Zadnji je dan za podnošenje Zahtjeva za prijavu ili oslobođenje od poreza na nekretnine koji je uveden početkom godine! Proteklih mjeseci živo je bilo u raspravama oko ovog poreznog opterećenja. A posljednjih dana, kako se približavao posljednji rok kojeg je zadala Porezna uprava, argumentacije 'pro et contra' među vlasnicima nekretnina dolazile su do poslovičnog usijanja.
Čini se da ima dosta nejasnoća, ali postoje dvije dvojbe koje se ističu praktički u svakom razgovoru. Prva, tko je uopće obveznik plaćanja poreza na nekretnine, i druga, tko se uopće mora do 31. ožujka prijaviti kao obveznik Poreznoj upravi, odnosno zatražiti oslobađanje plaćanja poreza na nekretnine?
Neke od odgovora ponudila je Porezna uprava na svojim Internet stranicama. Dapače, za one malo sporije, ponudili su i nekoliko (točno 16, slovima šesnaest) primjera iz života, u tabličnom prikazu, upravo kako bi razjasnili tko treba prijaviti porez i je li vlasnik nekretnine obveznik poreza.
Tu je i link na stranice Porezne uprave gdje su detaljno objašnjeni ti primjeri, a mi ćemo ih izdvojiti nekoliko najzanimljivijih za naše lokalitete.
Cifra nije mala
Pa je tako obveznik poreza na nekretnine, vlasnik dodatne nekretnine (jer tko posjeduje jednu nekretninu u kojoj živi, ne plaća porez) u kojoj povremeno boravi, ali i onaj vlasnik dodatne nekretnine koju povremeno iznajmljuje turistima. Dakle oni moraju platiti porez na nekretnine.
Upravo zbog ovog primjera posljednjih tjedana smo svjedoci pravog 'egzodusa' vlasnika takvih vikendica, kuća pa i vila, koji prijavljuju prebivalište na lokacijama tih drugih objekata dok supružnici ostaju 'čuvati utvrdu', onaj originalni stan u kojem se živi…
Jer nije mala cifra u pitanju – porez se, ovisno o gradovima i općinama na čijem teritoriju se nalaze jer oni donose odluku u visini, razrezuje u negdje između 0,60 eurocenti do 8 eura po metru kvadratnom i plaća se godišnje. Prema podacima Porezne uprave, minimalni iznos primjenjuje 119 gradova i općina. Zagreb je recimo odredio pet eura po kvadratu, kao i Rijeka, dok je Split odredio 1,99 eura po kvadratu. Vis i Baška Voda recimo, odredili su maksimalni iznos od osam eura po kvadratu! Što je, uz nekih 200-tinjak kvadrata vikendice za iznajmljivanje, znači nemalih 1,600 eura godišnje!
Dugoročni najam
Vratimo se ipak onim sretnijim posjednicima. Oslobođeni plaćanja poreza na nekretnine su vlasnici dodatne nekretnine u kojoj se stalno živi član obitelji, a oslobođeni su čak i oni vlasnici dodatne nekretnine u kojoj stalno živi osoba koja nije član obitelji (bez formalnog ugovora)! Već se govorilo i razjasnilo, oslobođeni su poreza vlasnici koji drugu nekretninu iznajmljuju dugoročno, dulje od deset mjeseci godišnje.
No svi oni, i vlasnici koji moraju platiti porez na nekretnine i oni koji su oslobođeni plaćanja, NISU obavezni prijaviti porez! Tako je barem istaknuto na stranicama Porezne…
Sve je još nekidan u HRT-ovoj emisiji Studio 4 detaljno objasnio Ivan Čevizović, predsjednik Hrvatske komore poreznih savjetnika. Naglasio je kako porez treba prijaviti netko tko ima nekretninu za koju Porezna uprava ne raspolaže adekvatnim podacima.
- To su, prije svega, oni koji imaju nekretninu koja nije registrirana tako da je prijavljeno prebivalište ili boravište, a na temelju činjenice da je kontinuiranom upotrebom oslobođeno poreza na nekretnine.
Ističe kako je ovaj porez specifičan zato što svaki grad ili općina može odabrat hoće li se obračunom i naplatom ovog poreza baviti porezna uprava ili tijelo te jedinice.
Ako je netko prijavljen na adresi na kojoj ne živi, neka će tijela određivati je li prijava fiktivna, pa se u tom slučaju neće moći ostvariti mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza.
- Porez na nekretnine je obvezan porez pa i kada bi ga jedinice lokalne samouprave ignorirale. – kaže Čevizović tijekom emisije koju u cijelosti možete pogledati na ovom LINKU.
Za one koji ne prijave nekretninu, propisane su kazne.
- Uvijek će biti onih koji pokušavaju nešto ne prijaviti, a kazna je od tisuću do šest tisuća tristo šezdeset eura. – naglasio je Ivan Čevizović.
A za Dalmaciju Danas je posebno komentirao nekoliko pitanja i razjašnjenja koje su nas zanimale, upravo oko toga tko uopće mora prijaviti Poreznoj upravi obavezu plaćanja poreza?
Odnosno da li se može jednostavno pustiti da Porezna utvrdi obveznike novog poreza, na temelju dosadašnjih podataka i plaćanja komunalne naknade? I kako građani mogu znati koje sve podatke posjeduje Porezna uprava, a koje ne?
- Zakonski, svi koji su vlasnici stambenih nekretnina imaju obvezu plaćati porez. Stoga nema potrebe prijavljivati obvezu plaćanja. Treba prijaviti ako postoji razlog za neplaćanje poreza, a nije poznat poreznom tijelu.
