Goran Mikas i njegova supruga Lucija živjeli su i radili u Zagrebu. Oboje rodom iz Poljica. On rođen i odrastao u Poljicima, ona u našem glavnom gradu. Odlučili su iz temelja promijeniti život. Napustili su svoje poslove u Zagrebu i vratili se tamo odakle su potekli – u Gornja Poljica. Odlučili su svoju ljubav prema tradiciji pretvoriti u posao. Prenijeti svoje znanje mlađim naraštajima, da se tradicija sačuva.
„Dugo se bavim tradicijom, sviranjem tradicijskih glazbala, nošnjama i običajima… Preko udruge Val kulture smo otvorili Etno selo Dolovi, to je jedan mali zaseok u Srijanima gdje bi zapravo pokazivali tradiciju, običaje, nošnje. Imamo malu etnografsku zbirku, izvorna je i smještena na izvornoj lokaciji - to su komini, dimne kužine koje su stare preko 250 godina. Imamo jako puno tih artefakata – izvorne nošnje, neke stare spise. Osmislili smo to da bude dostupno i za turiste, napravili smo turističku ponudu koja bi se sastojala od razgledavanja te zbirke, prikaza običaja, a završavala bi sa pričanjem priča iz usmene predaje – o mitologiji, vilama, vješticama, bićima – uz vatru.
Na gumnu smo napravili malo ljetno kazalište gdje bi ja i supruga bili interpretatori obučeni u nošnje i pričali priče. Zatim bi imali predstavljanje tradicijskih glazbala, ja sviram nekoliko tradicijskih glazbala. Rekonstruirali smo poljičko kolo tako da bi i to prikazali, kao i izvorne napjeve – ojkavice muške i ženske. Surađujemo sa lokalnim OPG-ovima tako da nudimo njihove proizvode, to su pršut, sir, aperitivi dobrodošlice (domaće rakije) i zeljanik (soparnik). To je taj turistički dio, a program se može prilagođavati. Možete recimo doći i samo razgledati muzej ili poslušati priče. To sve ide preko Vala kulture, narudžbe i rezervacije“, kazuje nam uvodno Goran Mikas.
Imali tradicijsku svadbu
Kao što smo već rekli, Goran i Lucija odlučili su ostaviti stari život iza sebe i krenuti u novu avanturu.
„Mislim da najbolje stvari koje se dogode u životu zahtijevaju taj rizik i taj nekakav iskorak. Goran i ja smo dugo razmišljali o ovome. Ja sam isto podrijetlom iz Poljica, mene već dugo vuku ti moji korijeni. Dugo nisam dolazila ovdje, izašla sam iz svega skupa, ali nekako sam maštala o tome da jednom dođem i da mi netko predstavi tu našu baštinu. Nisam nikoga znala i onda sam upoznala Gorana, ta naša tradicijska kultura nas je zapravo povezala. Jako puno sam naučila od njega, počeli smo skupa raditi i jednu knjigu o baštini Gornjih Poljica. Shvatili smo da sve treba zapisati jer bi moglo nestati. Ovdje više nema KUD-a, a mi smo osjećali poziv da probamo skupa to napraviti. Razmišljali smo o nekakvom muzeju jer ima jako puno tih stvari. Razmišljali smo u početku samo o prezentaciji tih starih stvari, ali smo shvatili da bi taj jedan program za turiste mogao sadržavati puno više od toga. Tako smo došli na ideju da smislimo par tih cjelina“, pojašnjava nam Lucija.
„Planiramo napraviti centar gornjopoljičke tradicijske kulture. Vratili smo se iz Zagreba, napustili poslove da bi radili ovo. Nama bi glavni bio taj muzej odnosno etnografska zbirka. Tako bi radili radionice za djecu, pokazivali im stare igre, izradu glazbala, obrađivanja vune. Planiramo razne prezentacije, predavanja, promocije, koncerte.
Ima nas par prijatelja, raspolažemo sa nekoliko nošnji pa radimo nekakvu udrugu koja bi zapravo čuvala ta pjevanja. Supruga i ja pjevamo ojkavicu, mušku i žensku. Ona još uči jer je iz Zagreba. Ja sam tu rođen, ali ona vuče porijeklo iz Gornjih Poljica, iz sela Radovići, a ja sam iz Vele Njive. Imali smo čak tradicijsku svadbu kakva se radila prije 150 godina. Ova tura za turiste se prevodi na engleski jezik, taj dio radi Lucija. Imamo nekoliko prijatelja koji također cijene tradicijsku baštinu Gornjih Poljica i s kojima bi radili jedan centar kulture, a u planu nam je educirati mlade i djecu.
