Ante Jelaska je čovjek koji u svoje vrijeme stvarao i ostvario nešto veliko kad je kazališna umjetnost u pitanju. A uvijek kad govorimo o kazališnoj umjetnosti, onda mislimo uopćeno. Tumačimo je po svim onim značajnim segmentima, a opet kad govorimo o Anti Jelaski, onda to pokušavamo staviti samo u okvire Splita. Što i nije baš pošteno.
A ipak možda i ima razloga. da tog čovjeka postavimo u ambijent Splita njegove kulture i umjetnosti, ne osporavajući mu ni u jednom jedinom momentu njegov doprinos teatru u širem smislu.
On je i dobitnik Nagrade Grada Splita za životno djelo koju je mogao dobiti i znatno ranije.
Prije 20 godina posjetio sam šjor Antu i tom prigodom smo pričali o Splitu, o djetinjstvu, mladosti, o roditeljima, kazalištu, o ljudima, umjetnicima onodobnim s kojima je stvarao, a neke i ostvario.
I sve to skupa bilo je polazište za jedan razgovor ugodni s nizom sličica .
Oduševio me je svojom srdačnošću
Idemo najprije o djetinjstvu, o mladosti?
-Iz tog vremena treba samo kazati da je to bilo patrijarhalno, drugačije vrijeme. Po splitskim uglovima su gorili plinski ferali. Rasvjeta je bila plinska. Tog picaferaja mogli smo vidjeti i u Maloj Floramye. Došao bi čovjek, prislonio skale, popeo se gore, otvorio bi onu staklenu ovojnicu ferala, te ulične svjetiljke, palio bi taj plin, naštimao bi ga, otišao bi do drugoga i tako dalje.
Pegla je postojala, ali pegla na žeravu. Trebalo je ugljen razgoriti, staviti ga u pegli pa bi žene s tim mahale da se to razgori. Kad bi to došlo do one prave mjere za peglanje, onda bi se s tim peglalo.
Frižideri nisu tada postojali. Postojali su maškaduri. To je jedna zanimljiva mala konstrukcija od letava, mali ormarić koji bi se objesio, a okolo je imao mrežicu, onu finu. koju smo znali na prozore stavljati da ne ulaze komarci. Tu bi se čuvala hrana da ne dođu muhe. Tu bi bilo malo nešto zraka, propuha, ali frižidera nije bilo, kao ni štednjaka na struju.
Trebalo je da se najprije pojave okrugla, mala kuhala s onim vidljivim električnim žicama koje bi se žarile.
Nije postojala nikakva mašina za pranje rublja. A mašine za pranje rublja, po mojoj ocjeni, to je jedna od najviših dostignuća civilizacije, jer je svijet oslobodilo prljavštine, a ženu je oslobodilo najmučnijeg, najnapornijeg rada oko pranja, rublja, plahta i tako dalje, te bjeline uopće.
To današnja mladost ne zna. Primjer, kako su onda prala roba, ta lušijanja kako su se zvala, u velikim kotlovima, tu u kuhini, gdje se kuha ručak na drva, to bi se u velikim loncima, stanjadama, kako su se zvali, kuhala bi se roba. Tu se stavljao pepeo od drva koji je bio neka vrsta recimo što danas ima ulogu deterdžent, tada je taj pepeo pročišćavao robu. I tako dalje, i onda to trebalo lupati, lupati. Postojala je jedna daska na kojoj se sve to pralo.
Radio je tek počelo. Malobrojni su imali radioaparat. Televizija, je relativno rano izmišljena, ali je kod nas u našoj došla jako kasno. E, u tom vremenu sam ja proveo svoje djetinjstvo i svoju prvu mladost.
Split je bio mali, asfalta u Splitu uglavnom nije bilo. Jako je bio mukotrpan život u svakom pogledu.
Moj otac je Splićanin iz Varoša, majka je Splićanka iz Lučca, a ja sam rođen u Radunici. Otac je bio bojadisar, soboslikar, pitur. Mi smo to zvali artišta Bio je obrtnik, a bio je i fini meštar. Nije bio samo soboslikar, nekakvo pituravanje zidova nego i sve one dekoracije, sve one fine linije, sve one vitice, svi oni cvjetovi. On je to slikarski izvodio jako uspješno.
To je bila sredina iz koje sam potekao. Imali smo jedan solidan život. Dovoljno, ne previše. Toliko da bi se moglo živjeti, dosta udobno.
Naravno počeo je taj rat, počela je i Talijanska okupacija. Taj vihor zahvatio je i Vas šjor Ante?
-Je i završio sam na specijalnom sudu, ratnom za Dalmaciju. U Šibeniku. Poslije toga su me otpremili u Italiju, u Parmu, u zatvor.
Po padu Italije, vraćamo se kući i onda slijedi odlazak u partizane. Nakon rata vraćam se u Split. Najprije u Mladinskom domu. Tu smo bili osnovali jedno mladinsko kazalište. To su moji prvi kontakti s teatrom.
I nakon toga dobio sam dekret, dodijeljen sam bio u Zadar prije osnivanju Narodnog kazališta. Marko Fotez je bio tada bi intendant kazališta, a ja sam bio tajnik kazališta u Zadru u osnivanju.
Po svemu sudeći, nije se dalo izbjeći, pa makar dekretom?
Da, baš u to vrijeme se razvija ta moja ljubav za teatar. I zbog toga sam bio u Šibeniku, isto tako u teatru.
