Dalibor Brun, nekad vrlo popularan pjevač zabavne glazbe, ponovno je na putu da uzdrma estradno nebo. Nakon gotovo pet godina diskografske apstinencije, u bitno izmijenjenim glazbenim i estradnim okolnostima, dolazi nam s albumom »Ti znaš kakav sam«. A kakav je u stvari Dalibor Brun, izvan pozornice, bez mikrofona, mimo televizijskog objektiva, moglo bi se kazati u jednoj jedinoj rečenici: jednostavan, neoprostivo neozbiljan, srdačan i nepouzdan kao sugovornik.
Upoznati Dalibora Bruna znači ustvrditi da postoje dvije ličnosti u jednom tijelu: estradna, puna ozbiljnosti, savršene interpretacije, pouzdane pjevačke osobnosti i ona druga, neshvatljivo dijametralno suprotna, neodgovorna, vesela i puna života. To sam mu rekao na svibanjskom susretu 1989. godine, amo negdje gore u Istri.
-Što ćeš. takav sam i promijeniti se ne mogu. Kada nemam mikrofon u ruci, ja sam ti sasvim druga osoba. Naprosto, ne znam što mi je kada sam na pozornici. Ne Mnogu se jednostavno nasmijati. Ozbiljan sam ko...
A ploča koja je upravo izašla, koliko je ona ozbiljna. Sudeći po autorima kompozicija, čini se da je pao pravi izbor?
-Autori su pravi. Ploču sam snimio za »Jugoton«, a autori su Đorđe Novković i Zrinko Tutić. Ma red je da nakon toliko godina stanke izađem s pravom pločom i s oprobanim kompozitorima. Za sada se sasvim dobro prodaje. Ploča je čisto šlagerskog manira. U stvari, to su pjesme u stilu onih koje sam pjevao na početku karijere.
Znači, suze… suze, ruže, tuđa žena i slično?
-Vidi Boga ti kako se sjećaš tih mojih kompozicija. Ma dobro, nisu baš tog tipa, ali su tog stila.
Nogometno- pjevačka filozofija
Zašto je došlo do tako velike stanke između dvije ploče?
-Došlo je iz više razloga. Vidio sam da su se stvari u mojoj karijeri pjevača počele ponavljati. Nije više bilo pravih pjesama. Snimiš ploču, putuješ po koncertima, uvijek isti ljudi, uvijek ista publika, uvijek iste pjesme. Onda sam odlučio stati na loptu i okrenuo sam se maloj privredi. Pjesmu naravno nisam zaboravio, nastupao sam na koncertima, pjevao na festivalima i dok sam našao prave ljude da za mene napisu prave stvari prošlo je, eto, više od pet godina. Mislim da nije kasno za povratak. Nikada nije kasno za pravog pjevača s odličnim pjesmama.
Treba znati stati na loptu u pravom trenutku. Tebi očito nije bilo teško napraviti taj potez, jer si bio i nogometaš. Reci mi, kad smo već kod nogometnih termina, kako ti kao bivši nogometaš gledaš na sadašnji trenutak »zaustavljivača lopti«? Kojim to stazama i terenima ide taj naš nogomet?
-Vrag će ga znati. Ništa ti ja to ne mogu objasniti. U moje vrijeme, kad sam ja igrao, bilo je to sasvim drugačije Zapravo, usporedbe su i nemoguće. Kao da se radi o dva različita sporta. Igrao sam u »Rijeci« i »Dinamu«. Nisu to bili neki veliki nogometni dani, ali čim obučeš nogometni dres ti si u igri. Bila je to generacija Ramljaka... Meni se uopće ne sviđa ovo što se dešava na terenima. Ne sviđa mi se više ni igra, ni igrači, ni suci, a ni publika. Sve se to previše profesionaliziralo. ima sve više grubosti i u igri i na tribinama. Nogomet je strahovito sličan pjevanju, samo igrači imaju različiti tretman. Vidiš, ako jedan klub ili igrač igra loše, onda novine i navijači nastoje naći opravdanje za lošu igru. Ako pjevač pjeva loše u jednom periodu, on je onda pokopan i od strane novina i televizije i publike. Sada je pitanje kako vratiti publiku i to onu pravu, onu koja navija sa srcem, koja bodri. Igrom, isto kao i s pravom pjesmom.
»Riva« čuda stvara nakon Eurovizije. Što o tome misliš?
