vjetroelektrane su postale već dobro poznati gost unutrašnjosti Dalmacije. Putnik na autocesti koji dolazi na Jadransko more prve vjetroelektrane primijetit će čim prođe tunel sv. Rok, a dio njih nadvija se i s obronaka Velebita na jadransku magistralu već kod Senja. Ovakve vizure ne čude s obzirom na iznimni potencijal energije vjetra (ali i ostalih obnovljivih izvora energije) u južnim krajevima Hrvatske. Trenutna energetska situacija veoma je složena, kako zbog potrebe zapadnog društva da napravi radikalni zaokret u odnosu na industrijsko društvo bazirano na fosilnim gorivima, tako i zbog geopolitičke situacije gdje se prekidaju mnoge dosadašnje veze s Rusijom koja je Europi bila glavni dobavljač energenata. Istodobna, Europska unija do 2050. godine najavljuje potpunu dekarbonizaciju, a od svojih članica, među kojima je i Hrvatska, zahtijeva da se drže strogog hodograma koje vode k tom cilju. Uz to Europski je parlament podržao odluku o zabrani novih auta na benzin i dizel do 2035. godine, te će zbog toga potražnja za električnom energijom znatno porasti. U kontekstu tih kretanja, dolazi do sve većeg interesa za ubiranjem plodova obnovljivih izvora na krškom području Hrvatske. Ali kako to izvesti tako da se energija stvara, a da time budu zadovoljni svi uključeni, prije svega lokalno stanovništvo koje već generacijama živi u svojem kraju?
Prije svega, valja naglasiti nekoliko neupitnih činjenica. Električna energija je rezultat planiranje proizvodnje u postrojenjima uz pomoć generatora koji različite vrste energije pretvaraju u struju. Također, svaka ljudska izgradnja na ovaj ili onaj način predstavlja intervenciju u okoliš i ekosisteme. Ljudi su kao vrsta specifični baš zbog toga što planski i kontinuirano mijenjaju i prilagođavaju krajolik svojim potrebama i to ih izdvaja od velike većine ostalih životinja na planetu. Izgradnja vjetroagregata, odnosno vjetroelektrana, svakako predstavlja jednu takvu intervenciju i nemoguće ju je odvojiti od prostora i bića koja žive u njenom području. Iz tog razloga, u ovom članku posvetit ćemo se međuodnosu ljudi i vjetroelektrana – kako pomiriti ljudsku želju za energijom koja nam je svima potrebna iz dana u dan s jednako važnim ljudskim željama za mirnim životom, bez negativnih utjecaja koje potencijalno mogu donijeti veliki infrastrukturni projekti.
Prije svega, na kojoj udaljenosti bi vjetroelektrane morale biti od kuća i stanova? U Republici Hrvatskoj ne postoji jedinstvena odredba koja bi regulirala udaljenost, već te odredbe donosi svaka županija zasebno kroz prostorne planove. Tako Ličko-senjska županija u svojim dokumentima navodi da je minimalna udaljenost između vjetroagregata i građevinske zone 300 metara, u Zadarskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Dubrovačko-neretvanskoj županiji ta je udaljenost 500 metara, dok je u Šibensko-kninskoj županiji minimalna propisana udaljenost od građevinske zone 800 metara. Sama činjenica da ne postoji službeno propisana minimalna udaljenost vjetroagregata od kuća govori da ne postoji znanstveno utemeljeni dogovor struke o idealnoj udaljenosti. Primarni način određivanja udaljenosti u nekim državama poput Švedske i Nizozemske je buka koju se predstavlja kao glavni remetilački faktor u životu stanovništva. U obje države regulirano je da vjetroelektrane u stambenoj zoni ne smiju proizvoditi buku veću od 40 dB što je glasnoća usporediva s onom koju čovjek može čuti u prosječnoj knjižnici. Regulativa o buci postoji i u Hrvatskoj, te je također važan faktor dobivanja dopuštenja za rad vjetroelektrana. Razina buke mjeri se na tehničkom pregledu prilikom probnog rada te je određeno da u stambenoj zoni tijekom dana ne smije iznositi više od 55 dB (glasnoća kuhinjskog hladnjaka), odnosno 45 dB tijekom noći (nešto glasnije od ljudskog šaptaja). Svaka vjetroelektrana koja glasnoćom probija tu granicu ne smije proći na tehničkom pregledu i ne dobiva dozvolu za rad.
