Slavni slikar naive Ivan Lacković Croata, rekao mi je jednom kako je svaka njegova slika zapravo povratak u djetinjstvo. Ljudi se vole vraćati u neka davna vremena, tražeći u njima iskru vlastite mladosti, neka davna proljeća…
Ako je Lacković u slikama tražio (i nalazio) djetinjstvo i mladost, onda bi s pravom mogli kazati današnji pripadnici srednje generacije, da ih svaka fotografija, televizijska ili filmska slika Nede Arnerić vraća u mladost. A mladost šezdesetih bila je u modi i sedamdesetih, osamdesetih pa sve do danas. Naravno, kod onih koji su u to vrijeme odrastali, zaljubljivali se… I zato nije bilo nikakvo čudo što sam se samo za jedan razgovor s valjanim povodom zaputio prema Beogradu, da bih još jednom vidio neponovljivo lice i osmijeh jedne Višnje (na) sa Tašmajdana. Bilo je to početkom lipnja 1989. i pokušao sam tu Višnju (Nedu) nagovoriti da taj susret, razgovor bude u kavani hotela Moskva na Terazijama, koje su opet za mene jedna posebna slika i sjećanje.
I zanimljivo, Neda je pristala na to. I došla je u dogovoreno vrijeme, s karakterističnim osmijehom i sa svim onim lijepim detaljima s kojima je lomila srca moje a i nekih drugih generacija. Jednostavna i lijepa. Sad već vidim zrelu glumicu i ženu djevojačkog izgleda, bez onih plastičnih dodataka, onu istu Višnju i čekam osmijeh, onaj njen karakteristični.
I dobih ga!
I vi zaprašili iz Splita za jedan razgovor?
Vjerovali ili ne, upravo tako. Pa valjda i sami znate da smo mi Dalmatinci ludi na svoj način. Još kad pridodam (zajedničke) korčulanske korijene, onda će Vam biti još jasnije.
- Sad ste me raznježili, sad ste me razoružali… Moja Dalmacija, Korčula, Istra… ah!
A tek Vi mene! Zapravo je povod ovom razgovoru i susretu to što Vas ovih proljetnih dana s guštom gledamo na malim ekranima kao drugaricu ministarku. Od „Višnje na Tašmajdanu“ (a upravo je ta Višnja simbol generacije šezdesetih i dio mladosti…) pa do uloge socijalističke ministarke proteklo je nešto više od dvadeset godina.
- Promijenilo se mnogo toga u ove 24 godine, od moje prve filmske uloge u „Snu“ Puriše Đorđevića. Ne razmišljam o tom periodu jer mi se ponekad čini da se to nije desilo meni već nekom drugom. A ipak, prošlo je podosta godina. Bila sam nezrela i kao glumica i kao žena.
Ja bih rekao ponovo u istom sjaju! Recept za vječnu mladost?
- Nema recepta ni vječne mladosti. Mladosti ima upravo onoliko koliko je sami sebi dadete. Mnogi se već u tridesetim godinama prepuste nadolazećim godinama. A život nije stihija, nije bujica koju jednostavno treba pustiti da ruje i radi što hoće. Možda imam zahvalno lice, možda, ali uvjerena sam da je vrlo važno za izgled i način življenja. Život treba živjeti punom snagom, punim plućima s puno emocija i s puno davanja.
Opterećuje li Vas profesija u kojoj se treba stalno dokazivati?
- Gluma je vrlo ozbiljan i odgovoran posao, makar nekima to ne izgleda tako. To je posao koji mnogo traži od čovjeka, iako na rumunjskom jeziku znači šala, u doslovnom smislu riječi. Naravno, te izuzetne napore, ta ogromna pražnjenja na sceni treba negdje nadomjestiti. Ja sam to učinila na način što sam zajedno s Marinom Meštrović otvorila galeriju „Atrium“ u Beogradu. Galerija je mjesto gdje ja trošim višak energije. Završila sam povijest umjetnosti pa mi je ta galerijska djelatnost nekako bila najbliža, a kao osobi, bilo mi je potrebno malo drukčijeg svijeta i svjetla. Svaki glumac trebao bi se baviti još nečim pored svog redovnog rada, jer su slobodni hodovi u našem poslu neminovni.
Konkretno u Vašoj karijeri, tih je glumačkih stanki bilo malo. U kojem mediju se najviše vidite, igrate?
