Ljepota je ono što u vas može izdvojiti u jednom trenutku. Ali talent, to je nešto što čovjek nosi u sebi. To je prava bezvremenska ljepota, nešto što nije podložno promjenama. Bez obzira što je darovan. Baš kao i ljepota. Sve to je imala i još uvijek ima Dara Vukić koja je 1998. godine slavila pola stoljeća djelovanja na sceni. I to je bio valjani razlog da je pozovem u radijsku emisiju koju sam vodio. Mislim, jedan od razloga jer se radi o velikoj glumici koju je publika voljela i još uvijek voli.
Za nju je teatar magično mjesto s kojim je zapravo cijeli život vezena.
.png)
Kao Antigona, kao Ofelija, kao Dara- kao darak splitskom teatru i gradu.
A zanimljivo je da je dogovor za susret pred mikrofonom pao u šetnji kazališnim prostorijama, sat vremena prije predstave Tetovirana ruža Serafina Splićanka, kojom je slavna glumica bilježila pola stoljeća glumačke karijere. I to epizodnom ulogom!
Gospođa Dara rođena je u Karlovcu 1926. godine. Igrala je brojne uloge na filmu, TV u teatru i svojom prijaznošću i jednostavnošću osvajala ne smo poklonike dramske umjetnosti.
-Moji počeci su bili jako rano. Vrlo mlada sam postala profesionalna glumica. Ja nemam akademiju ali imala sam sreću u teatru jer onda nije bilo puno glumaca. Imala sam sreću da sam igrala od samog početka velike i naslovne uloge. I tako je to bilo dugi niz godina.
Dakle, odigrala sam bezbroj naslovnih i glavnih uloga, a u zadnje vrijeme i epizoda.
Zanima me kako to doživljava jedna glumica? Kao profesionalni pad ili ?
-Interesantno je bilo to kad sam ja poslije svih tih velikih uloga dobila prvu epizodu. Ja je naprosto nisam znala igrat. Bila sam bespomoćna i onda sam shvatila da je zapravo dosta teško igrati male uloge. Jer kad vi igrate veliku ulogu možete napraviti nekakvu grešku, možete zabrljati tekst, međutim to se još uvijek sve može ispraviti i do kraja to se zaboravi. A ako to napravite u maloj ulozi onda je to loše. Jako loše…
Glumačku karijeru započeli ste u Karlovcu, tamo ste imali prigodu upoznati jednu veliku glumicu.
Dakle kao vrlo mlada glumica, vrlo neiskusna imala sam tu sreću da je kod nas gostovala velika Vika Podgorska. Dakle to je moj prvi susret s jednom velikom glumicom. Ona je bila u samom vrhu. Stvarno velika glumica koje se mladi naravno ne sjećaju nje. Ali onda je bio jedan ružan zakon. Glumica kad je navršila 55 godina, morala je ići silom zakona u mirovinu, tako je u mirovinu otišla ta velika Vika Podgorska, što je bio zločin. Bela Krleža je imala malo valjda na račun muža popust pa je duže ostala u teatru. Međutim ja mislim da je to besmisleno glumce umirovljavati.
Glumac u teatru, pa i na filmu, na televiziji, ako hoćete trebate od onih najmanjih do onih najstarijih. I dok god glumac može pamtit, može rasuđivat, može govoriti, pogotovo ako je dobar glumac, on i u teatru i na televiziji na filmu samo dobro dođe. Sad je valjda nešto drugačije,ne znam kako to sad izgleda, ali i sad postoji ja mislim,sila zakona kad se to ide u mirovinu.
Splitskoj publici prvi put ste se predstavili daleke 1953. godine u predstavi Inspektor se vraća. Koja glumačka imena ste našli te kazališne sezone?
- Ja sam u Split prvi put došla kao gost iz Karlovca. Dobro ste rekli, igrala sam u komadu koji se zvao Inspektor se vraća glavnu žensku ulogu. Poslije toga sam popisala ugovor sa Splitom a međutim ja sam već bila potpisala još jedan ugovor sa Mostarom. Ja sam želila s Mostarom raskinuti ugovor, međutim nisu oni htjeli i tako sam ja odgodila jednu sezonu. Tu jednu sezonu bila sam u Mostaru. I nije mi žao što sam tamo bila, što sam malo upoznala te ljude, što sam upoznala Mostar kao grad koji je bio onda prekrasan, što su u Mostaru glumci predstavljali nešto, zapravo ono najviše.
U to vrijeme nije bilo zabavne glazbe i tih zvijezda. Osim nogometaša tu su bili još i glumci. Mostar nije veliki grad ali vrlo brzo svi saznali tko sam, otkud sam došla i prije nego što sam počela igrati. I tako sam ostala u Mostaru tu jednu sezonu i dolazila sam autobusom za Split.
- Interesantno, u to vrijeme isti dan istim autobusom putovao je i Sula Rebac u Hajduk. Poslije sam čula da su mi su mi Mostarci zamjerili jer su mislili da je to neka veza. Međutim, uopće nije bila On zbog mene nije otišao u Split. On je bio tamo isključivo velika nogometna zvijezda, to stvarno.
Te godine 1954. su počele ljetne igre. I tu je Tanhofer spremao Antigonu Sofoklovu. A Tito Strozzi je režirao u Agoniji.
- Maria Danira igrala glavne uloge. Bila je i Antigona i Laura u Agoniji.
A ja sam tek u devetom mjesecu, kad počinje sezona došla i kad sam došla u Split prvi mi je prišao kao sindikalista, Jugoslav Nalis.
