U petoj godini hvalevrijedna projekta „Zaigrana pedala“ psihologinja Maja Bonačić zaigranim će pedalama svoga bicikla proći 1100 kilometara, doći u sedam gradova i održati sedam predavanja o emocijama djece s poremećajima iz autističnog spektra. Idejna začetnica ove divne akcije s nama je razgovarala o ciljevima ovogodišnjeg projekta.
Ovogodišnju ste zaigranu pedalu popratili i nazivom „Svijet emocija u spektru“. Kako se ta tema nametnula kao vodilja za projekt?
Nametnula su se sljedeća pitanja: rana intervencija uključuje puno rada na uočljivim razvojnim kašnjenjima, no što je sa skrivenim svijetom emocija? Što je s emocionalnim razvojem? Što je s emocionalnom inteligencijom? Kako naći balans između mnoštvo terapija i zdravog emocionalnog razvoja kod djece u spektru? To su teme o kojima ćemo razgovarati i pokušavati ponuditi odgovore koji će biti korisni roditeljima i djeci s poremećajima iz spektra.
Praktičarka ste terapije igrom i zastupate igru kao bitan faktor razvoja kod djece. Kako djeca iz spektra percipiraju igru?
Igra je ulaznica u njihov svijet i objašnjava kako razvoj simboličke igre poboljšava razvoj socijalne komunikacije. Osim toga, važno je pričati o autizmu kao spektru, koji može i ne mora uključivati intelektualno zaostajanje te koji su mehanizmi rane intervencije koji smanjuju razlike naspram vršnjaka. Igra je urođena i prirodna svakom djetetu, bez obzira na njegove poteškoće ili stupanj razvoja. Ona je spontana i prirodna aktivnost te nešto što je zajedničko svoj djeci, bez obzira na spol, kulturu, rasu ili razvojnu poteškoću. Zato možemo pričati o igri kao o zajedničkom jeziku sve djece svijeta, jezik s kojim se sva djeca rađaju, koji ne moraju učiti.
Jesmo li se dovoljno educirali i senzibilizirali po pitanju poremećaja iz autističnoga spektra? Kako kao država pomažemo roditeljima djece s poteškoćama i samoj djeci, jesmo li na dobrome putu?
Što se tiče okoline, odgovor je već godinama NE. I ne vidim da se na razini države, u kontekstu educiranja, išta mijenja. I dalje se sve svodi na pojedinca i hoće li pojedinac investirati svoj novac da poboljša kvalitetu za roditelje i djecu. Na primjer, za konačnu dijagnozu autizma provodi se (i jedino priznaje) opservacijski protokol ADOS-II. Preporuke struke su da se taj protokol radi u paru, jer ponekad samo jedna sitnica koje je dijete napravilo (kratki pogled u samo jednom trenutku) može prevagnuti u dijagnozi. Dakle, jedna osoba provodi i bilježi, druga osoba samo gleda i bilježi. I onda zajedno kodiramo. Da bi se to tako moglo raditi, treba vam skoro 50 000 kn. I mi smo uložile svoj novac kako bi omogućile roditeljima tu kvalitetu (a svako dijete valjda zaslužuje taj standard), a prvi povrat uloženog novca doći će nam tek za koju godinu. I razumijem da većina ljudi nema taj novac i ne može si može priuštiti volontiranje, odnosno davanje usluga ispod cijene. ADOS, koliko je meni poznato, trenutačno nije moguće nigdje napraviti besplatno, u cijeloj Hrvatskoj. Ne može se raditi na uputnicu, a jedini je način za dobivanje konačne dijagnoze. Sumrak. I zato se mi svi moramo i dalje educirati, ali i pritiskati nekoga „gore“ da se pokrene i uloži više. Što je 50 000 kn za budžet nekog grada ili države? Ali to je samo ogledalo društva. Na predavanja uglavnom dolaze samo ljudi koji imaju direktna iskustva s autizmom, bilo kao član obitelji, bilo kao stručnjak. I dalje je autizam problem tamo nekog drugog, kao i npr. spinalna mišićna atrofija, gdje se na prosvjedu pojavi 40 ljudi, uglavnom samo članovi s djecom.
Kakvi su dojmovi roditelja djece iz spektra nakon Vaših predavanja? Jave li ponekad povratnu informaciju, odnosno može li roditelj-laik točno primijeniti ono što mu stručnjak iz polja psihologije pokušava posredovati?
Sama su predavanja neke teme o kojima je dobro razmisliti i cilj je da se slušačima pokrenu neka pitanja u glavi, na koje će onda sami krenuti tražiti odgovore. Neki potom pitaju mene gdje, što i kako dalje ili mogu li im ja na neki način pomoći. Na primjer, prije je bilo riječ o igri, no u zadnje vrijeme imam jako puno starije djece, kod kojih vidim negativne strane previše terapija. Jer ta djeca nisu nikada bila samo djeca. Nesreća je u tome što im socijalno modeliranje ne ide, tako da teško uče spontano iz okoline o sebi. Posljedično, veći dio izvor formiranja vlastitog identiteta iz okoline je upravo kroz terapije - ja sam onaj kojeg treba popraviti. Zato je ove godine naglasak na to kako s jedne strane poticati emocionalnu pismenost kod djece s komunikacijskim teškoćama, a s druge strane kako im davati povratnu informaciju, unatoč terapijama, da su oni kao takvi dobri.
Predavanja Maje Bonačić možete poslušati u sljedećim gradovima i terminima:
29. 3. Zagreb 18h - Artis Includum
30. 3. Sisak 15h - Ciglanska graba
1. 4. Pula 18h - Gradska knjižnica
2. 4. Rijeka 18h - Gradska vijećnica
3. 4. Zadar 18h - Gradska knjižnica
4. 4. Split 18h - Knjižnica „Marko Marulić“
5. 4. Dubrovnik - amfiteatar na sveučilišnom kampusu - Branitelja Dubrovnika 41 (bivša stara bolnica poviše Pila) 18h