Najbolje godine su bile one koda je Splitski festival bio svoj. Sve ono što je šurovalo s neukusom, kičem, podilaženjem najnižem ukusu publike, sve je to propalo i na svu sreću zaboravljeno. U glazbenom kontekstu Split je skrenuo od svoje zacrtane, prepoznatljive fizionomije. Pjesme su se morale prilagođavati drugačijem ukusu i načinu razmišljanja od onoga kako je od samih početaka bilo zacrtano. Od tada imamo negativni pomak u čistoći fizionomije festivala.
U galeriji ljudi koji su stvarali ime i ugled Splitskog festivala ime prof. Josipa Miroševića, dugogodišnjeg umjetničkog direktora fešta s Prokurativa, nezaobilazno je. On je od samih početaka bio uz Festival. Čak i na probnom festivalu na bazenu POŠK-a 1960.godine kao član žirija. Kroz Kulturno-prosvjetnu zajednicu bio je uključen u sva glazbena zbivanja u gradu, pa i u radu festivala Melodije Jadrana, kasnije Splita O tome sam (između ostalog) 20.siječnja 1994.godine vodio razgovor s prof. Miroševićem.
- Na čelo Splitskog festivala došao sam nakon odlaska Vinka Lesića u Muzičku
omladinu, poslije 1971. godine pa sve do 1988. godine. Sve te godine u svojstvu umjetničkog direktora Festivala.
Mnogi drže to najplodnijim razdobljem?
- Ne mogu, niti želim o tome suditi.
Zašto ste se rijetko javljali kao autor. Koliko je meni poznato samo jednom
Pod pseudonimom Jo Bemir?
- Ako vam kažem da sam ja taj Jo Bemir onda više nije tajna. A želio sam dugo vremena da to ostane tajna. Bilo je to na samome početku, 1962. godine. Brinuli smo se hoćemo li uspjeti dobiti dostatan broj kvalitetnih skladbi. Festival se još nije bio afirmirao, a da bismo imali što više materijala, dopalo me je i to da ja sudjelujem kao autor. Pjesmu je pjevao Ivo Robić, a zvala se Noći duge. Postoji vjerujem još radijska snimka jer se u to vrijeme nisu snimale sve pjesme na pločama već samo one koje su bile nagrađivane. Bio je to jedan jedini moj pokušaj. Naime, moje su ambicije bile dokazati se u serioznoj glazbi, pisao sam skladbe ali u sasvim drugom glazbenom govoru.
Negativni pomak fizionomije festivala
Bili ste na Festivalu i u vrijeme internacionalizacije. Kako ocjenjujete to razdoblje Melodija Jadrana, odnosno Splita?
- Bio je to jedan pokušaj poslovne promidžbe zabavne glazbe i po mom sudu internacionalizacija festivala nije imala odjeka kakav je očekivan. Krivnja je bila u odnosu na našu zabavnu glazbu koja se morala prilagođavati drugima. Držim da je od internacionalnoga festivala više koristi imao sam grad nego Festival. Naša zabavna glazba nije imala od toga koristi, osim nekih pojedinaca. Ponavljam, sam Festival nije imao nikakve koristi, što je urodilo negativnim financijskim efektima.
U glazbenom kontekstu Split je skrenuo od svoje zacrtane, prepoznatljive fizionomije. Pjesme su se morale prilagođavati drugačijem ukusu i načinu razmišljanja od onoga kako je od samih početaka bilo zacrtano. Od tada imamo negativni pomak u čistoći fizionomije festivala.
Važnije su pjesme nego godine
Upravo ste inzistirali na toj čistoći fizionomije?
Stjecajem okolnosti morao sam staviti točku na internacionalni dio Festivala. Moralo je doći do prekida jer se taj model bio već istrošio. Da bismo vratili težinu koju je Festival imao u prazan prostor ušla je dalmatinska šansona. Ona je uspjela vratiti tu čistoću na čemu sam jako inzistirao.
Jesu li to najbolje i najplodnije godine festivala?
- Ma slušajte, moramo biti svjesni da je sve to konfekcija. Mali broj pjesama ostaje i traje duže vrijeme. To vam je poput plime i oseke. Postoje plodne godine, pa pad pa opat dizanje. Bilo je uspjelih skladbi od samoga početka. Najbolje godine su bile one kad je Split bio svoj. Sve ono što je šurovalo s kičem, podilaženjem najnižem ukusu publike, sve je to propalo i na svu je sreću zaboravljeno. Ali kad govorimo o tim godinama, ja bih rekao da su važnije pjesme nego godine. Kroz čitavo razdoblje bilo je pjesama koje su bile dobre i koje su se uspjele održati. Ipak mislim da je tijekom 70-ih festival dao odličnih pjesama. Vidjelo se to i u retrospektivi.
Zanimljivo bi bilo čuti Vaše mišljenje o dva splitska festivala, jedan koji ide od 1993. pod nazivom Melodije hrvatskog Jadrana i koji je privatni festival Zdenka Runjića, i ovaj drugi, stari Split?
- Ja o tome neću govoriti. Kriza je vrlo duga. Čitava materija se već odavno istrošila. Mi smo bili svjesni te krize i nismo je uspjeli slomiti već smo je odgađali. Ja sam nekim novostima pokušavao spasiti određena krizna razdoblja. Eto, ta dalmatinska šansona, kao što sam već rekao, bila je pokušaj da se učvrstimo. Pa i vrijeme kada smo morali ubaciti i večer Ustanak i more.
