ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (116) – ANJA ŠOVAGOVIĆ-DESPOT: Bilo je suđeno da se moram zaraziti tom čarobnom igrom koja se zove gluma

Kad se prije dvije godine u hrvatskom glumištu pojavilo ime Anje Šovagović, studen­tice Akademije za kazalište, film i televiziju, bi­lo je, bez asocijacija na prezime, malo razloga da mladu glumicu pokušamo u smislu »pripo­moći«, povezati sa čuvenim Fabijanom Šovagovićem. Već u prvim ulogama u kazalištu »Gavella«, gdje je odmah nakon Akademije dobila angažman, otkrila se kao izuzetan glu­mački talent. Anja je ipak kći Fabijana, koji je pak otac budućeg glumca, a sada uistinu ta­lentiranog studenta Akademije, Filipa Šovagovića, koji je debitirao u filmu »Sokol ga nije volio«. S Anjom sam razgovarao (prvi put) pred Božić 1988. godine.

Anja po mnogo čemu sliči na oca, osim što je od njega veselija i logično- nježnija. Us­koro ćemo imati prilike vidjeti je u televizijskoj drami »Rasprodaja«, pa je ta predstava bila poticaj za razgovor ,između ostalog...

-Eduard Galić je na odličan tekst Priče, mogu reći, napravio odličnu dramu, upravo kao stvorenu za televizijski medij.

Televizija privlači mladog glumca?

-Dosta. Ja sam kao studentica ipak bila više privržena teatru. Imala sam mogućnost i zadovoljstvo igrati ulogu Kordelije u »Kralju Learu«, u kazalištu »Gavella« kod Koste Spaića. Nastupala sam i s grupom »List« u predstavi »Oženih se vješticom«. Na­ravno, ti studentski izleti na kazališne daske sigurno mnogo koriste budućem glumcu jer zapravo, ništa mu i nije toliko potrebno kao ži­va igra.

A što vas je odvelo na kazališ­ne daske. Otac?

-Teatar je magija koja te mora privući ako si u njemu od malih nogu. Bilo je suđeno da se moram zaraziti tom čarobnom igrom koja se zove gluma. Otac? Otac je jako malo pomagao u početku, a sad se, vidim po nje­govim intervjuima, sve više hvali sa mnom. U početku mi nije davao nekakvu podršku. Možda i iz razloga što je i sam znao da gluma nije lagan posao, posebice ne za ženu. I kod nas i u svijetu glumici je teže doći do uloge jer glumica ima dosta, a pravih uloga malo. Muš­kih je uloga uvijek više. Oni su izgleda svug­dje glavni.

Što je s filmom, ne privlači Vas baš puno?

-Filmovi se kod nas rijetko snimaju, a uloge koje su mi nuđene nisam prihvatila stoga što mi se jednostavno nisu dopale. Da budem iskrena, više volim ići u kino nego u kazalište. Oduvijek sam voljela kino i oboža­vala Marlona Branda, Roberta de Nira, Mickeya Rourkija, Al Pacina, Roberta Duvala, Jesicu Lang, Betty Davis i prelijepu Marylin Monroe.

Nisam čuo da ste u taj spisak oboža­vanih uvrstili Dragana Despota?

-Dragan je super. U braku smo nešto vi­še od dvije godine. Naš život je upravo takav kakav sam zamišljala. Mislim da je lijepo kad se životni san ostvari. Odlično se slažemo, a o glumi pričamo samo onoliko koliko je neophodno. Bitno mi je da je i Dragan dobar glu­mac i da s njim mogu zrelo razgovarati o pro­fesiji.

Suđeno Vam je da u kući imate jednog glumca. Koliko ste u ocu imali uzora?

-On mi nikada nije bio uzor! Kad sam bila mlađa nisam ni pokušavala da shvatim njegov glumački genij. Sada razumijem da je on veliki glumački maher. Mislim da to nije ne­skromno kazati za nekoga tko se zove Fabijan Šovagović.

Imao sam drugačiju sliku o Vama. Mislim da bi Vas i Hetrich u njegovoj televizijskoj emisiji »Srdačno vaši« vjero­jatno okarakterizirao kao druželjubivu oso­bu?

-Sasvim sigurno! Imam dosta prijatelja, imam prijateljica za koje bezrezervno držim da su prave. Jedna od onih provjerenih je i Splićanka Bruna Bebić. Bile smo u istoj klasi na Akademiji.

Znači, niste usamljeni?

-Ne, pa ne mogu biti usamljena. Sad baš čitam »Sto godina samoće«!

Prljavci i Mozart za ugodu

Kakvu literaturu volite čitati?

-Raznovrsnu. Uglavnom volim čitati do­bre stvari. Ista stvar je i kod glazbe. Volim is­ključivo dobru glazbu.

A to je...?