Sviram gajde, ali počeo sam i guslati. Plan nam je podignuti tu tradiciju koja je zamrla. Sve više ljudi se vraća, jako puno kuća za odmor niče, što je dobro, ali je nekako zapostavljena ta tradicijska baza. Ne postoji nikakvo kulturno umjetničko društvo, postoje neke udruge koje zapravo više ne rade. U jako smo dobrim odnosima sa svim tim udrugama, sa Gradom Omišem, s TZ-om, sa svima bi voljeli surađivati, da sve zaživi“, kazuje nam Goran.
Priče i legende
Već cijela dva desetljeća Goran marljivo sakuplja građu. Mnoštvo je tu zanimljivih priča i legendi i zaista bi bila šteta da padnu u zaborav.
„Živio sam na selu i odrastao sam među tim pričama starih ljudi i onda sam negdje 2006. godine išao prikupljati građu. Ispitivao sam stare ljude, prikupio sam jako puno toga pa smo i to uvrstili u turističku ponudu. Ima jako zanimljivih priča, legendi, ima jako puno slavenskih korijena u tim pričama. Ja se time bavim već 20 godina, Lucija već nekih četiri godine zajedno sa mnom. Prikupio sam razne priče, ne samo o vilama i vješticama, ima tu raznih bića koja su jako zanimljiva, dosta različita od tih slavenskih bića koja se javljaju u ostatku Hrvatske. Sve smo to popratili i literaturom. Puno nam je pomoglo 'petoknjižje' od Katičića di smo povezali da u Gornji Poljicima postoji božanski boj, zatim božanska svadba, razni ti toponimi – Perun, Perunić, Dubrava. Dosta je bila prisutna ta stara vjera, a stari ljudi su zapravo bili dvovjerci. Išli su u crkvu, ali su također puno pažnje pridavali silama prirode jer su to bili uglavnom pastiri. Ja sam recimo odrastao uz ovce i znam da je moja baba molila te neke molitvice koje sam ja zapisao. Jedna mi se baba bavila liječenjem ovaca od ugriza zmija, molila je Boga. Jako je puno tih priča, legendi, mitova, neke legende i mitovi koji se spominju u lokalnim sredinama, mogu se pronaći i u nekim indoeuropskim narodima i jezicima“, kaže nam Goran.
U Dolovima živi samo jedna osoba, Ivan Pavić. Od njega je Ivor Zidarić, predsjednik Udruge Val kulture, unajmio komine gdje se sada nalazi etno selo.
„Može se doći isključivo uz najavu, a može doći pet do deset ljudi. Treba se javiti nekoliko dana ranije Valu kulture, kupi se ulaznica odnosno aranžman koji želite. Ne držimo zbirku gore jer je jako vrijedna nego je sklanjamo i vraćamo je kad imamo dogovorenu turu. Njegujemo i stari jezik, jezik kojim je govorio moj dida, a ima puno riječi koje se danas ne koriste. Prvo se starta s time da vas dočeka aperitiv dobrodošlice, zatim upoznajemo grupu sa Dolovima – gdje se nalaze, zatim o imenu koje vuče mitološki korijen.
Cijelo selo mi smo pretvorili u jedan muzej, to je zapravo muzej na otvorenom. Idemo na prvi postav, a to je stara kužina gdje je izložen život jedne obitelji. Može se vidjeti kako se spavalo na slamarici, zatim imate komine. Zanimljivo je da su gore na daskama bili ljudi, dolje je bilo blago. Vatra komina bi zimi grijala blago. Izlazimo zatim vani gdje se postavljene lutke sa nošnjama – svečanim nošnjama i običnim nošnjama. Nakon toga slijedi pauza u kojoj se poslužuje pršut i sir, vino u bukari, zatim se ide na sljedeći postav, na gumno. Tu su izloženi alati da bi se vidjelo kako se vršidba radila, ali nije naglasak na vršidbi nego je na samom gumnu, što je ono zapravo značilo za život zajednice. Na gumnu se odigravao kulturni život, zato je jedno od njih i pretvoreno u kazalište na otvorenom – može se vidjeti ples, kolo, sviranje, pjevanje…
Zatim se ide na drugo gumno gdje grupa sjeda na slame, dobivaju soparnik i dok jedu soparnik, objašnjava im se cvitnjak, to je obredna vatra za božansku svadbu, kad bi sveti Ivan bio. Uz tu vatru im objašnjavam priče. Uzimam glazbala i uz njih kreću priče, legende i mitovi. Okupljeni na gumnu imaju priliku upoznati tradicijska glazbala koja su se svirala u Gornjim Poljicima, diple, gusle, diplice, dvojnice. Imat ćemo nekoliko akcija, otvorena vrata gdje će ljudi moći razgledati etnografsku zbirku. Također ćemo imati predavanja i koncerte“, kazuje nam Goran, a odmah možemo najaviti da nas za koji dan tamo očekuje LegendFest.
