Splitsko kino „Jadran“, ako se netko još uopće sjeća da je postojalo, bilo je u ono vrijeme baš po mom guštu. Prikazivali su se dobri filmovi. Ali tamo su se održavale i lipe priredbe. Meni najdraža, koju sam uz dopuštenje matere i najstarijeg brata, bio je „Prvi pljesak“ natjecanje pjevača amatera. Prvi put je održano 8. siječnja 1961., matineja – a to znači prije podne, što je bilo prihvatljivo za nekog tko ima 13 godina.
Bio je doživljaj viditi u živo orkestar i pjevače koji se natječu tko će bolje otpivat neku pjesmu, najčešće tada neku moderniju. Tamo sam prvi put vidija Dalibora Ivaniševića i strašno mi se svidila njegova izvedba pjesme „Pogledaj mjesec“ (Quarda che luna). Mega hit s kojim je Dale mogao pokazati svoje pjevačke, ali i plesačke mogućnosti. Kasnijih godina sam ga slušao na raznim plesnjacima. Glazbeno gledajući, on je u onom vremenu bio nekoliko koraka ispred. I tako, prolazilo vrime i…I stiga mi lipo doma poziv za u vojsku. Pravac: Skopje!
U toj najvećoj kasarni u Jugi, naići na nekog iz Splita bilo je nemoguće. Izgleda da sam bio jedini od tisuću remaca. I jednog dana vodnik pokaže na mene i na jednog Makedonca iz mog voda i kaže nam da ćemo ići na nekakvu priredbu koja se održava u Univerzalnoj Sali u Skopju, na neki koncert. I iša sam ja i taj prijatelj, vojnik Makedonac. Kad tamo, u toj ogromnoj sali krcato vojnika. Redaju se pjevači i pjevčice, tada listom najpoznatija imena. U jednom trenu mikrofon uzima pjevač u uniformi. Poznat mi je glas ali mu ne vidim iz daljine lice. Oduševljenje kod publike. Ovaj pored mene Makedonac kaže: „Toj što pee e od našata kasarna. Ne znaev deka pee tolku dobro, no zatoa dobro gi lekuva zabit!“
Naravno, bio je to Dale i već idućeg jutra me „zabolio“ zub. Naravno, odveli me dva paviljona dalje, kad tamo Dalibor u bilom mantilu. Ajme meni sriće, ispričali se mi. Naravno, prije toga imao je on brojne nastupe u Splitu, Zagrebu, na festivalima. Zna sam ga k'o dinar.
U kasnijim godinama obavili smo i neke razgovore…
Raspjevano proljeće u kinu Jadran, natjecanje mladih pjevača, je li to bio stvarni početak tvoje karijere, prvo javno pojavljivanje pred publikom?
- Nije, prvi put sam se pojavio kao pjevač znatno ranije, tamo negdi 1958. kao maturant. Imao sam 18 godina i otpjevao sam pjesmu „Buona sera signorina“ i noge su mi se tresle.
A di je to bilo?
-Pa nemam pojma, ali sam uvjeren da je to bilo ovde, na Gripama, u nekoj sali. Tu smo nastupili.
Znači, noge su ti se tresle?
-Tresle su se, ali nakon prvog aplauza više nikad u životu nisam imao tremu!
Dakle tebe zanima Prvi pljesak, Raspjevano proljeće u kinu Jadran. Ja sam se prijavio na natječaj 1961., a bio sam već prokušan pjevač i nije bilo straha da će mi se trest noge. I ušao sam u finale, ali kako sam ja patio da svaki put nastupim s novom pjesmom, onda sam izabrao pjesmu koja je meni bila draga, ali nije bila drugima. Pobijedila je Jolanda Petrović, a mislim da je Jadranka Hrestak bila druga? I ja taj put nisam uspio nego sam dobio treću nagradu. Edi Radosavljević mi je rekao da sam izabrao glupu pjesmu. U to vrijeme su stasali mnogi pjevači ali nisu svi opstali. A onda je 1961. doša Bašo po mene i reka je "Bi li ti s nama piva?" Ja sam odma pristao i tako sam postao član ansambla Ivice Bašića. Kad je Bašo otišao u Njemačku, naslijedio ga je Edi Radosavljević. Onda se ansambl zvao Ansambl Edija Radosavljevića, a nakon šta se razbolija naš veliki trubač Edi, nakon njegove smrti smo se nazvali Aspalathos Brass.