-To se dogodi jednom i tko zna kada će ponovno. Jednom u sto godina se reče. Ne treba sada baš razmišljati da smo tim uspjehom, koji naravno ne osporavam, da smo stvorili ili izmislili nešto novo. Ne treba pretjerivati s mišljenjima kako imamo svoju muziku. Cijela nacija je zatečena. Rajko je stvarno napisao odličnu pjesmu, finu, modernu, za razliku od drugih učesnika koji su imali poprilično staromodne pjesme. Dugo smo se godina mi učili od Europe neka se jednom Europljani uči i od nas. Trebalo bi samo iskoristiti ove trenutke, ne samo da se dokažemo kao dobri organizatori. već da ovaj poduhvat iskoristimo i da proanaliziramo gdje smo i što smo s našom muzikom. Znam da je važno sudjelovati, ali bi isto tako bilo važno da ubuduće ciljamo samo na vrh tabele, ne na prvo mjesto, ali da smo uvijek među prvom petorkom. Mi imamo strahovito talentirane kompozitore, imamo odlične pjevače, ali izuzev jednog ili dvojice pjevača, za nas se ne zna u svijetu. U tom smislu bi trebalo iskoristiti ovu izuzetnu priliku koja nam se ukazala. Ja nisam imao sreću da zastupam našu zemlju na takvim takmičenjima. Mislim da je to velika odgovornost, bez obzira na neka mišljenja da je to samo igra i pjesma. Nije to nikakva igra, ozbiljne su to stvari. Pa pogledaj samo koliki je to i politički uspjeh u trenutku kada nam je najpotrebnije bilo da se zna za nas, ne samo po lošim događajima. Grupa »Riva« je učinila mnogo, zajedno s Rajkom.
Vidim da ti znaš i ozbiljno razgovarati kad hoćeš?
Gurman za Guinnessa
-A što si mislio da sam ja glup? Znam ja biti i ozbiljan, ali uglavnom sam neozbiljan. To je moj način života, moja životna filozofija. Ja uopće ne znam zašto su ljudi toliko zabrinuti i smrknuti. U životu se treba samo zafrkavati, veseliti se po svaku cijenu. Onda život ima nekakvog smisla. Vidiš, ja sam ti jučer bio na jednoj strašnoj tarapani. Sreo sam neke prijatelje, pomorce koje nisam godinama vidio. Onda smo lijepo išli iza prvog kantuna nešto pojesti i popiti. I znaš li ti koliko je to trajalo, desetak sati, a za to vrijeme smo pojeli nas šestoro gotovo 12 kilograma lignji.
Nisam znao da si u slobodno vrijeme i »lovac«?
-A, ne moraš vjerovati ako nećeš. Ako baš hoćeš, bilo je i više, samo me je bilo sram kazati. Stvarno, uz društvo mogu pojesti čitavo barilo. Lijepo, polako, uz zafrkanciju. Ništa na brzinu. Polako se živi, bez žurbe, bez stresova. Na sve stignem. Evo, danas imam milijun obaveza. Moram staroga odvesti u Opatiju na nekakav pregled, moram srediti još neke stvari oko snimanja jedne televizijske emisije u kojoj ću sudjelovati za desetak dana. »Jugoton« i Turistički savez Opatije, organiziraju televizijski šou u kojemu će sudjelovati poznata tiražna imena. Od toga će proizići i videokazeta. Nije to loš posao naći se na toj kazeti koja će se sigurno dobro prodavati strancima.
I pored svega ove te godine nema na listi pjevača Splitskog festivala?
-Ima godina, doći ću ja ponovno u Split. Volim festivale. Prilika je to za susrete s mnogim ljudima, kolegama. Split je uvijek imao taj čarobni ambijent i atmosferu. To je Mediteran, taj poseban štimung koji drugi gradovi naprosto nemaju, i uvijek mi je bilo drago kada sam pjevao, doli. Možda skoknem malo za vrijeme festivala. Veselit će me!
Dođi, bit će drago i ugostiteljima...
-Misliš na one s ribljim specijalitetima? Pa nije njima nikada krivo sa mnom. Kada se dobro pojede, onda se može dobro i pjevati. A ja ću dokazati i jedno i drugo!
Tako je govorio Brun u svibnju 1989. I onda četiri godine kasnije, pričam ja s Terezom baš u vrijeme Melodija hrvatskog Jadrana, kad nadolazi Dalibor:
„Je li, jesi li ti normalan, kakve su ono fotografije u Novom listu?“.
Ja u čudu i pitam ga o kakvim se fotografijama radi?
„Pa jesi li morao staviti onu sa drobinom?“
- Ajde šta se buniš, pa udebljao si se-pritekla je u pomoć Tere, onako fino kako ona zna. Direkt!
U svakom slučaju, nisam mu zamjerio, jer on pjeva onu „Ti znaš kakav sam“!
I to sjajno!