Onda je bio tu Ivo Marijanović, Andro Marijanović, Teja Tadić. Te iste sezone kad sam ja došla, došao je Branko Rabat iz Sarajeva, Stjepko Janković iz Osijeka. Od glumaca mislim više nitko, ali sjećam se da su i Ivica Raunig vratio iz Sarajeva i još neki. I tako sam odmah morala
naravno i uskakati u neke manje uloge . A zapravo što sam rekla da sam u početku igrala velike uloge, to je bilo u Karlovcu jer smo bili malo deficitarni s glumcima. I zapravo smo. Jedne godine dobili smo jednu glumicu koja se zvala Dina Dožić. Ona je bila prava profesionalna glumica tako da smo je svi mi iako smo mi bili u statusu glumaca i potpisali ugovor kao glumci ali nitko od nas nije imao glumačku školu ni akademiju. Imali smo neki respekt prema njoj. Mislili smo da je ona sad nešto više, bolja od nas zato što je ona profesionalna. Ona je završila glumačku školu kod Tita Strozzija.
A u Splitu je bila Asija Kisić, Ivka Berković velika glumica. Bila Žuža Tolić, Bana Elegović, Mia Saso. Bio je priličan ansambl.
Mislim da je jedna od mojih prvih uloga ovdje bila u predstavi Zločin na
kozjem otoku koji je režiro Ante Jelaska. Komad s malo licatri žene i jedan muškarac.
I tako su se nizale uloge. Kasnije je došao Tomislav Tanhofer.
Kod njega sam igrala Ofeliju u Hamletu i dosta sam uloge napravila s njim. Oni je režirao Davičovu pesmu, Smrt majke Jugovića, Antigonu. Bilo je još... Ne mogu se sjetiti komada koja mi je sve Tanhofer režiro.
Uglavnom u Splitru sam najviše igrala u režijama Ante Jelaske. Jelaska je bio kućni režiser, a velike isto ljepe uloge sam igrala u režiji doktora Vlatka Perkovića gdje je i ta moja velika, ja je zovem velika, Antigona kraljica u Tebi od Tonča Marovića, pa sam igrala Andromahu u Trojankama, pa u Elektri. Onda smo igrali Roko-krvoloko, tu smo bili sključivo sami nas dvojeMislim jedini partner on, predivan je partner
Što govoriti o Borisu?
Boris je čovik koji kad se pojavi onda donese jednu tonu šarma sa sobom. On šarmira svakog, on ne može bit' nego takav!
S Gendom sam igrala ovdje 1958. godine. Prvi put smo igrali nas dvoje zajedno i to u gospođi ministarki
On je bio Raka, a ja Anka. Sjajan partner, pa i sve ove mlade kolege ovdje?
- A da ne govorim recimo, Zdravku sam jako voljela kao partnericu. Zoja je dobra partnerica. Asju sam voljela jako kao partnericu, Duška Bulajića. On mi je bio isto sjajan partner. Ma bilo ih je dosta.
I kako se osjećate sada kad je 50 glumačkih godina za Vama?
Ovih par dana osjećam se sretnije i radosnije nego prije. Uzbuđena sam. Pretpostavljam, čini mi se, da me splitska publika voljela i voli.
Ja nju iznimno i cijenim i volim. Ne znam, recimo kad smo igrali Šest lica,na premijeri su bile ovacije, zapravo meni. Tako sam ja bila i planirala da ću možda to obilježiti ovu godišnjicu sa Šest lica. Međutim nešto iskrslo i do toga nije došlo ali opet je sretna okolnost, da je tu Boris pa opet imam radost, bez obzira što je to. Mala uloga, ali rado je igram i ja se nadam da će biti sve ok. Još sljedećih 50 godina, od sada pa negdje za 30godina.I lijepo ću se osjećati, opet uzbuđena ću biti. Predivnih 50 ruža u buketu. A slijedeći put ću dobiti malo više.
Eto sve sam vam rekla. Potičem iz mnogobrojne obitelji.Moja majka nas je osam rodila. Nažalost dva brata su mi umrla. Imam još tri brata i dvije sestre. Jedna mi sestra živi ovdje u Splitu a druga u Karlovcu, jedan brat u Zagrebu. A ovdje imam nešto posebno. Imam sina kojeg obožavam
Kao i njegove djevojčice. Imam Dinu od deset godina i Doru od sedam. I one su prekrasne. One su meni napisale na zid i na jedan veliki papir čestitali objednicu. I moja nevijesta!
Znate čudno je to. Ljudi obično kažu svekrva i nevjesta. To je ono-Rogovi u vreći. Međutim kod nas je to obratno. Moja nevijesta je meni za ovaj dan napravila predivnu veliku sladolednu tortu
Na kojoj je brojka 50.
Mi se slažemo, nadopunujemo se.
Nešto je interesantno kod nas. Puno ljudi misli
da mi je ona kći, a ne nevjesta. Tako neko tvrdi da smo čak i slične.To ne vidim ja, ni ona valjda ali ima dosta ljudi koji tvrde da smo slične. I možda ima nečega u tome.
Život ima dobrih i loših strana, sreće i malo manje sreće. Ali ja sam jako skromna osoba i meni se čini da ovo do sada što sam proživila da sam proživila vrlo sretno. Ja sam u stanju da se radujem malim stvarima.
Nakon svega doživljenog i proživljenog, što biste ponovili?
-Ako mislite na to da li bih opet da se rodim Da li bih bila glumica? Pa naravno! Vjerojatno sam negdje i u prošlom životu bila to. Ja mislim da je i to sreća
Recimo što je taj poziv ne znam. Jel on izabrao mene ili ja njega
Ali lijepo je prošao.
Ma nije prošao. Još traje!