-To je ona koju izvode »Prljavo kazališ­te«, »Psihomodo-pop« i vaši Splićani »Đavoli«, ali bez premca je Mozart i njegova »Čarobna frula«.

Hoće li glazba biti odlučujući faktor za izbor mjesta na kojem ćete dočekati Novu godinu. Izvjesno je da Mozart neće nigdje svirati?

-Tko kaže da neće. Doma smo sve nje­gove ploče izlizali. Do pola noći Dragan i ja ćemo biti kod kuće, a onda ćemo skoknuti čestitati nekim prijateljima. Znate kako to ide, imali smo i većih planova, ali su morali otpasti jer, službeno, 30. prosinca imamo predstavu. Ali, nama je ionako najljepše kada smo sami i zajedno!

Kakve li slučajnosti, novinarske i životne; zadnji put sam raz­govarao s Anjom Šovagović točno prije osam go­dina. Bila je gost moje rubrike »Poznato lice«, a razgovor je obavljen istog dana i istog mje­seca. Anji, čini se, odgovara novo­godišnjom ugođaju, pa zato, valjda, i nije čudno što smo od­mah na početku započeli s onim što je bilo i što se važnoga zbilo tijekom 1996. godine.

-Što se tiče tog mog, neka­kvog, poslovnog života, mogu reći da je obilježen ulogom Magy u predstavi »Tramvaj zvan čežnja«, a koju smo radili u Dramskom kazalištu »Gavella« i prošla je jako dobro. Uvijek je popunjeno gledalište. Evo, ni za siječanj se u Zagrebu više ne mogu dobiti ulaznice, tako da sam s te strane izuzetno za­dovoljna svojom kazališnom se­zonom u 1996. godini. A odmah na početku 1997. godine očekujem jedan lijep po­sao s Paolom Magellijem u ZKM-u: »Tri sestre« i »Ujak Vanja«. U tim dvjema predstavama imam krasne uloge i to me neo­bično raduje.

Dočekano »Čekam te«

Ali 1996. godine bila je znatno bogatija, ne samo po ulogama već i po priznanjima, zar ne?

-To je točno. Dobila sam neka priznanja koja su mi neobično draga, važna i značajna; Odliko­vanje Danice hrvatske s likom Marka Marulića, i specijalno

što mi je jako važno Spomenicu Domovinskog rata, a kako je na­glasio Zlatko Vitez koji nam je to predavao, za jednu pjesmu koju smo moje kolegice i ja otpjevale , između ostalih stvari koje smo radili za vrijeme Domovinskog rata. Pjesma se zove »Čekam te«, a obrada je to poznate pjesme »Lili Marlen«, koja je u vrije­me kada smo je izdali izazvala kontroverzne reakcije. Ali, evo, nakon par godina za to smo, iz­među ostalog, odlikovani, pa sam ja strašno ponosna, što mi je jako važno Spomenicu Domovinskog rata, a kako je na­glasio Zlatko Vitez koji nam je to predavao, za jednu pjesmu koju smo moje kolegice i ja otpjevale , između ostalih stvari koje smo radili za vrijeme Domovinskog rata.

Ženi Vaše glu­mačke zrelosti i talenta sve se više nude karakterne role. Ipak, meni se pak čini da ste sjajni i u drugim, laganijim i lepršavijim. Poput Perine u »Splitskom akvarelu«, s ko­jom ste dokazali i plesački i pjevački talent. Hoćemo li Vas ponovno gledati i u takvim ulogama?

- Da, bilo je to jedno sjajno go­stovanje u splitskom HNK. Ali, to ne ovisi samo o meni nego o cijeloj ovoj našoj situaciji. No­vaca je sve manje pa je i glu­mačkih gostovanja manje. Re­dateljima je puno bolje u tom smislu, ali ipak mi se čini da nema više one suradnje kao što je prije bilo. Svi se sada prav­daju novcem.

Dobro promislim prije nego dam intervju

Ako smijem primijetiti, prije Vas je bilo znatno više u novinama. Imam neki osjećaj da ste se nekako povukli, bez obzira na Vaše sjajne kazališne rezultate, iz ovog me­dijskog prostora i života, što moram priznati da i nije tako loše ponekad to uraditi?

-Obiteljski život mi je svakako na prvome mjestu. A što se tiče našega tiska, situacija je takva da se stvarno više ne zna o komu se nije pisalo posljednjih godina. Moj vlastiti izbor je da sam postala malo probirljivija, pa onda stvarno dobro promi­slim prije nego dam nekome intervju. Ovakav jedan ležeran i ugodan razgovor nikada neću odbiti, ali počeli su neki novinari u nekim listovima malo više pro­vocirati i pisati neistine, a ja ne­mam baš nikakvu potrebu na taj se način eksponirati.