'Proučavam statut već 20 godina'
Naravno da je sve ovo jako zanimljivo ljudima, kako strancima, tako i domaćima.
„Pričali smo s puno ljudi i shvatili smo da je ovo turistima jako zanimljivo. Zapravo jako puno ljudi želi vidjeti što je naša autentična kultura. I kod naših ljudi smo naišli na pozitivne komentare i velik interes, ali nikad nismo čuli da je netko predstavljao kulturu na ovakav način. Mislimo da je jako važno ovo što radimo. Mi sami crpimo inspiraciju u tradicijskoj kulturi. Zanimljivo je da se kod nas to percipira na negativan način, kao da je tradicijska kultura nešto konzervativno, a mi recimo u tome vidimo progresivne elemente, recimo ekologiju. Naši stari su reciklirali sve, zatim su radili sve svojim rukama, znali su sve što im je trebalo napraviti svojim rukama i treća stvar koja nam je bitna je solidarnost koja je postojala među ljudima. Ljudi su si međusobno pomagali, jedni drugima su besplatno radili razne poslove jer su instiktivno razumjeli da je to jedini način na koji se može opstati. To je nekako ispravan etički način življenja.
Nije da idealiziramo, naravno da je bilo negativnih elemenata, ali mislimo da se u toj tradicijskoj kulturi može naći inspiraciju za današnji život, za ovaj globalni otuđeni svijet u kojem živimo i koji srlja u propast. Mislimo da treba probati bar nešto od svega što su nam stari ljudi ostavili u nasljeđe, inspirirati se time i probati nekako primijeniti u svakodnevni život. Nama to nije običan posao, želimo educirati i sebe i druge, da se inspiriramo da je moguć i drugačiji način života. Jako malo ljudi danas vjeruje da je to moguće, a mi mislimo drugačije. To nam je bitan element u cijeloj priči“, kaže nam Lucija.
Ona sama uči ojkavicu. Osim glazbe, jako su joj zanimljive legende, ali nećemo vam otkrivati sve detalje. Vrijeme je da se zaputite u Etno selo Dolovi i sami iskusite kako je nekadašnji život izgledao.
„Sve je zanimljivo, u prvom dijelu pričamo o povijesti Poljica i o statutu koji je meni fascinantan. Proučavam ga već 20 godina, sve što mogu naći o tome. Meni je fascinantno da su u jednom ovakvom krškom, siromašnom kraju, uspjeli smisliti neki oblik seljačke demokracije i da je to funkcioniralo 800 godina, a mislimo da premalo ljudi mlađe generacije kod nas zna o tome i mislimo da je zapravo sramota da se toliko malo ističu Poljica, pogotovo Gornja Poljica koja su najviše očuvala etnografsku baštinu, puno više nego drugi dijelovi jer su oni gravitirali gradu. Mislimo da su premalo istaknuta Poljica kao takva, možda sad malo više kako se zaštitila poljičica i zeljanik odnosno soparnik. Malo se zna o samoj povijesti, a pogotovo o etnografskoj baštini. Mi smatramo da nam je zadaća to ispraviti.
Meni osobno je glazba najdraža. Priče su također jako zanimljive, imamo dvije stare legende, arhaične, u kojima ima elemenata slavenske mitologije, ali i starih indoeuropskih predaja. Jedna od njih nije samo o Poljicima nego je postojala na širem južnoslavenskom području, a drugu smo čuli baš samo u Poljicima i nigdje drugdje do sada nismo našli sličnu legendu. To će isto biti dio programa. Priče su jako zanimljive, ljudi su bili izuzetno maštoviti, a meni je jako zanimljiva i glazba. Učim ojkavicu uz stare snimke koje imam jer nažalost nemam nekog starog uz koga bih mogla učiti. Jako mi je stalo da se to sačuva i sa svojim prijateljicama vježbam da možemo to napraviti kako treba“, kaže nam za kraj Lucija.
