Akcija “Vlaji na Himalaji” krenula je 12. rujna iz Zagreba ka Istanbulu odakle su sretno sletjeli u Nepal kako bi se popeli na 6.476 metara visok himalajski vrh Mera Peak. Ekipa od 14 planinara na čelu sa Stipom Božićem i Vedranom Mlikotom stigla je u Kothe, a kako su snašli doznajemo od člana ekspedicije Tea Bartulovića.
DAN OSMI: CLIMB LOW, SLEEP LOW
Ne nisam pogriješio, znam da pravilo broj jedan glasi climb high, sleep low, al' ovo će biti prvi dan da neću raditi aklimatizacijsku turu jer se spuštamo jako nisko u dolinu i gubim gotovo 1000 metara a sve i da hoću iz Kothea ju nemaš gdje odraditi tako da ću po prvi pura nakon dolaska na neku destinaciju moći malko odmoriti bez potrebe da nastavljam penjati 500 do 1000 metara dok drugi guštaju...
Sukladno dogovoru sa team leaderom ustajemo ranije nego inače u biti drugi ustaju ranije nego inaće, pet ipo je meni rutina od početka tako da mi ni teško palo.... I dalje spavam jako dobro, bez janjci jednog problema što znači da svi oni silni aklimatizacijski usponi nisu bili uzaludni a skupio sam ih preko 4000 metara šta bi u teoriji značilo da samo brojivši njuh već trebao biti tu negdje oko Mera pek-a. Jedini problem koji sam imao je vreća, naime svi osim mene već neko vrijeme spavaju u vrećama pa obzirom da se temperatura sinoć približavala nuli odlučio sam da i ja svoju stavim u pogon i pogriješio. Mislio sam da sam gotov koliko mi je bilo vruće. Na kraju sam ju u pol noći posve raskopčao i samo prebacio lagano preko sebe. Jednostavno mi još ne treba i mislim da ću ju vratiti u transportnu do nekih 5000 metara i prvih pravih minusa.
Doručak kriminal, jedno tvrdo kuhano jaje i nekakav uštipak, al' količina nije toliko problem koliko činjenica da jaje ne valja! Staro tko zna koliko, zračna komora zauzima pol jaja a bjelanjak je boje ljuske tako da odustajem i lagano se pakujem, za mnom izlaze Viki i Mateo tako da krećemo dalje u istoj postavi no ovog puta nam se pridružuje Biko i moja godina, Stipe. Priroda prekrasna, od početka imam feeling da će ovo biti dan koji smo čekali, na horizontu nam se kroz oblake, onako stidljivo po prvi put ukazuje Mera south, dižemo tempom i žurimo prema vrhu nebili ugledali onaj naš velebni Mera vrh kojem stremimo i onda paf!!! Doslovce u par sekundi pada magla tako gusta da ju možeš rezati nožem :/ i više ne vidimo ništa sem par metara skliske i strme staze prema dolini.
Na sreću kako mi idemo dolje tako magla lagano ide put gore i sve više nam se otvaraju prekrasna priroda sa pregršt slapova i potočića i nevjerojatno mnogo zelenila za ove visine. Negdje na pola puta do Kothea nailazimo na maleni lodge imena DOMA, lagano me hvata sjeta i nostalgija ne samo što je na trenutak izgledalo da sam došao doma već i zato kompletan ambijent na ovom dijelu podsjeća na dom uključujući i jelke koje su gotovo identične onim na Biokovi. Tu uzimamo kratki brejk, pijemo čaj i nastavljamo dalje pjevušeci onu 'evo me doma, bolje sam odma, nema neroza...' al' sada nas je samo četvero jer je Biko odlučio da mu ipak treba malko duži odmor.
Nakon svega desetak minuta dolazimo skroz do korita rijeke koja je toliko silna da se od njene ne može pričati a ljepotu prizora može dočarati eventualno samo fotka, moj vokabular na žalost nije dorastao zadatku. Tu nas napušta i Viki, želi malko zastati i potocati noge, kaže zaslužile su pa uz kratke upute ja preuzimam štafetnu palicu šta u principu znači da nastavljamo malko žustrijim tempom bez velike priče, skupa ali opet nekako svatko sam sobom, svatko na svoj način uživa u svemu ovome. Primjećujem da se razmak među nama lagano povećava, pitam ekipu jel OK kažu je, je, samo goni ali ipak spuštam jednu brzinu niže jer želim da ostanemo na oku i skupa dođem u Kothe.
I gle čuda, iako je bilo najavljeno 5 do 8 sati hoda, trebalo nam je tek nekih tri i pol sata da se domognemo Kothea. Predivno mještasce omeđeno divljom rijekom sa jedne i još divljijom prašumom sa druge strane. Zaustavljamo se u prvom lodgeu, opet čaj pa koristimo višak vremena da u obližnjem potočiću operemo noge i nešto robe. Nakon satak vremena lagano pristižu i ostali članovi i dobacuju Vikiju kako su sigurno pogriješili stazu jer ovo nije bilo ni kratko ni lagno.
Poslje ručka uzimam fotic i bacam đir po selu u potrazi za prizorima koji bi me mogli zaintrigirati i nailazim na jedan neočekivani, mesar u improviziranoj mesnici kida jaka na komadiće a znajući da je svim dosta riže i da sanjaju komadić mesa zovem glavnog kuhara Biku i uspijevamo ispregovarati meso za večeru, za gulaš koji će spremati tko drugi nego Biko. I tako dok se on i Stipe prihvaćaju večere ja nastavljam svoj đir po selu i kao djeda mraz dijelim slatkiše gdje god stignem. Toliko sam se skompa s njima da me zovu da se igram s njima na obližnjem kamenu koji su oni pretvorili u tobogan i bosonogi pužu po njemu.
Večera za pet, ukusna i obilna, dovoljno da ponudimo i naše nosače koji su kao i mi uglavnom na riži... I to je to, i baterija i net su mi na izmaku, see you all tomorrow.. - napisao je Teo Bartulović.