Što je to što bi Vas po­sebno moglo naljutiti, ispro­vocirati da odbijete nekog no­vinara?

- Ja nemam ništa protiv novi­nara! Svatko radi svoj posao najbolje što može. Pa i u svijetu su ti »žuti« listovi vjerojatno najprodavaniji. To je normalno,  intrigantni su za širu publiku, ali mislim da se kod nas stvari još nisu dovoljno iskristalizirale u onom nekakvom kvalitetnom smislu, pa ja čekam to vrijeme kada će se točno znati koje su to novine i kakav imaju reno­me, pa ću se prema tome i po­našati. Za sada radim svoj po­sao što bolje i profesionalnije mogu. Mislim da bi mi reklama radi reklame više odmogla nego pomogla. Za žuti tisak ne­mam baš nikakvih materijala. Moj život nije opterećen ni skan­dalima ni nekakvim situacijama koje su s te strane, recimo, intrigirajuće. Nemam čak ništa pro­tiv pitanja o privatnome životu. Nemam što ni skrivati, tako da sam u tom smislu dosta otvo­rena. Ali jednostavno mislim da je u toj inflaciji svega i svačega ime bespotrebno povlačiti. Ne govorim sada uopće o tome da me neke stvari smetaju. Dapače, volim pročitati dobar trač i tak’ dalje, ali nemam potrebu govoriti za takve novine jer ja mi­slim da sam u tom smislu po­tpuno nezanimljiva. Nemam po­trebu davati se na taj način. Kod mene je sve jasno, nema zakuli­snih igara. I kad dajem interview on nije s pikanterijama.

Oh, evo dok s vama razgova­ram Ana mi je pokidala cijeli ro­man!

Gluma kao kocka

Kako se Anja osjeća kao mama?

- Prekrasno i najnormalnije. Sada će moja Ana u siječnju imati tri godine.

Nađete li vremena i za po­igrati se s njom?

- Pa ja od nje ništa drugo i ne mogu. Krivo postavljeno pita­nje! Pitajte me imam li vremena za nešto drugo. Posvećujem joj svaki svoj trenutak. Sada smo nas dvije same i stalno skupa jer moj muž radi po cijeli dan u kazalištu na jednoj predstavi. I divno nam je!

Zanima me jako, jeste li Vi i brat Filip bili ipak na neki način usmjeravani ka glumač­kome pozivu s obzirom da ste rasli u kući glumca?

-Ja mislim da je talent daro­van, dar Boga. To nisam ja rekla nego mnogi prije mene. Ali sa­svim je sigurno da smo Filip i ja na neki način bili usmjeravani samim tim što smo u kući imali jednog tako velikog glumca. Bili smo »usmjeravani« u tom smislu što smo išli u kazalište, u kino, na probe, na snimanja, pa je onda kod nas išlo onim si­stemom: »A što ćemo drugo biti nego glumci!« Jer, jednom kada uđeš u taj svijet to je zaraza. To ti je isto kao i kocka. Ne možeš se ti toga ostaviti.

Moram napomenuti da ste imali i pjevačkih am­bicija. Jesu li one sada uga­sle?

- Razmišljala sam ja o glazbi i još uvijek razmišljam jer sam se cijeli život bavila glazbom. Svi­rala sam violončelo i nekako me to stalno prati paralelno s mojim glumačkim radom. Imala sam i neke izlete u te glazbene vode, ali za sada još nemam neku određenu viziju toga što bih ja u tom smislu mogla raditi, koja bi to vrsta glazbe bila i koji bi to bio moj profil u tome. Za sada nemam ništa konkretno, ali stalno mi se to mota po glavi.

Imate li nekog idola u lju­dima koji se danas bave s tim poslom?

- Nema takve osobe u smislu idola, ali sasvim sigurno ima ne­koliko osoba koje izuzetno cije­nim i poštujem. Tu je svakako Josipa Lisac koju volim i kao pjevačicu i kao osobu. Postoji još par osoba s kojima bih htjela surađivati i raditi. A kada čovjek nešto jako želi to mu se i ostvari. Neizmjerno cijenim Gibonnija.

Zašto?

- Zato jer je pravi umjetnik. Napisao je prekrasne pjesme. A ono što mi se zapravo najviše sviđa kod njega to je skromnost i poštenje koje mu viri iz očiju.

Taj zaključak o skromnosti i poštenju nekako mi se čini da je posve dovoljan za kraj jednog teksta, ta poruka?

- Da. Valjalo bi gajiti i podrža­vati poštenje i skromnost, rekla je pri našem drugom susretu Anja Šovagović, koja je ipak za nijansu bila drugačija.  Ništa lošija od prvog susreta, možda samo malo ozbiljnija.  I nikako čovjek s dva lica… Vrijeme čini svoje i s jedne i druge strane.