14 planinara na čelu sa Stipom Božićem i Vedranom Mlikotom je 12. rujna krenulo iz Zagreba u Nepal kako bi se popeli na 6.476 metara visok himalajski vrh Mera Peak. Kako napreduje njihov uspon na vrh doznajemo od člana ekspedicije Tea Bartulovića.
DAN DEVETI: No mans land :]
Gotovo sam prespavao doručak danas, spavao ko top što je dobar znak, barem što se aklimatizacije tiče, da bar bude tako za koji dan u high kampu.
A doručak da sam i prespavao ne bih mnogo propustio jer već po tko zna koji put nas čeka uštipak i tvrdo kuhano jaje s tom razlikom što je danas bilo jestivo!! Dok su drugi još doručkovali team Viki, Teo i Mateo se lagano upućuje prema Thanangu koji se nalazi na nekih 4350 mnv. Nije da se separiramo već imamo posve drukčiji aklimatizacijsku rutinu i tempo koji ostatku ekipe baš i ne odgovara pa je ovako najbolje.
Već nakon prvih par stotina metara da se naslutiti kako nas čeka vjerojatno jedna od najlakših dionica na cjelokupnoj ekspediciji, pitoma stazica koja prati korito rijeke sa konstantnim ali laganim usponom bez nepotrebnih spuštanja i gubljenja visine. No to ne znači da je staza monotona, baš naprotiv, jako je dinamična, u jednom trenutku se spuštamo tik uz korito rijeke u svojevrsni labirint satkan od ogromnih kamenih blokova posve obraslih mahovinom koje je rijeke u nekakvom pseudoslučajnom nizu poslagala uz svoje korito u doba godine kada je buno bujnija i dovoljno snažna da se može poigravati i sa ovakvim blokovima. Sve u svemu još jedan od onih prizora koji izgledaju kao da nisu sa ove planetu, ono navedu te da se zapitaš jesi u Nepalu, ili sanjaš ili si se možda neki čudom probudio u jednom od SF romana A. C. Clarka.
Iz kamenog labirinta izlazimo opet u neki posve drugi svijet, mekana pješčana stazica koja kao da se topi pod nogama, pravi odmor za umorne tabane, toliko godi da se na trenutke osijećam kao da sam noge potocao u toplu kupku punu Stonske soli.
Ovu idilu u jednom trenutku prekida Viki uz komentar sori bojs al' malo će te mirisati onog jaka od sinoć. Ja komentiram niš' čudno, staro, žilavo, treba to probavit, na šta on dodaje, 'je, je, još teže kad ga probavlja stari jak'. U jednom trenutku nam se onako jako sramežljivo ukazuje i njegovo veličanstvo Mera peak, u biti samo dio snijegom i ledom prekrivenih stijena da bi u slijedećem opet isceznuo s horizonta skriven u gustoj oblačnoj masi uz Vikijev komentar možda je i tako bolje, ne želim da mi se pola vojske okrene i odustane kad ga vidi.
Negdje na pola puta nailazimo na trošni lodge iz kojeg se lagano dimi što znači da sigurno ima nešto toplo za popiti a pažnju nam odvlači i znak Monastery tako da se bez mnogo razmišljanja odlučujemo zaustaviti. Naručujemo kao i obično dva Milk čaja za mene i Vikia i jedan crnjak za Matea. Viki se ne zaustavlja na tome već iz ruksaka vadi i neku narezanu kobasicu od konjetine ali i upozorava kako ista ima stanovite nuspojave. Ako si otporan onda nakon nje ideš kao konj no ako ti je imunitet slab onda se ponašaš kao konj.
Na sreću izgleda da smo mi među ovim otpornima, nastavljamo konji i već nakon manje od tri sata smo u Thanangu, još da nađemo Kusum lodđe i to je to za danas, barem što se hodanja tiče. Kako smo došli way prerano uzimam fotić i krećem u istraživanje u nadi i da ću pronaći kakav zanimljivim kadar i nalizam na obitelj, otac, majka i kći koji kopaju krumpire i dijele ih na sitne i još sitnije, kao kod mene ove godine. Brzo sam se skompao s njima i prihvatio se motike te nisam odustao dok nisam nakopao punu korpu. Stari presretan, oduševljen kako mi ide, odmjerava me nekoliko puta i onda zove kćerku, kao da joj govori dolazi vamo, vidi ga, jaki ko magarac, ne traži dalje, jami ovoga.
Čak me ljubazno zove da i večeram kod njih, zahvaljujem i odbijam uz objašnjavam da me netko čeka do doma i da u ekspediciji imamo jednog još jačega i da ću ga dovest poslije, a ako on ne prođe ima u ekspediciji dovoljno starih momaka, već će ju netko skupit u povratku.
Nstavljam dalje i u obližnjem koćaku pronalazim desetak preslatkih malenih kozlića zgurenih jedno do drugog u pokušaju da se malko ugriju i odupru kiši i laganom vjetru koji dodatno pojačava osjećaj hladnoće. Dižem pogled i vidim kako su ovi kezmići zapravo dio povećeg miješanog kozjek/ovčjeg stada i već slutim da bi ovo nakon onog jak gulaša moglo završiti sa janjcem ili na ražnju ili u loncu.
U međuvremenu u selo dolazi i planinarka iz Indije koja putuje solo u pratnji sherpe vodila i koja se toliko skompala s nama da je gotovo postala dio tima. No na žalost sa suzama i očima mi govori da sutra ne ide za nama jer se ne osjeća dobro i ostat će tu bar još jedan dan i kako će zasigurno zaplakati kad odemo ujutro ranom zorom jer će opet ostati posve sama. Hrabrim je da ne odustaje, da vjeruje u sebe i da ako ništa drugo sigurno se sretnemo barem još jednom dok mi budemo silazili prema dolje.
Po povratku do lodgea vidim da he u tijeku žestoka utakmica u bacanju ploški između Slovenije i Hrvatske, koja se zbog otežanih uvjeta i jake kiše prekida i odgađa do daljnjega pri neriješenom rezultatu.
Toliko o devetom danu, večer kao i svaka druga, uz karte i čakulu trudimo se održati budnima što duže i onda kad svi legnu ja se uhvatim dnevnika za koji da budem iskren imam sve manje motivacije i inspiracije. Nekako sam sve više fokusiran na krajnji cilj i teškom usponu od kojih 2200 mnv većinom po snijegu i ledu u manje od tri dana. Uglavnom sutra idemo do Karea na 5000 mnv nakon čeka nas trojica zbog aklimatizacije nastavljamo do nekih 5500, 5600, zatim se vraćamo u Kare na 5000 odakle krećemo na finalni uspon,onoliko visoko koliko nam uvjeti na vrhu to dopuste... – napisao je Teo Bartulović.
