Bojan Brajčić se uhvatio nezahvalne uloge dramaturga cabareta posvećenoga velikom Momčilu Popadiću. Povod našeg razgovora je subotnje gostovanje u Hrvatskom domu u Splitu, u kojem se izvodi finalna verzija cabareta.
U vremenu u kojem je sve instant i na brzinu i u kojem se glazba radi tek za nekoliko slušanja, splitskom glumcu sa šibenskom radnom adresom kolega Marjan Nejašmić Banić dao je nezahvalnu palicu dramaturga kako bi sažeo u nekih sedamdesetak minuta bogat rad velikog Momčila Popadića, iza kojeg sve ostalo zapisano ima težinu i kojem je teško nešto iz opusa izostaviti.
Uhvatio se protagonist našeg razgovora rudarskog posla, uramiti u vremenski okvir forme cabareta Popin novinski, pjesnički i prozni rad. U dosadašnjim (tzv. probnim) izvedbama brusila se finalna verzija cabareta koji će od subotnjeg prikaza zadržati formu u kojoj će ga publika imati prilike pogledati.
Autor zbog kojeg su se tukli Runjić i Dujmić, čovjek čije himne pjevaju i Torcida i Boysi i bez čijih stihova ne bismo imali bezvremenske hitove Novih fosila, grupe Metak, Olivera i Meri Cetinić zasigurno će i u ovoj izvedbi publiku ostaviti bez daha.
I makar će nam Brajčić otkriti da se ideja o cabaretu skuhala u tinelu Popine udovice, strpljiva je bila Tonka, koja je bez riječi gledala kako se brusi finalna verzija. Premijera je bila u kultnoj konobi “Kus Njega” u Madune, nakon toga cabaret je predstavljen na poziv hrvatske manjine u Beogradu, a kulminacija (tzv. probnih izvedbi) bila je u Blatu na Korčuli, gdje se u intimnoj atmosferi Popinih sumještana, bez imalo srama, trljalo oči i evociralo uspomene na autora koji se uvijek vraćao svome otoku.
Pouzdani izvori govore kako je ideja za cabaret nastala za vesela druženja u tinelu Popine Tonke. Kako je upravo vas trojicu mušketira tokala čast da na daske stavite Mominu prozu i stihove?
Spiritus movens ovog projekta je gospar Banić, koji se spletom okolnosti našao u vrtlogu Popinog stvaralaštva, no potpuno smjelo i namjerno u Tonkinom tinelu. S vremenom su se vrata tinela otvorila i za mene, a to sam povjerenje pokušao opravdati prvom verzijom cabareta pod nazivom 'Momo, ča je zivot?'. Tekst nije bio bajan, ali mi Tonka nije imala srca to kazati. Po principu pokušaja-pogreške rapisivao sam nove varijante cabareta dok nisam došao do današnjeg 'finalnog' proizvoda, a Tonka je strpljivo pratila tu genezu i putem pazila na naš vazda prazan želudac (nikad se u tinelu nije vijećalo na gladno). (Smijeh)
Fantastična premijera se održala u kultnoj konobi "Kus Njega" u Tučepi, zatim je slijedila izvedba u Beogradu i to na poziv naše manjine. U ulozi moderatora je bio poznati splitski novinar Damir Šarac, da bi ga već u trećoj izvedbi zamijenio Petar Salečić. Što je Šarac Popi skrivio?
Dragi naš Damir Šarac je u našim nesigurnim počecima bio poput štake s kojom smo polako učili hodati, napisao je pojedine retke koje i dan danas koristimo u izvedbama jer sjajno spajaju temperament izvornog autora i nas živopisno manjkavih izvođača. Prve izvedbe je oplemenio, ne samo svojim lucidnim dosjetkama, već svojom pojavom, iskrenošću i ljubavlju prema stihu, i u konačnici, prema nama dvojici. Na tome smo mu vječno zahvalni. Petar se priključio naknadno i svojom muzikalnošću „Večeri poezije posvećene Momčilu Popadiću“ transformirao u cabaret „Ča je život...“
Dok se na svim izvedbama uglavnom plakalo od smijeha, u Blatu je bilo poprilično emotivno. Evocirale su se još uvijek friške uspomene na prerano preminulog pisca i novinara koji je svome otoku, uz pjesme, podario jednu od najboljih hrvatskih proza pisanu infantilnim jezikom. Upravo na čitanja dijelova "Živit u strpjenstvu" publika se najviše lomila. Vama je dopala nezahvalna uloga dramaturga, dio Mominog opusa nije mogao stati. Kako ste napravili selekciju?