Gušt je bilo pjevati s Vicom
Ja mislim da je to bilo negdi 1969. ili se varam. Pričaj mi malo o Apalathos Brassu?
- Točno 1969., uzeli smo drugog trubača, bio je to Ante Munitić i
počeli smo, naravno s turnejama. Onda su unosne bile one po Sovjetskom Savezu. Kao Aspalathos Brass imali smo četiri turneje. U te četiri turneje posjetili smo 120 gradova. Znao sam nastupati pred 35 tisuća ljudi. Bez treme jer sam je izgubio 1958!
Godine 1982. ili 83 mi smo počeli nastupati kao kvintet jer jednostavno nije više bilo dovoljno novaca za sedam ljudi, i to je trajalo do 1987. i ja sam onda prekinuo s pjevanjem. I ja deset godina nisam otvorija usta kao pjevač. Radio sam kao zubar, u svojoj struci i nakon deset godina, opet me...A ko' će nego Bašo i kaže mi: „Spasi stvar, imamo jednu svirku u Semafora, dođi nam svirat klavir!“ Prista sam. Moram priznati da sam prije odluke pita ženu mogu li ić' svirat. Ona je bila veliki protivnik da se ja bavim glazbom umjesto da se bavim sa svojim pravim zanimanjem. I tako je to malo još trajalo.
Malo trajalo…Moglo je i još. Tih tridesetak godina pjevanja od rane mladosti, od onog vremena kad su ti se noge tresle pa do pustih utakmica glazbenih, pa i onog vremena kad si mijenjao Arsena u kvartetu Prima i tako dalje… S kojim od poznatih pjevača ti je bilo najdraže nastupati?
-S Vicom! On je u jednom razgovoru za novine jednom izjavio: „Kad nastupamo ja i Dalibor, a Dalibor drži prvi dio koncerta, onda nema straha da će mu neko zviždat ili da će reći: daj mali makni se. On je to odrađivao odlično!“ Naravno da mi je to bilo drago čuti. Nastupao sam ja i sa Mišom i isto nikad nije bilo problema, i s Peruzovićem, sa Zdenkom Vučković u Rusiji… a 'ko bi sve to nabrojio. Uglavnom bilo je lipo i nije bilo problema.
Ali znam i ja nešto, pričali su mi…Uvijek si nastojao, urgirao da se u orkestru s kojim si nastupao, nešto promijeni, od aranžmana pa nadalje?
- Ma gledaj, tamo nekih pedesetih godina u Splitu je bilo puno
orkestara. Rijetko koji bend je nastupao s pjevačem. I svi orkestri su svirali isto i na isti način. Kad sam ja došao u bend, u bend Ivice Bašića, onda sam ja njima odmah rekao da ja želim imati svoj repertoar koji ću pjevati. Želio sam pjevati Paula Anku, Elvisa i naravno domaće stvari. Počeo sam aranžirati, počeo sam raditi ozbiljno, da se svira malo drugačije. To su počeli raditi i drugi orkestri , nešto se počelo mijenjati u Splitu. Glazbeni dio je oživio i počelo se disati drugačije. San Remo, svirale su se pjesme već sutradan, pjesme s radio Luxembourga su se svirale odma i počele su se svirati pjesme koje su bile tada popularne. Do tog vremena sve je bilo nekako ustajalo, svirao se uglavnom jazz. Je li ti znaš da je na plakatima pisalo: Svira dobar jazz! Dobro, to je bilo tamo 1938. 39 – mi nismo iz tog doba, ali se ta špranca dugo prenosila. I tako, nešto se promijenilo, promijenilo se vrijeme, i ja i ti-prošle su godine i… Ostala su sjećanja.
A ima li šta lipše od toga?
Pa i ja bih na kraju nešto zaključio kad je Dalibor u pitanju. Uz Marušku, uz Peruzovića, on je jedan od prve trojke splitskih pjevača. On je i skladatelj, vrsni skladatelj. Pisao je i sakralnu glazbu, nastupao je više puta na FZG Split i to uspješno, ali malo ga slušamo u radijskome programu. Zašto…?
On je zasigurno jedan od prvih naših pjevača koji se drznuo i zaplesati za vrijeme dok pjeva. To se danas čini kao smiješno, ali je tako bilo. Promijenio je puno, ali sebe nije uspio. Ostao je isti, pedantan i vrsni umjetnik s nezaobilaznim osmijehom. Nezaobilazni dio splitske glazbene povijesti, zatomljene pod naletom „nada“ koje ne obećavaju ništa. Čast izuzecima!