Poslije toga odlazite u Zagreb na trogodišnju Zemaljsku glumačku školu Akademija za kazalište uopće nije bila osnovana, nije postojala?
-Postojala je samo ta škola. To je škola koju su završili Pero Kvrgić, pokojni Lasta, Nela Eržišnik i mnogi drugi. Tu sam školu ja završio, s tim kako onda nije bilo Akademije, jer će se osnovati tek kad se ta škola raspusti, kad smo je mi završili.
Kadar profesorski nastavnički će preuzeti, osnovati Akademiju i voditi dalje. To je bio izvanredan kadar profesora i kažem kako tada nije bilo režijskog sektora.
Niste razmišljali o glumi?
-Ja sam se te tri godine. na toj školi isključivo posvećivao dramaturgiji i režiji kroz ta predavanja. O glumi, kroz odgajanje glumaca, usporedo ja sam svoji interese usredotočio na nešto drugo jer mene gluma nikada nije privlačila.
Čudno, postoji li neko objašnjenje?
- Nije me privlačila iz dva razloga; Nisam vjerovao u svoj glumački talenat. Nisam imao primarnu vatru, u smislu ja to jesam, ja to mogu, ja to hoću. Ne, nisam ja imao to. Tu sam vatru imao za nešto drugo. Za pisanje, za režiranje, za komponiranje, za dramaturgiju. E, za to sam tu vatru imao. I ja sam usporedo kroz to školovanje, ovu drugu crtu razvijao, tako da sam poslije kad sam došao u teatar, ja nikada nisam ni preuzeo angažman glumca, niti sam se bavio o glumom. Bio je tu još jedan veliki razlog da nikada ne postanem glumac.
Za mene su glumci čvrste i jake ličnosti. Koliko god svi mi zamišljamo s punim pravom da glumac mora biti jedna suptilna duša, fina ploha koja će primati sve otiske života na sebe.
Ja sam to malo drugačije gledao. Glumac je za mene morao biti jedan jako snažni čovjek koji je spreman i sposoban da... ovaj recimo zamišljeni neki patent kad bi od grla pa nadolje, da ga povuče i da rastvori to i da svoju unutrašnjost daje javnosti redovito svaki večer, svaki dan na uvid.
Sjećam 1950. radio sam u Slobodnoj Dalmaciji u kulturnoj rubrici. Bio sam novinar kad izašao iz teatra.
Ja sam inače, cijeli život bio prilično raspolućen između teatra i novina.
U početku 1950. godine dobili smo poklon u redakciju, jednu količinu kemijskih olovaka, nama su podijelili i mi smo s uživanjem pisali. Ne trebaš oštrit, ne trebaš se mučit, pa i kad pišeš olovkom, ona nikad nema te linije kao kemijska, a niti prljaš prste s crnilom što što je bila mana onih nalivpera. znalo bi se crnilo izliti i po džepu. Kemijske su nas oduševile i na jedan put s tim kemijskim olovkama učinilo ti se da je zvanje novinarsko odjednom postalo nešto ugodnije.
Bili ste novinar i bili ste redatelj u teatru. Što je za Vas teatar? Svi znamo što ste Vi teatru dali, a što je dao Vama teatar?
Za mene je teatar šansa. Tako sam ja shvaćao oduvijek kazalište. Šta je meni kazalište dalo? Dalo mi je zadovoljstvo i spoznaju da sam izabrao najljepše životno zanimanje.
To ne kažem samo ja. Liječnik će kazati da je on izabrao najljepše zanimanje. Pravnik će kazati da je on izabrao. Svatko ima pravo na svoj izbor.
U svakom slučaju, kazalište mi je potpuno ispunjavalo život i nisam nikada smatrao da sam zanimanje, zvanje ili da sam ih promašio,
taj životni interes u izboru, da sam ga promašio. A šta sam ja sam značio i šta sam ja sam učinio? Naravno da o tome ne mogu ništa govoriti. Mene su ispunjavala puna gledališta. Mene je ispunjavalo zadovoljstvo tog gledališta.
E pa sad, htio bih to reći, bez prepotencije, ako je to moguće?
Ipak sam ja imao sreću da ta gledališta nisu zjapila prazninom i da ljudi nisu bili nezadovoljni s tim poslom kojeg sam ja sa svojim suradnicima radio. Teatar mi je dao šansu. Teatar nije za to da prenosi izvorni život, pa da tamo život teče naturalistički kao život, to ne govorim ja ništa novo, ali teatar je jedna životna... paralela. Stvara se jedan umjetni život, jedan drugačiji život i ako nije umjetni, onda nije ni umjetnički, jer inače realni život na pozornici, realna struktura, realna faktura, ona bi značila dramatušku sirost materijala i to ne bi bila umjetnost.
Dakle, mi život moramo dati u pasici, u pazvuku, u jednoj uporednosti umjetnoj.
Taj umjetni život koji se događa u kazalištu, koji se događa na pozornici, čemu bi on služio?
Očito ne poduci pedagogiji nekoj, očito ne ideologiji, on služi istraživanju.
On traži odgovore, s tim instrumentima mi propitujemo ovaj naš dnevni, realni, sirovi život. S tim instrumentima mi o svom dnevnom životu saznajemo mnogo više i s tim umjetničkim instrumentom mi ispitujemo prilike i mogućnosti i bolje i povoljnije i humanije šanse i vidove života.
koje bi se onda...mogle aplicirati i u našem dnevnom životu.
Tako sam ja shvaćao oduvijek kazalište.
(ANTE JELASKA -1925.-2021.)