- Ne bih se mogla odreći ni kazališta ni filma ni televizije. Mislim ipak da se u kazalištu osjećam u potpunosti kao glumica. Tu su drugačije pripreme koje ponekad mogu trajati i nekoliko mjeseci, tu je jedan poseban ambijent i atmosfera koja je nezamjenjiva. Tu je i publika i taj direktni kontakt s njom za koju ste spremali predstavu i ulogu. Zamislite kakav je to osjećaj kada dobijete svoju ulogu napisanu na papiru i vi to trebate pretvoriti u život, u realnost. To je jedno novo rađanje, vi stvarate od te hrpe riječi jednog novog čovjeka, jedan novi svijet, nove situacije i realnosti. Kazalište ima čudesnu draž. Na filmu je sasvim drukčija situacija. Film traži savršenu koncentraciju od glumca, a sve se završi kada padne posljednja klapa. Ali i to je lijepo! Televizija je donekle slična filmu. Zaista su rijetke velike i dobre uloge na filmu. Što se tiče mojih filmova, uglavnom bih izabrala one iz rane mladosti: „Vrijeme bez rata“ i „Ispravi se Delfina“. To su makedonski filmovi i žao mi je što nisu postigli veći uspjeh koji su sasvim zaslužili. Još bih mogla istaknuti „Kvar“ Miše Radivojevića i dva filma koja sam snimila u režiji Lordana Zafranovića „Večernja zvona“ i „Haloa – praznik kurvi“
U ulozi Milke, suvremene ministrice , fantastično ste se „prešaltali“ u malograđanku visokog nivoa. Čini se da dobro poznajete Milke i njima slične?
- Pa susretala sam ih. Možda ne baš u rangu ministrica ali…Moja je uloga u seriji „Drugarica ministarka“ mala ali vrlo bitna. Odavno sam shvatila da se čovjek mora s vremena na vrijeme pojavljivati i na televiziji da bi zadovoljio i onu brojnu publiku koja stjecajem okolnosti ili ne stigne ili nema mogućnosti posjetiti kazališnu predstavu. Vidite, izgleda da ta mala uloga može puno više zainteresirati publiku nego neka velika ili značajna uloga koju sam ostvarila. Istina je da se na TV radi veoma brzo, ponekad i površno, ali to je stvar tehnologije. Tu za čas posla osvježiš onu nekadašnju popularnost i prisjetiš ljude da još uvijek postojiš. Televizijski nastup je za mene obaveza, jedna lijepa obaveza. To je vam dođe kao davanje intervjua. Ja sam obavezna s vremena na vrijeme i davati intervjue jer je i to dio posla.
Pa nije valjda da Vam je sad ovo teško palo?
- Ma ne, ali ponekad i jest to naporno jer vas ljudi propitkuju o stvarima o kojima kao glumica ne želim govoriti. Ponekad vam postave vrlo tendenciozna pitanja koja uopće nemaju vezu s poslom. Zalaženja u sferu privatnoga nije umjesno i mislim da ne pripada širokim masama, a imate i listova koji se bave isključivo tim temama. Ne, nije mi nimalo teško pao ovaj intervju iz više razloga. Ne biram novinare po mjestu izlaženja lista , ali obzirom na to da se radi o Splitu, pričam vrlo rado i s razlogom.
Mogu li saznati bar dio tih razloga?
- Može, zašto ne! Za Split sam vezana višestruko i često tamo dolazim. Tamo imam čak i najuži dio porodice, tamo sam nastupala i u kazalištu i na Ljetnim igrama, tamo se jednostavno osjećam ugodno, rekla je na kraju razgovora Neda kod koje sam primijetio i upijao njen neodoljiv osmijeh, Neda kod koje sam uvažavao njene najljepše zrele godine i pritom mislio na Višnju s Tašmajdana i sve ono što me sjećalo na neke lijepe beogradske dane i neke godine, tamo negdje koncem šezdesetih kada ni u snu nisam mogao pomisliti da Neda upravo dok smo razgovarali priprema u „Ateljeu 212“ ulogu u komadu „Mravlji metež“ u kojem glumi majku sasvim odrasle glumice Anice Dobre.
VEZANI SADRŽAJ:
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović – otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (4) Tonči Petrasov Marović: Podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (5) Maruška Šinković Kalogjera: Djevojka iz splitskog Varoša
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (6) Vinko Lesić: Festivalska produkcija nije ženska cipela
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (7) Asja Kisić: Bepina je kasno došla
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (8) Enes Kišević: Božićna lampa u prozoru
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (9) Ivica Vidović: Tiho, s mjerom za kajanje