Vjetroelektrane pred svoje projektante stavljaju i druge izazove u odnosu na lokalno stanovništvo. Flickering, odnosno treperenje, je fenomen koji se javlja kada se turbine koje se okreću nalaze između sunca i stambenih objekata te posljedično bacaju sjenu na prostore za stanovanje. Iako zvuči bezazleno, radi se o efektu koji može biti iznimno neugodan za ljude koji ga svakodnevno doživljavaju. Vjetroelektrane starijih tipova nerijetko su uzrokovale ovakav problem, te postoji čitav niz sudskih parnica u SAD-u gdje su stanovnici s uspjehom tužili investitore zbog smanjenje kvalitete života. Takvi trendovi nagnali su industriju proizvođača vjetroelektrana na tehnološke inovacije, pa tako svaka moderna vjetroelektrana dolazi s nizom softverskih sustava zaštite od treperenja koji omogućuju prestanak rada vjetroagregata u određenim situacijama. Već tijekom izgradnje, a posebice tijekom probnog rada, moguće je uočiti eventualne zone i vremena u kojima treba doći do korekcije rada vjetroagregata. Ista se potom programira da se određenim danima i u određenim satima vjetroturbine ne okreću kako se ne bi narušavala kvaliteta života lokalnog stanovništva.
Osim buke i treperenja koji su neugodni te mogu imati negativan utjecaj na zdravlje lokalnog stanovništva ako su vjetroagregati loše postavljeni (glavobolje, manjak sna, iritacija), vjetroelektrane znanstveno dokazano nikako ne utječu na zdravlje ljudi koji u njihovoj blizini žive i borave. Iako su se od početaka izgradnje vjetroelektrana u SAD-u pojavile različite teze po kojima vjetroelektrane negativno utječu na zdravlje, medicinska zajednica je na više mjesta sve takve tvrdnje odlučno pobila.
Za kraj, kao i s bilo kojim velikim infrastrukturnim projektom, postavlja se pitanje sigurnosti same konstrukcije. Obzirom na broj vjetroelektrana u Europi i svijetu, broj nesreća koji se do sada dogodio je zanemariv. Jedina nesreća do sada na prostoru Hrvatske dogodila se na prostoru prve izgrađene vjetroelektrane na Pagu, koja je građena prema potpuno drugačijim standardima nego što su one građene danas. Najčešći kvar koji se događa na vjetroagregatima je oštećenje lopatica uzrokovan udarima groma, padalinama, korozijom, prejakim vjetrovima ili napuknućima oštrice, no danas se vjetroturbine često servisiraju kako bi se spriječili bilo kakvi kvarovi. Također, u svim opasnim uvjetima zaustavlja se rad vjetroelektrana kako ne bi došlo do neželjenih oštećenja dok se turbine vrte. U veoma rijetkim slučajevima može doći do požara u turbini. Iako je na vjetroelektranama diljem svijeta zabilježen vrlo maleni broj požara, proizvođači novijih vjetroelektrana zbog mjera sigurnosti u turbine ugrađuju automatske sustave za suzbijanje požara koji samostalno otkrivaju i gase požar prije nego li se dogodi nekakva šteta.
U konačnici, vjetroelektrane su kao i bilo koji drugi infrastrukturni projekt. Ako je projekt izveden kvalitetno i po pravilima struke, šanse za negativne posljedice su minimalne. Ozbiljni investitor uvijek bi trebao transparentno komunicirati provedbu samog projekta i njegove specifikacije svima zainteresiranima, a posebice lokalnom stanovništvu. Između te dvije strane potrebno je kroz dvosmjernu komunikaciju poput gostovanja u radijskim emisijama, okruglim stolovima i prezentacijama projekta postići odnos povjerenja, u kojem se lokalna zajednica uvijek može obratiti investitoru s pitanjima, dvojbama i sugestijama. Od izgradnje vjetroelektrana trebalo bi profitirati i samo stanovništvo, prvenstveno od rente koja se plaća općinama, poboljšanja infrastrukture, a zatim i kroz mnogobrojne druge projekte. Nadamo se da će takvih, dobrih primjera u Hrvatskoj biti sve više.