U Blatu na Korčuli su izvedbe garantirano privatne i isprepletene dubokim emocijama. S prvim tonovima na gitari, publika pjeva glasnije no izvođači - pa možda je tako i bolje jer izvođači zbog knedle u grlu nisu u stanju pustiti tona. Ni publika nije imuna na knedlu, samo njih koštaju ulomci romana, djetinjstvo u Blatu, ljubav babe i dide, prva ljubav, kupanje u Črnja Luci... I tako mi s Blaćanima igramo ping-pong. S knedlom. I poput Pope, uvijek se Blatu vraćamo. Nažalost iz velikog Popinog opusa smo morali izostaviti neke prekrasne pjesme, neke neizmjerno duhovite reportaže, no često napravimo neke male rošade u tekstu - da se osjećamo svježe. Ulomke iz romana, koje Petar Salečić, kao autentični govornik prekrasno interpretira, naravno, ne rotiramo.
Uz već spomenutog Petra, koji je cabaret oplemenio dijalektom otoka koji je obilježio Popadića, špondu vam drži i bravurozni Marjan Nejašmić Banić. Da ne otkrivamo previše, uspjeli ste Mara ogrnuti čak šudarom. Rudarski ste posao napravili tražeći prikladne Popadićeve reportaže koje Maro publici zavlači pod kožu.
Nevjerojatno je podudarna širina Popinih interesa sa širinom Marjanovog glumačkog izričaja. Samim time, karaktere koje je Pope pronalazio po otocima, gradu i Zagori, Maro ingeniozno pronalazi u sebi i oživljava ih besprijekorno. Pjeva, recitira, glumi, čak i pleše s publikom; glumi muškarce, žene, što god treba - životinje je prepustio meni, da se ne osjećam zapostavljeno. Ukratko, Maro je duša cabareta, naš protagonist i najbolje moguće utjelovljenje Popinog opusa. Zato ga je Tonka i primila u tinel.
Makar donosite Popadića kao reportera, nadjačavate se s publikom u pjevanju njegovih pjesama i kazujete dijelove proze, publika ne ostaje zakinuta ni za biografske trenutke njegova života. Scena kada telefonira ocu da sjedne i pogleda nekad nezaobilazni Splitski festival, rijetko koga ostavlja ravnodušnim...
Naivno smo u počecima smatrali kako će publika na pojedine pjesme reagirati poput nas - priznajem, često sam znao kazati „Čekaj, i to je Pope napisao?!“. No, nisu svi živjeli ispod kamena - Popine stihove publika nepogrešivo pjeva, bolje od mene, nota bene, ja nekad škicnem tekst da se ne pogubim. Ali priče o nastajanju nekih hitova poput „Tonke“ ili „Oprosti mi pape“ ljude intrigiraju, što zbog svoje jednostavnosti, što zbog topline. Lijepo je kad doživimo svoje idole kao ljude od krvi i mesa.
Idući je nastup u Hrvatskom Domu, tek kat iznad Kazališta lutaka gdje je Popadić radio vrhunski program za djecu. Čemu se publika ovaj put može nadati, kako saznajemo, makar karata još ima, mogla bi se tražiti katriga više...?
Planiramo Hrvatski dom ispuniti smijehom, pjesmom, Marovim bravurama, Petrovim storytellingom - a ja ću se probati malo srediti, da bar izgledam dobro. Na 70 minuta, oživjet ćemo Popu, svatko od nas na svoj način i pokušati sastaviti jednu kaleidoskopsku kartolinu jednog minulog vremena.
I za kraj, Bojane, ne tako davno vas je splitska publika mogla gledati u postavi Kazališta mladih. Sa žaljenjem je publika prihvatila vaš novi poslovni izazov na daskama koje život znače u šibenskom HNK. Jedan ste od nekolicine splitskih mladih glumaca kojima se predviđa bogata karijera, kako ste se snašli u Arsenovom gradu?
Jednog bolničkog popodneva, Pope je dobio poziv od Arsena. Refleksije o životu prekinuo je klasicni 'Arsenizam' - A Pope, sve je prolazno, samo je ondulacija trajna.
I tako... kad sam u Šibeniku, pričam o Popadiću, a kad sam u Splitu pričam o Dediću, bez „stanovitih sumnji u porijekla prezimena“ (ljubavna pjesma o Blatu na Korčuli), potpuno opčinjen njihovim radom, humorom i sustavom vrijednosti. Ne osjećam se kao da sam negdje otišao, tu sam, kod kuće, samo malo duže vozim.
Nama, dragi čitatelji, ne preostaje ništa drugo nego vas pozvati da ovu subotu zgrabite preostale karte i da se u prepunoj dvorani Hrvatskog doma prepustite smijehu i plaču Popine ostavštine.