Prijavljivati poreznom tijelu (Poreznoj upravi ili gradskom/općinskom odjelu) ne trebaju oni porezni obveznici koji žive u nekretninama čiji su vlasnici i ti podatci su poznati (primjerice prijavljeno prebivalište ili boravište, adresa na poreznoj kartici i slično), oni koji imaju nekretninu u dugoročnom najmu i uredno su prijavili ugovor poreznoj.
Prijaviti treba one slučajeve gdje je nekretnina primjerice neupotrebljiva za stanovanje jer je oštećena, nema odgovarajuću infrastrukturu i slično, ako i nekretnine kod kojih je došlo do promjene površine u odnosu na onu prema kojoj se obračunava komunalna naknada. – elaborirao je za nas predsjednik Hrvatske komore poreznih savjetnika.
Porez ne moraju plaćati ni vlasnici nekretnine koji posjeduju i drugu nekretninu, stan, ako njega koristi član obitelji. Da li to mora biti sin, kćer ili netko od rodbine, tko sve prema tumačenju Porezne uprave pripada pojmu 'član obitelji'? Treba li vlasnik imati sklopljen ugovor o najmu s članom obitelji ili je dovoljno samo prijava prebivališta člana obitelji na toj adresi?
- Prema Zakonu o lokalnim porezima, ove osobe uključuju pretke i potomke u pravoj liniji (roditelji, djedovi, bake, djeca, unučad,…), supružnika (suprug/supruga, partner/partnerica, izvanbračna zajednica i slično) i njegove osobe u pravoj liniji, braću, sestre, šogore, šogorice, čak i ako je brak prestao.
S ovim članovima obitelji ne treba biti sklopljen ugovor o najmu, dovoljno je da žive u toj nekretnini i da se to prijavi poreznom tijelu, ako ne raspolaže takvim podatkom. Ako bi s kojim od ovih članova obitelji bio sklopljen i ugovor, prema kojemu bi oni plaćali najamninu, ta najamnina bi bila neoporeziva za vlasnika nekretnine.
Kada govorimo o prijavi prebivališta/boravišta, valja istaknuti da prijava prebivališta/boravišta na MUP-u/policiji sama po sebi ne dokazuje da te osobe tu žive za potrebe obračuna poreza.
Dakle, nužno je moći dokazati da te osobe doista/faktično i žive u toj nekretnini. Primjerice, za nekretninu u kojoj nema potrošnje električne energije i vode, bez obzira na prijavu prebivališta na MUP-u, može se utvrditi da se ne koristi u stambene svrhe.
Isto tako, treba imati na umu da važno razmotriti i druge okolnosti povezane s osobom koja ima prijavu prebivališta na nekoj nekretnini. Primjerice, ako je netko zaposlen i radi u Splitu, teško je zamisliti da svaki dan putuje na posao i s posla, primjerice u Slavonski Brod.
Mali iznajmljivači, vlasnici obiteljskih kuća koje služe i za povremeno iznajmljivanje (kraće od deset mjeseci), posebno su nezadovoljni te su najavili Ustavnu tužbu. Tko je u njihovom slučaju porezni obveznik? Vlasnik koji stanuje u kući koju povremeno iznajmljuje? Vlasnik kojemu kuća služi za odmor (prijavljen je na drugoj adresi), ali također povremeno iznajmljuje i ima registriranu djelatnost na temelju koje plaća porez?
- Domaćini koji žive u nekretnini, čiji dijelovi se iznajmljuju primjerice tijekom ljeta, nisu obvezni plaćati porez na nekretnine jer nekretninu koriste za vlastito stanovanje. Međutim, ako netko ne živi u nekretnini koju iznajmljuje u okviru kratkoročnog najma, u tom slučaju plaća porez na nekretnine. – kristalno jasan je po ovom pitanju bio stručnjak za pitanja poreza.-
Vaš komentar određene neujednačenosti razrezivanja poreza na nekretnine po metru kvadratnom jer nije ni vrijednost dvije susjedne nekretnine iste kvadrature identična, unatoč postojanju zona koje je odredila poneka lokalna samouprava.
- Porez na nekretnine u nekom svom razvijenom obliku vezan je uz vrijednost nekretnine, a ne njezinu površinu. Čak i određivanje zona nije najsretnije rješenje jer i to je rezultat određenog arbitrarnog određivanja granice pojedine zone. Pa tako imate dvije susjedne nekretnine, ali jedna u jednoj zoni, a druga u drugoj. Zakon dopušta jedinicama lokalne samouprave da uvedu određene zone, ili uvaže starost nekretnine, kao i uzmu u obzir neke sadržaje koji povećavaju vrijednost nekretnine, ali to je vrlo teško realizirati. Primjerice, kako mjeriti starost? Prema izvornoj izgradnji ili zadnjoj rekonstrukciji? Koliko opsežna mora biti rekonstrukcija da bismo “resetirali” starost?… Čitav je niz pitanja.
Vrijednost kao kriterij je bila u prvom pokušaju uvođenja ovog poreza. Valja imati na umu da je ovo treći put. Objektivno, za obračun poreza prema vrijednosti, nužno je prvo odrediti vrijednost svih nekretnina što je sigurno velik i obiman posao. Ali isto tako, može se pretpostaviti da je ovakav porez na nekretnine (koji je zapravo samo preimenovani, uz sitne izmjene, porez na kuće za odmor) samo početak puta do pravog poreza na nekretnine. Jednom kada se neki porez uvede puno je lakše mijenjati nego prvi puta uvesti. Osim toga, postavlja se pitanje i svih drugih nekretnina, ne samo stambenih, koje su trenutačno oslobođene od plaćanja poreza na nekretnine. – zaključuje Ivan Čevizović.
