Za pet godina ćemo proslaviti prvi spomen Hrvatskog planinarskog društva Mosor.
Prvi pouzdani sastanak Hrvatskog planinarskog društva, podružnice „Mosor” u Splitu, održan je 4. prosinca 1925. godine u prostorijama akademskog kluba u Splitu. Otad razne sekcije ovog Društva svakodnevno borave na ovoj planini koja je istočna brana Splita.
Jedna od takvih su i Mosoraške sikire, koji unutar spomenutog društva djeluju gotovo pet godina. Radi se o skupini avanturista koji trče kroz planinu. Vjerojatno ste i vi zastali na prvi spomen, ali nazvali smo Nenada Keča, jednog od voditelja sekcije, koji nam je rekao sve o ovoj nevjerojatnoj skupini planinara.
Opisao nam je kako su nastale Mosoraške sikire.
- Ideja za osnivanje zapravo službeno nikad nije ni postojala, nego je slijed sretnih okolnosti i pravih ljudi na pravom mjestu. Od prvog dana Sikire su vesele, zabavne, maštovite, sklone zafrkanciji na tuđi, ali i na svoj račun te ono što je najbitnije, ugodno smo društvo. Unutar HPD-a Mosor se 2016. godine osnovao Odsjek planinskog trčanja. Sve to ne bi postojalo da se naš neponovljivi dobri duh Oliver Vidović nije uhvatio posla. Sve je on to pomalo vukao, dovodio nova lica, tjerao nas na brojne utrke, prirodu i zbog toga smo ovo što jesmo danas. Prvi trening smo odradili 17. studenog 2016. godine, kada smo prešli 13.4 kilometara po Kozjaku. Nismo se nadali da će ta sekcija zaživjeti, ali evo, nekidan smo odradili 200. trening bez prekida - govori nam Keč.
"Naš najveći uspjeh je zajednica u kojoj vlada predivna energija te ljudi koji znaju guštati i veseliti se"
Zanimalo nas je tko im se sve može pridružiti.
- Mi smo otvoreno-zatvorena skupina ljudi. Nemamo neko pravilo. Ljudi dođu, druže se i treniraju s nama. Kome odgovara ostane, kome ne, napusti nas. Ono što je važno napomenuti jest da nema smisla dolaziti nam bez trkačke baze jer mi planinu većinom trčimo. Nakon treninga se uvijek okrijepimo jer je i to važan dio naše sekcije - slikovito opisuje Keč.
Veliki su zaljubljenici u dalmatinske planine, stoga su one i najčešća mjesta koja posjećuju.
- Dolazi sve u obzir osim betona i asfalta. Kada to izbjegnete, nađete se tamo gdje ljudska noga jako slabo zalazi. Otići u brdo i pustiti misli da slobodno putuju i pri tom glavu napune prelijepim fotografijama je želja svakog od nas. Mi to tako i ostvarujemo. U našoj okolici su Mosor, Kozjak, Kamešnica, Dinara, Biokovo i Omiška Dinara te su to destinacije koje često posjećujemo. Često napravimo vikend turneju ili čak i više kada se poslože godišnji odmori. U Društvu imamo tajnicu bez koje opet sve ove akcije ne bi bile ostvarive. Poznaje svaku stazu u Hrvatskoj i šire. Vrlo je vrijedna po skupljanju medalja po utrkama - ponosno nam priča ovaj zaljubljenik u planine.
Baza im je prostorija HPD-a Mosor, ali njihov pravi dom je planina. Kako nam govori, nailaze na mnoge poteškoće, ali zajedništvom ih lako rješavaju. Čak su donedavno imali i klupskog psihologa.
- Naša najveća avantura je da smo u kontinuitetu odradili preko 200 treninga. Bilo je prekrasnih izleta, kada smo u planini boravili po sedam dana te dnevno prelazili preko 40 kilometara planine. Naši članovi su svladali velike svjetske planinske lance, ali rekao bih da je naš najveći uspjeh zajednica u kojoj vlada predivna energija i ljudi koji znaju guštati i veseliti se. Najneugodnija situacija nam je radni ponedjeljak nakon krasnog vikenda - sa zadovoljstvom govori Keč.
U budućnosti žele nastaviti tempom kao i dosad.
- Želimo i dalje organizirati naše već prepoznate projekte. Utrku Kozjački satarluk ćemo raditi jednom godišnje, a utrke Štampariju, Drituru i Trek na Vicka svako dvije godine. U raspored ćemo ugurati i trku Sinjal. Posao oko organizacije nije malen i traži puno slobodnog vremena. Ovako smo se odlučili za sredinu te time zadovoljiti sebe i privući druge da idu u planinu.
"Oštra sikira ne plače"
Oduševljen je potencijalom i bogatstvom naših planina.
- Planina je mjesto na kojem srce, misao i duša zatitraju zajedno sa svakim pogledom u daljinu, sa svakom kapi kiše koja padne na tebe, sa svakom zrakom sunca. Veseli nas što je većina naših planina nedostupna vozilom i nekomercijalizirana pa se do tih mjesta može doći jedino pješke. Uzmite u obzir Velebit, Biokovo. To su neopisive ljepote i siguran raj na Zemlji - govori Keč.
Iako ste možda pomislili, njihovi treninzi i nisu toliko strašni.
- Treninzi nemaju neku posebnost. Nađemo se na Lovrincu u 17:15 sati četvrtkom te smislimo gdje ćemo. Nakon toga formiramo dvije grupe i to je to. Iza treninga se družimo uz pizzu, pivo ili sok. Bude toliko zanimljivo da se nikome ne da ići kući - slikovito priča Keč.
Na kraju nam je rekao kako su ovi avanturisti dobili svoj moto.
- U samim počecima smo se odlučili posjetiti Kamešnicu. Kada smo došli gore, dočekao nas je snijeg i hladnoća. Po povratku smo stali u jedan restoran, gdje nam je gazda odmah ponudio rakijice da se ugrijemo. Ispalio je: "Oštra sikira ne plače". To nam se svidjelo te i danas znamo tu uzrečicu upotrijebiti kada bude teško, a vrh je još daleko - zaključio je Keč.