Ali tad se već bila debelo umiješala politika?
- Ali večer Ustanak i more bila je zamišljena kao večer u kojoj smo željeli promovirati mornarske pjesme, dakle tip mornarskih pjesama. Tu se politika uplela i ona je stvorila svoj način razmišljanja. Onda neprekidno očijukanje s rockom, pjesmama iz dalmatinske Zagore, sve su to bili pokušaji da se riješi ta kriza. Ono o čemu vi govorite u vašem pitanju, nastavak je te krize. I nije slučajno što sam otišao.
Što učiniti u takvoj situaciji kakva je danas. Festivali bivaju sve lošijima. Najbolji primjer je Zagrebfest, a i ovi splitski idu njegovim lošim stopama?
- Zagrebački festival tjera svoje. Oni razmišljaju od festivala do festivala i pokušavaju opstati. Splitski nikada nije razmišljao na takav način, od godine do godine. To je bila njegova prednost. Bio je institucija koja nije olako prihvaćala promjene, pa je došlo i do zasićenja. Recepti su nezahvalni i zato ih neću izreći. Nije dostatno imati samo pjesmu, potrebno je i organizacijski sve to revitalizirati. Onoga dana kad Splitski festival prestane biti splitski, bit će jedan od mnogih.
Ipak, želio bih čuti Vaš sud o dva splitska festivala?
- Nisam ih pratio, a nije me ni zanimalo. Nitko me nije ni pozvao ni na jedan ni na drugi. Ja sam bio beskompromisan i nepotkupljiv i ljudi su se željeli riješiti Miroševića. Nikada nisam podnosio gluposti i reagirao sam na njih, a to je ljude jako smetalo. Da sam mnogima pomogao, nitko se ne sjeća. A to je isto ljudski. Predugo sam bio u tome i uvijek mi je bila intencija napraviti dobru priredbu. Poštivao sam osobe koje su sjedile u žiriju i odlučivale o skladbama, ali sam im davao smjernice kako treba izgledati Festival.
Raditi festival nije lako. Tu je potreban veliki samoprijegor, kao u sportaša. Treba raditi svaki dan, cijelu godinu i sve završiti do mjeseca travnja. Poslije toga ostaje vam vremena samo za uređenje izloga. Takav rad može donijeti rezultate.
Prof. Josip Mirošević, glazbeni pisac, rođen je 27. lipnja 1933. godine u Štipu. U Sisku je pohađao osnovnu školu, u Splitu gimnaziju i Muzičku školu, a u Zagrebu završio Muzičku akademiju. Po završetku akademije vraća se u Split i radi kao profesor u srednjoj Muzičkoj školi. Predavao je solfeggio, teoriju glazbe, harmoniju, kontrapunkt i metodiku glazbenog odgoja.
Godine 1958. započinje radom katedra za glazbeni odgoj pri Višoj pedagoškoj školi te je pozvan kao honorarni nastavnik (solfeggio i kontrapunkt) 1961. godine prelazi u stalni radni odnos na Pedagošku akademiju.
Jedan od pokretača svih akcija vezanih uz stasanje Odjela za glazbenu umjetnost, Umjetničku akademiju Sveučilišta u Splitu, utemeljene 1997. godine. Nastavnička aktivnost na Katedri za glazbu vezana je uz teorijske predmete: solfeggio, harmoniju, kontrapunkt i metodiku glazbenog odgoja.
U glazbenoj kulturi Splita prisutan kao suradnik Radio Splita, Radio Zagreba, Slobodne Dalmacije, Nedjeljne Dalmacije, Vjesnika, Večernjeg lista, časopisa Kulturna baština i Hrvatska obzorja. Bio je aktivan u radu javnih tribina Narodnog i Radničkog sveučilišta. Objavio nekoliko stotina natpisa iz kulturno glazbenog života Splita. Pisao je i objavljivao opsežnije radove, skladao, a između ostalog mu je objavljen i priručnik iz solfeggia.
Jedan od pokretača i osnivača, te prvi predsjednik Muzičke omladine Splita od 1969. do 1971.g., vanjski suradnik negdašnjeg Zavoda za školstvo Kotara Split, dugo vremena član Odbora Splitskog ljeta, a 1970. godine uz to bio je i glazbeni selektor te renomirane glazbeno scenske manifestacije.
Bio je član mnogih selekcijskih komisija za ocjenu amaterskih i profesionalnih postignuća na glazbenom području, dobitnik je (1980.g.) prestižne Estradne nagrade Jugoslavije, od 1991. do 1993.godine član žirija Slobodne Dalmacije za dodjelu nagrada iz područja kulture, od 1996. član Upravnog vijeća Sveučilišta u Splitu, 1997. izabran za prvog prodekana Odjela za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije u Splitu. Od 1972. do 1988. umjetnički je direktor Festivala zabavne glazbe Split.
VEZANI SADRŽAJ:
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović – otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (4) Tonči Petrasov Marović: Podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (5) Maruška Šinković Kalogjera: Djevojka iz splitskog Varoša
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (6) Vinko Lesić: Festivalska produkcija nije ženska cipela
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (7) Asja Kisić: Bepina je kasno došla
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (8) Enes Kišević: Božićna lampa u prozoru
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (9) Ivica Vidović: Tiho, s mjerom za kajanje
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (10) In memoriam NEDA ARNERIĆ
