Htjela ili ne, nisam mogla izbjeći bezočne laži gospodina koji je prije nekoliko mjeseci usmrtio jedno ljudsko biće, nečijeg sina, oca, supruga, brata … Nesreća se može dogoditi svima, ali, mi biramo hoćemo li biti čovjek ili… da se ne izrazim prosto, mada bi ta riječ odlično pasala. Da krenemo s lažima, mada laži mrzim iz dna duše, i dublje od toga. Nisam stručnjak, ali, ako se automobil direktno sudari sa automobilom koji dolazi iz suprotnog smjera, kako netko može tvrditi da nije pretjecao? Istina je očita, i laž je neće promijeniti, nego će čovjek samo baciti ljagu na svoje ime. Mada… to njemu očito ništa ne znači.
Navikao čovjek biti ono što jeste. Drugačiji scenarij od istine. A što se alkohola u krvi tiče, jasno mi je da on ishlapi iz tijela tijekom vremena, ali mi nije jasno da može ishlapiti i sa alko testa. Mrtvi se ne mogu braniti, a očita istina se pokušava iskriviti. Postoji svjedok, dokazi, ali postoji, ili bi trebala postojati ljudskost i savjest. Je li nazvao obitelj? Je li barem izrazio žaljenje? Nije. Iako bi običan čovjek bio u zatvoru, zašto on nije?
Nije ni čudno da mladi bježe
Dragi moji, čovjeka ne definira vlast, moć, niti bilo što, definiraju ga njegovi postupci. A mene je, kao ljudsko biće, sram takvog ponašanja. Bez suosjećanja prema žrtvi i njegovoj obitelji, gleda se samo da se spasi svoja guzica. Jer, pred zakonom nismo svi isti. Ima bezbroj primjera. Onu jednu bakicu šta će prodavat kilo ili dva verdure, kaznit će zatvorom, jer to se ne smije. A smije se ukrasti pet stotina milijuna, smije se opljačkati i oglođati sve što se da, za osobnu korist. Gdje je zlato, cukar, žito… zaliha ima jedino na privatnim računima. Na žalost, iz dana u dan sve je više primjera. A koliko se toga ne zna? I naravno, prošli izbori, plaća bi trebala ili 40 posto našoj dragoj vladi. Naorali se i nakopali. Podstanarstvo mukte, plaćeni putni troškovi, plaćen odvojen život od obitelji, a to što se tješe, a zna se tko i s kim, i to je bonus. U životu nisam čula većih gluposti, niti igdje ima više curkusanata kao u vladi. Mene je sram dok ih slušam. Kako smo birali, tako nam i je. „Use, nase i podase,“ to je jedino važno. Ako nam takvi vode državu, nije ni čudno da mladi bježe. A gdje nam je srednji sloj? Sredili su ga, netragom je nestao. Ostala je šaka bogatih, a radom se obogatili nisu, i ostatak naroda koji preživljava. A preživjeti s ovim suludim cijenama, pravo je umijeće.
I kad malo bolje pogledam, lažovi, lopovi, i oni bez morala, prolaze baš odlično kroz život. Mali postaju još manji, veliki još veći. Šteta da smo sami uništili ovu prelijepu državu, da smo prodali sve šta se moglo. Jer, „gospoda“ nemaju granice. Zakon za njih i mene nije isti. To što je mene sram dok ih slušam, to se ne računa. Doista treba imati muda i tako bezočno lagati. Ali, svakom po njegovoj savjesti. To što je neki nemaju, to je problem koji je u porastu.
Biti „čovjek“
Dragi moji, valjda postoji nekakva karma, ili bilo što, što će nam na kraju ispostaviti račun. Svatko govori o sebi. Čisto me zanima kako ti ljudi žive? Očito misle da smo mi maloumna stoka koja vjeruje u te izgovorene laži. Bljak. Imaju li tu ljudi prijatelje da im kažu da se je blamiraju? Ili su im i prijatelji lažni, kao i oni sami.
Mogu pogledat svakog u oči. Znam reći oprosti, i hvala. Znam kad pogriješim, i ne krivim druge za svoje greške, za razliku od nekih. Biti „čovjek“ nekima je stran pojam. Kad vidim neke ljude, naklonim se nekim životinjama, jer zaslužuju to.
